POLJA TRGOVA TEŽINE RIJEČI

Moj svijet unutar je crnih slova i blijedožutih podloga. / Proredi moje ulice su, razmaci među riječima trgovi, / riječi građevine.“ Zapisala je to slikarica i diplomirana grafičarka Anabel Zanze 2008. Moglo bi se reći da su ti stihovi epicentar njezina stvaralaštva, pa i same netom otvorene retrospektive u Gliptoteci HAZU, kustosice Sandre Križić Roban, naslova Napinjanje teksta, koji u sebi sadržava svojevrsnu tenziju, a bome i silu gibanja karakterističnu za umjetničin rad. Navedeni stihovi gibaju se dalje građevinama, ulicama i trgovima različitih jezika konzistentnoga, razrađenoga i razigranoga umjetničkoga opusa. Anabel Zanze doista napinje tekst, slažući riječi građevine na papire i platna formata različitih veličina, pritom uvijek dajući prednost prikladnoj grafičkoj pojavnosti određene riječi. Nelinearnošću tih tekstova, na pozadinu postavljenih gotovo automatski, postiže se gubitak njihova značenja, čime autorica naglašava razliku između napisana i naslikana teksta. Čini se kao da ona ima dva pogleda na svijet, koji se međusobno nadopunjavaju i preklapaju, pridajući jedan drugomu dubinu. Autoričina osobna razmišljanja sročena u povezane rečenice isključivo pripadaju stihovima ili knjizi crteža, slika i zapisa Pogled iznutra (Čitati s razumijevanjem), Art studio Azinović, Zagreb, 2017, dok razlomljeni citati lišeni interpunkcijskih znakova nose plohe slika i crteža. Samu podlogu autorica u drugom slučaju tretira ravnopravno tekstu, što ponekad može nalikovati tzv. optičkim iluzijama / op artu, samo što su kod Anabel Zanze rezultati tek mrlje-polja, odnosno redovi i redci različitih riječi (Polja, 2008.). Navedenim gibanjima i ritmovima tekstova prethode glazba i matematika – zanimljivost je da je umjetnica završila srednju školu prirodoslovno-matematičkoga smjera i glazbenu školu.

Iz postava izložbe  / Snimio GORAN VRANIĆ

Slikarsko-grafički pogled

Jedno od najranijih manjih ulja na platnu, Diptih II (1998), bavi se binarnim sustavom, osnovom gotovo svih digitalnih uređaja. Te nule i jedinice u ovome se djelu preobračunavaju u ironijske ritmove pjesmice lalalalalalalalala, koja potom prerasta u ritmove citata na budućim umjetničinim slikama (npr. Citat, 2005), u gibanja različitih naprava na ranim kolažima (Naprava I, 2005) ili u optička gibanja radova poput već spomenutih Polja. Čini se kao da taj umjetničin drugi, slikarsko-grafički pogled i pristup, čak pomalo i funkcionira poput određenih naprava: softvera koji bira, arhivira i komponira određeni dio citata onako kako on hoće, na jeziku koji prigodno zvuči i izgleda prije no što znači; potom fotografskog aparata koji uvećava i kadrira fontove na slikama te na kraju i same autoričine ruke / tijela, koje postaje napravom što slikarskim tehnikama oponaša one tiskarske. Softver vuče memoriju teksta iz beskonačna Barthesova rječnika, većinom avangardi i postmoderne, fotografski aparat, pak, tekst koji treba uvećati uveća, onaj koji treba smanjiti smanji, a sama autoričina ruka cijelim tijelom i mukotrpnim fizičkim radom minuciozno stvara fontove za vlastite slike.

Tu ponovno dolazimo do tenzije, jer autorica se doista napinje na različitim razinama, uvijek u kontrapunktu sa samim materijalom, s pojmom te s vlastitim duhom i tijelom. Perom za pisanje ona tiskarske motive pretvara u sliku, i to ne bilo kakvu, već sliku nastalu na platnu koje nije adekvatna podloga za pero! Dolazi, također, do napinjanja među riječima i pojmovima, primjerice Hamlet / Helmet (2017), a potom i kontrapunkta koji se događa unutar sama tijela dok stvara radove koji zahtijevaju iznimnu koncentraciju i fizički položaj. Tada, vrlo često redak po redak, nulla dies sine linea, nastaju redci teksta, zamalo kao da ih umjetnica precizno tka. Cijelome procesu redovito prethode skice na kojima su točno izračunate debljina i veličina budućih naslikanih slova te razmaci između slova, redaka i riječi. Prenijeti citati većinom se odnose na različite teorije umjetnosti, pitanje odnosa riječi i slike, literarnog i grafičkog. U skladu s postmodernističkim duhom, Anabel Zanze vrlo često ne navodi odakle je citat jer memorija kulturnog nasljeđa pripada njoj, a i budućim nastavljačima te umjetničke linije, koja se proteže na relaciji avangardne – neoavangarde – nove umjetničke prakse.

