Od amaterizma do profesionalizma

Godine 2017. Kazališna družina Pinklec obilježila je trideset godina umjetničkog djelovanja, a s tim je povodom objavljena monografska studija Fenomen Pinklec – od rituala do igre: 30 prvih godina Kazališne družine Pinklec autora Igora Tretinjaka u izdanju Centra za kulturu Čakovec.

Monografija donosi kronološki pregled triju razvojnih faza u kojima su Pinkleci „uspjeli postati i ostati višestruki kazališni fenomen, originalan i prepoznatljiv“ te uz uvod i zaključak sadržava i četiri poglavlja, od kojih ono prvo Bogdanovi počeci kao zagrijavanje za Pinklece pruža kratak uvid u ishodište Pinkleca, koje autor smješta u 1980-e, kada amaterska kazališna scena u Čakovcu doživljava procvat, a Romano Bogdan, ključna osoba u osnivanju KD Pinklec ostvaruje prva kazališna iskustva. Estetika i poetika koje zanimaju Bogdana u pretpinklecovskoj fazi postat će ključne u kasnijim inscenacijama Pinkleca: odmak od mainstream-kazališta, multimedijalnost kao sastavni dio predstave, drukčije promišljanje o dramskom tekstu i njegovu odnosu s drugim scenskim elementima, vidljiv utjecaj Artaudova kazališta okrutnosti.

U poglavlju Prva faza Pinkleca autor analizira umjetnički rad Pinkleca od predstave Krokodil turist (1987) do predstave Postojani kositreni vojnik (1992). U toj fazi Pinkleci su se profilirali kao kazališni kolektiv koji stavlja naglasak na zajednički rad i izvedbeni sklad te jednako uspješno radi predstave za djecu i odrasle; propituje odnos lutka – publika te izražajne mogućnosti lutke na sceni; istražuje mogućnosti scenskih elemenata, eksperimentirajući s tekstom, glasom, tijelom, pokretom i gestom. Tad Pinkleci dobivaju i zasluženu medijsku pozornost, a kao predstavnici hrvatske amaterske i alternativne kazališne scene počinju igrati svoje predstave na relevantnim festivalima u Hrvatskoj i šire te su „kao jedina izvaninstitucijska grupa u Hrvatskoj i tadašnjoj Jugoslaviji primljeni u UNIMA-u“.

Izd. CZK Čakovec, 2017.

Poglavlje Druga faza – neizvjesne nezavisne vode započinje analizom predstave Prva velika hrvatska izložba (1993), a završava predstavom Vuk i tri praščića (2007). Pinkleci su u drugoj fazi iz amaterske prerasli u nezavisnu družinu, no kritika slabo prati njihov rad – Vladimir Stojsavljević jedan je od rijetkih koji prepoznaje njihovo značenje za hrvatsko kazalište. Iako se zbog promjene suradnika mijenja dinamika KD Pinklec, oni i dalje s više ili manje uspjeha kreiraju predstave za djecu i odrasle, nerijetko se hvataju ukoštac s relevantnim društveno-političkim temama, repertoar i dalje čine njihovi autorski projekti, djela domaćih i stranih autora, a u njihovim inscenacijama još je snažan utjecaj Artaudova kazališta okrutnosti i Brechtova epskog teatra.

Poglavlje Treća faza – profesionalni Pinkleci govori o razvoju Pinkleca od nezavisne do profesionalne kazališne scene, a uključuje analizu predstava od Mož i žena (2007) do Puž muž (2016). Nakon što su 2006. Pinkleci postali javna kazališna družina pri Centru za kulturu Čakovec, započinje njihova suradnja s etabliranim kazališnim kućama, ponajprije s HNK-om u Varaždinu, a kao potvrdu za svoj rad 2009. dobivaju Nagradu hrvatskog glumišta za predstavu Dječak Ivek i pas Cvilek (režija Anica Tomić). Uz smanjeni broj glumaca u KD Pinklec, intermedijalnost koja zamjenjuje multimedijalnost kao scenografsko rješenje, sve manje prisutnost lutaka na sceni, profesionalizacija Pinkleca vezuje se i uza sve veći broj ostvarenih suradnji s istaknutim redateljima. Repertoar Pinkleca je i dalje raznovrstan, a tematski komunicira s djecom, mladima i odraslima.

U zaključku autor sažima glavne odrednice triju razvojnih faza KD Pinklec, popisuje sve predstave Pinkleca od 1987. do 2017, nagrade koji su Pinkleci dobili kao profesionalna kazališna družina te predstavlja biografiju Romana Bogdana, koja je štura i strogo faktična, što ne ide uz ovakvu „zaigranu“ monografiju. Bilo bi bolje da je autor posegnuo za intervjuima koje je vodio s Bogdanom između srpnja i prosinca 2016.

Kazališnim djelovanjem Pinkleci su obogatili hrvatsku alternativnu amatersku i profesionalnu kazališnu scenu i zaslužili monografiju. Uz tekst te crno-bijele fotografije iz predstava, Igor Tretinjak stavlja rad Pinkleca u kontekst vremena u kojem djeluju te linearno-kronološki analizira njihove inscenacije upoznajući čitatelje s razvojem, repertoarom i poetikom Pinkleca. Autor piše koncizno, studiozno, istraživački argumentirano te izbjegava jednodimenzionalnost u analizi predstava – objektivno govori o razvojnom putu Pinkleca, podjednako ističe predstave koje su polučile uspjeh i one koje u tome nisu uspjele. Za razliku od kazališne kritike koja je često zanemarivala Pinklecove predstave za djecu, Tretinjak u monografiji ravnopravno analizira sve Pinklecove predstave – i za djecu i za odrasle.

Monografija nije temeljena samo na dokumentarističkoj razini iščitanih arhivskih materijala i stručne literature, već i na podacima koje Tretinjak preuzima iz intervjua koje je vodio s Romanom Bogdanom, a posebna su zanimljivost duhoviti podnaslovi (Od smeća kroz smeće do... kazališne sreće itd.) kao i povremeni komentari autora kojima daje svoj stav prema analiziranoj građi, pridonoseći dinamici teksta.