Oda plemenitim gubitnicima

Bez obzira na sva njegova kreativna vrludanja, traženja i eksperimentiranja tijekom minula dva desetljeća, koliko je proteklo od vrlo osebujne narkomanske pustolovne humorne drame Strah i prijezir u Las Vegasu, američki scenarist, redatelj i povremeno glumac Terry Gilliam (Jupiter u usponu sestara Wachowski) trajno ostaje kultni filmaš čijem statusu generalno malo što, pa ni veliki promašaj poput zbrkane humorne fantasy-drame Nulti teorem, ne može ozbiljnije i trajnije naštetiti. Iznimno maštovit autor sklon eksperimentiranju te obradama tema i priča teških i zahtjevnih za ekranizaciju, takav ostaje u očima ne samo ljubitelja legendarne britanske komičarske skupine Monty Python, čiji je pridruženi član bio, obožavatelja sjajnih naslova kakvi su Monty Python i Sveti gral i Smisao života Montyja Pythona (oba režirao u suradnji s Terryjem Jonesom), Brazil, Kralj ribara i 12 majmuna, u dobroj mjeri i Vremenski banditi, nego i onih koji rijetko odlaze u kina i kojima je on simbol nekih boljih, kreativnijih i zanimljivijih filmskih vremena. Razdoblja u kojima je izuzetan kreativac neopisivo bogate imaginacije, makar na glasu i kao ekscentričan i svojeglav filmaš čije je produkcije teško nadzirati, pa su zbog velikih nesuglasica i sukoba između Gilliama i producenata naslovi Brazil i Pustolovine baruna Münchhausena gotovo ostali nedovršenima, unatoč svemu dobivao priliku ekranizirati svoje pomaknute fantazije, anarhoidne i bizarne snolike vizije, ekscentrične eksperimente i nadrealne igrarije. Zacijelo temeljni razlog trajnoga Gilliamova kultnog statusa leži u činjenici da su filmofili u njemu prepoznali umjetničku osobnost vrlo sličnu, a možda i identičnu, onoj protagonista njegovih najuspjelijih filmova, osobnost umjetnika koji do kraja vjeruje u svoje ideale i spreman ih je beskompromisno slijediti, umjetnika koji živi u svojim filmskim svjetovima i za te svjetove, koji nikad ne odustaje i ne pristaje na ustupke, bez obzira na cijenu koju za to plaća.

Adam Driver i Jonathan Pryce

Trajno pamtljivi likovi iz najuspjelijih Gilliamovih filmova pojedinci su koji se iz vizure „običnih” i „svakodnevnih” ljudi doimaju izgubljenima i mentalno nestabilnim čudacima, plemeniti gubitnici koji su izlaz iz neke traume ili nerješive životne situacije pronašli u bajkovitom svijetu iluzija i mašte u kojemu vrijede posebna pravila i u kojemu su ostali tek tragovi stvarnosti. Također slično pričama njegovih filmova, i Gilliam se u realizacijama tih projekata stalno borio s producentima, koji su ga pokušavali obuzdavati i usmjeravati, a – pomalo paradoksalno – njegova tri možda i najuspjelija ostvarenja nastala su ili u suautorstvu s drugima (Monty Python i Sveti gral), ili u produkciji velikih studija (Brazil, 12 majmuna). Premda se recentna pikarska pustolovna humorna drama s fantasy -elementima Čovjek koji je ubio Don Quijotea, na kojoj je Gilliam radio gotovo četvrt stoljeća, ne ubraja među autorova najbolja ostvarenja, njezin najslikovitiji lik jest tipičan Gilliamov antijunak, baš kao što je i čitav film prepoznatljivo redateljevo djelo. Formalni protagonist, koji će se od samoživa redatelja pri početku do kraja također prometnuti u antijunaka i plemenita gubitnika, samoživi je mladi redatelj reklamnih spotova Toby (Adam Driver u ulozi namijenjenoj Colinu Farrellu i Johnnyju Deppu), svojevrsni Gilliamov alter-ego, koji u Španjolskoj snima novi projekt, na lokacijama na kojima je desetljeće prije snimio svoj studentski film o Don Quijoteu i gdje je upoznao obućara savršena za ulogu viteza tužna lika (Jonathan Pryce u ulozi koju je trebao tumačiti Robert Duvall).

Kad ga opet susretne, Toby će nepažnjom spaliti gotovo čitavo starčevo selo, a to je tek početak priče u kojoj će se Toby prometnuti najprije u Sancha Pansu, a u završnici i u Don Quijotea, te u kojoj se filmska stvarnost i mašta postupno sve čvršće i nerazmrsivo miješaju, u tolikoj mjeri da će do kraja postati nejasno što je stvarnost, a što fikcija.

No to će postati i nebitno, jer nakana Terryja Gilliama, čijem bi djelu stroži producentski nadzor osigurao više koherentnosti i generalne suvislosti, a veći proračun kvalitetnije i atraktivnije specijalne efekte, i jest da se brišu granice između stvarnosti i mašte. Pritom je svijet mašte bolji, pravedniji, pošteniji, plemenitiji i normalniji, i pozitivno konzervativan, dok je realnost nepodnošljivo prozaična, gruba, manipulativna i pohlepna. Gilliamov novi film, njegovo svojevrsno životno djelo, obiluje duhovitim i sjajno režiranim segmentima, no u cjelini je neuravnotežen, nedovoljno discipliniran i povremeno zamoran.