Plač i jecaj

Premda ni plač ni jecaj nisu ni jednom čovjeku nepoznati (razloga i za jedno i za drugo uvijek ima napretek), s vremenom neka značenja zaboravimo, a druga prekriju ona prethodna kao da ih nikada nije ni bilo. Tako je i ovdje. Prvotno značenje glagola plakati bilo je udarati se u prsa, po rukama i sl. kao izraz kajanja i prihvaćanja kazne. Nama današnjima plakati znači roniti suze zbog tjelesne ili duševne boli koju može izazvati gubitak neke osobe, žaljenje za kim, općenito nešto neugodno i/ili bolno. Doduše, može se plakati i od sreće, no mislim da bi bilo bolje reći od ganuća što su nam se nastojanja posrećila. Kad bi mi pred očima češće bila rječnička definicija plača – emotivna refleksna psihofizička pojava popraćena pojačanim lučenjem suza i trzajima tijela, uzrokovana tjelesnom boli, tugom ili nekim drugim jakim osjećajima – možda bih upravo zbog te suhoparnosti i svođenja plača na fiziološke izlučevine plakala manje. Teško da itko tužan, žalostan, turoban, bespomoćan, napušten, sam ili povrijeđen razmišlja o ispuštanju izlučevina kroz oči (ili kroz nos) kao o pomoći u tuzi. Svi stariji ljudi zacijelo znaju kako se lako rasplaču (i od dobra i od zla). Na pojave i ljude oko sebe lako reagiraju ganućem, osjetljivošću, ali i povrijeđenošću i razočaranjem, pa u konačnici i plačem. Od udaranja u prsa (kajanje, kazna) do plakanja u široku rasponu od tuge do neočekivane sreće glagol plakati razvijao se upravo prema svojem završnom dijelu, prema plaču, kao rezultatu plakanja.

I u samom plakanju / plaču ima raznih stupnjeva. Ridanje se nikad ne izjednačuje sa cmizdrenjem ili cmoljenjem, a i jecanje već nagovješćuje izlazak iz duga i grčevita plakanja, jer jecati i znači isprekidano, prigušeno plakati, narod kaže i icati, a kao popratna pojava javlja se i štucanje. Jecati može značiti i prigušeno ječati, stenjati, ubrzano disati od prethodnoga velikog plača, ispuštati kratke isprekidane zvukove koji kad­što pravilno odjekuju (jeka), dok se i oni s vremenom ne smire, a ravnomjerno disanje opet ne uspostavi.

Ridati odudara od običnoga plača i znači uz plač ispuštati bolan, neartikuliran glas, no ridanje osim pukog ispuštanja takvih zvukova uključuje i emocionalnu komponentu, pa znači neutješno i gorko plakati. Za cmizdrenje skloni smo vjerovati da je to plakanje bez pravog razloga, pa obično i cmizdrenje i cmoljenje (oba onomatopejskoga postanja) povezujemo s plačljivim, razmaženim djetetom, premda (pogotovo kod male djece koja se još ne znaju izraziti) zapravo ne znamo pravi razlog djetetova plača, koji ipak nije bezrazložan, samo ga mi ne vidimo. Kao utjeha maloj djeci mogu poslužiti dude varalice, dekica koja se svuda nosi sa sobom i po koju se roditelji vraćaju ako su je slučajno zaboravili ponijeti ili neka draga igračka, koju negdje i zovu plačka. Ona bude utjeha i većoj djeci kad se potuku i rasplaču, a nije naodmet imati ni plačidruga, nekoga s kim se dijele sve nevolje, svakako bolje od tvorbeno iste plačipičke, jer ona je cendrava, cmoljava, preosjetljiva, mimozasta, razmažena, uvredljiva osoba koja se stalno na nešto žali i nikad joj ništa nije po volji. Svoje jade ipak zna vrlo dobro, a za tuđe slabo mari.

I Krležina baba koja cmizdri pod galgama zapravo jadikuje, tuži se sebi u bradu, tiho slini znajući da joj od toga nema fajde, da joj nitko neće pomoći, kao što obespravljenima malo tko ikada i pomaže. Jedan drugi književni lik, Hasanaginica, pokazao je da se od golema jada može doslovno i umrijeti (pukne srce), svisnuti (Slavonci bi rekli svisniti od muke, žalosti i tuge). Ona je bijelim licem u zemlju udrila od žalosti gledajuć΄ svoje sirote.

U nenadani plač briznemo ili udarimo. Brizgati znači štrcati, u sjevernim slavenskim jezicima i naglo strujanje. Kaže se i plače kao ljuta godina (već sam pisala), gdje ljuta godina znači obilna kiša. Milan Begović, duhoviti libretist Gotovčeva Ere s onoga svijeta, šaljivo primjećuje kako su jednom pokojniku suze tekle niz rukave, a jecaji ga htjeli da udave (kad je s neba gledao kako mu se žena preudaje).

Plakanje može biti i zanimanje. Na selu su bile narikače, žene koje je angažirala pokojnikova obitelj da nariče za mrtvim. One su to radile ritmičkim tužbalicama, naricaljkama, u kojima su uz glasan plač nabrajale i prizore (pozitivne, jasno) iz pokojnikova života. Napamet su znale sve formule koje treba izreći da sve bude kako treba i da obje strane u poslu budu zadovoljne. Jer dobro obavljen posao naricanja za pokojnikom značio je da je žena na dobru glasu, pa će je angažirati i druge obitelji (slično kao seoske babice prilikom porođaja).

Biblija obiluje plačem (ne bilo kakvim nego onim uz škrgut zuba) i jecajima, a sve zato da se zorno pokaže kako će završiti zli. Jeremijin plač, starozavjetna zbirka od pet pjesama kojima se oplakuje razorenje Jeruzalema 587. pr. Kr., opisuje Božji kazneni sud te poziva na pokoru i zazivanje Božje pomoći. Poznat je i Gospin plač, duža pjesma o Bogorodičinim žalostima prilikom Isusove muke. Lamentacija (lat. lamentatio, naricanje, jadikovanje) zove se i čitanje prve večeri u Velikom tjednu iz Knjige proroka Jeremije.

I poznato djelo hrvatske protureformacije, Gundulićeve Suze sina razmetnoga, dijeli se na tri plača: Sagrješenje, Spoznanje, Skrušenje.

A jecaj? Lijepa imenica, kao i mnoge iste tvorbe: smiraj, vapaj, ugođaj, osjećaj, treptaj, titraj, drhtaj, otkucaj, uzdisaj, pa one „obične“: zalogaj, okretaj, zaveslaj, sve do još običnijih: pobačaj, podbačaj, posrtaj, napadaj, izvještaj. Upravo potonju šuplje glave izbacuju iz hrvatskoga jezika kao nedovoljno hrvatsku. One priznaju samo izvješće. O tvorbi riječi nemaju pojma.