Hamlet / helmet, 2017.

Nadahnuće crpe iz stvaralaštva umjetnika grupe Gorgone (Josip Vaništa, Ivan Kožarić, Julije Knifer) ili novih umjetničkih praksi (osobito u radu Vlade Marteka). Ona, dakako, nije osamljena na toj liniji suvremenih umjetnika rođenih 70-ih i 80-ih prošloga stoljeća, koji nastavljaju raditi u tome duhu. Možemo spomenuti poveću grupu austrijskih umjetnika poput Romana Pfeffera, Jochena Höllera, Miriam Laussegger, Ewe Beierheimer, a kod nas, recimo, Anu Mušćet. Svi navedeni umjetnici uz pomoć jezika oblikuju određene prostore, mnogi od njih koristeći se meditativnim alatom prepisivanja dijelova teksta (Anabel Zanze), a neki i cijelih knjiga (Höller, Ana Mušćet). Pfeffer kao i Zanzeova propitkuje nasljeđe povijesti umjetnosti koristeći se aproprijacijskim pristupom tipičnim za umjetničku praksu dominantnu 80-ih godina prošloga stoljeća. U Pfefferovu kao i u slučaju naše umjetnice citira se tekst koji se odnosi na određeni rad, teoriju ili umjetnika. Zanzeova ispisujući ime umjetnika ukazuje na neko određeno djelo (Kožarićevo sljeme, 2017) ili čitav umjetnički opus (Knifer/Arp, 2013). Važno je napomenuti da je većinom riječ o uglatim geometrijskim oblicima, uljima manjih formata koja se ponavljaju kao lajtmotivi kroz čitav njezin opus te su i na samoj izložbi Napinjanje teksta razigrano raspoređeni čitavim izložbenim postavom, autorica Anabel Zanze, Sandre Križić Roban i Mirne Horvat, koje se nisu držale kronologije nastanka radova. Crvena boja u tim radovima priziva djela Maljeviča i Marteka, pa se ulje većega formata naslovljeno jednostavno m (red), (2010), gdje crveno m ritmički prodire kroz crnu pozadinu i bijela slova, može doživjeti kao referencija na te umjetnike. Zanzeovu grafički privlače oblici određenih slova, primjerice uglatost slova n, koje ispisuje kroz cijeli rad (Contents II, 2008). Riječ je o stanovitoj ironiji jer rad u kojem je isključivo ispisano slovo n umjetnica naziva naslovom koji ukazuje na prisutnost sadržaja, a on bi po definiciji trebao uključivati raznolikost! I drugim naslovima umjetnica nam daje određene smjernice, primjerice u većem ulju Crvena (2016) i Sivi monokrom (2015), gdje imenovanjem rada glavnu ulogu daje pozadini / boji, a ne samu tekstu. Ovdje se mogu osjetiti prizvuci avangardističkoga pristupa, koji pomalo evocira i radove Josipa Seissela, čije se značenje ne može iščitati bez tumačenja naslova.

Arhitektura slova

Ta umjetničina slova možemo doživjeti i kao svojevrsne pogreške u sustavu, koje funkcioniraju na vlastitim frekvencijama, a važnost frekvencija spominje u tekstu predgovora izložbe Sandra Križić- Roban: „Sviđa mi se što na frekvenciju nailazimo i u teoriji vjerojatnosti i pogrešaka, pri čemu se pogreške nastoje izbjeći provedenim mjerenjima, što me ponovno podsjeća na Anabeline postupke.“ I sama umjetnica referira se na grešku u knjizi Pogled iznutra: „Nema garancije da će se tekst u sljedećem retku nastaviti na onaj iz prethodnoga (...) Tim se načinom velikom sustavu smanjuje semantička funkcionalnost u korist vizualno-likovnog dojma.“
Malo drukčije od sama Wittgensteina za kojega je sam „jezik – labirint uličica i trgova, starih i novih kuća“, za Anabel Zanze su kuće, ulice i trgovi jednostavno njezin svijet. Umjetnica u njemu obitava na različite načine, ponekad iščitavajući semantičko značenje riječi, a redovito tek primjećujući raznovrsnu arhitekturu slova i minimalizam pozadina, tražeći pritom savršenu formu za njega samog, za njezin kvadrat. Potom se taj kvadrat raslojava i stvara kroz scenografiju različitih vrsta tekstova i grafema: od slova (npr. M, 2008) do riječi, preko kratica (npr. Skraćenice 3, 2013) natrag riječima; od citata (Citat, 2005) preko odlomka (Veliki odlomak, 2013) do stranice (Stranica, 2000) i eseja (Dva eseja, 2005), pa sve do leksikona (Leksikon, 2016), otvaraju nam se uvijek tek isječci tog arhiva labirinata (npr. Labirint II, 2009) i Rubikovih kocki (Rubikova ploha, 2010–2011), tetrisa (Tetris, 2009–2010) umjetničina svijeta.