Neke bliske duhovnosti

Kad izložimo naslove pjesničkih knjiga Diane Burazer (Nesvanjivo, Četvrti zid, Na odmorištu, Između dva svijeta, Druga kuća, Izvan zaklona, Naranča) i pridodamo im novu knjigu, Nebeske jabuke, otvorit će nam se kompatibilna poetičnost koja se identificira vlastitom energijom literarnosti. Verbalni poetski čin tako osmišljeno funkcionira povezujući citirane naslove misaonom poetskom akribijom. Istaknuti naslovi pjesničkih zbirki donose autobiografske konotacije protkane elegijskim prisjećanjima na tjeskobno proživljeno vrijeme. Možemo to nazvati i svojevrsnom, možda simboličnom, izopćenosti iz svijeta kojemu je pjesnikinja i fizički i duhovno pripadala. U biografskoj bilješci čitamo: školovala se u Pleternici i Ljubuškom, živjela u Mostaru (1977–1992). Rođena je, diplomirala i živi u Zagrebu. Privrženost pjesnikinje Starom Gradu na Hvaru svjedoči o njezinoj žudnji za odmorištem, koje ipak nudi „samo nespokoj“, jer to je vrijeme posuđeno: „U to posuđeno vrijeme / ništa ne ostavljamo / trajno“ (Otok, zimi).

Izd. Fidipid, Zagreb, 2018.

Sedam ciklusa koje donosi zbirka Nebeske jabuke (Kupila sam brdo, Mali zapisi o velikim riječima, Restauriranje, Opasno vrijeme, Tjelovježba, Posuđeno vrijeme, Nebeske jabuke) manifestiraju suglasja nekih neodbolovanih srodnosti. Pjesnička imaginacija udaljuje se od banalne realnosti i tim činom pjesnikinja estetizira svoje viđenje svijeta, pomno skrivajući prihvaćenim riječima neke svoje protekle snohvatice: „Dižem ruke u obranu / dok se na mene ruše neboderi. / Kasnije / u mračnoj pokrajnjoj ulici / drhtim / čekajući da / se sustignem“ (Sjena III).

Zbirka Nebeske jabuke ne donosi neumjerene, ni nametljive riječi, da bi se pod svaku cijenu smatrale inovativnim. Njihova je postojanost u jednostavnosti. Te su riječi proizašle iz vokabulara prihvaćenih poetika i njihova je lingvistička stvarnost dovršenost. Usvajajući, dakle, njihovu dovršenost, lišavamo se tzv. kritičarskog „filozofiranja“, puštajući da nam tako osmišljene poetske slike prenesu bliskost neke uravnotežene poetske koncentracije: „Povremeno ispitujemo / težinu svoje samoće / mjereći je uporno / svim čega više nema“ (Samoća). „Poput nestručnoga kolekcionara / vrijeme / stalno nešto donosi, / odlaže terete u naše dane, / godine“ (Vrijeme sve zaposjedne).

Kažu književni znalci da knjiga pjesama ima posebnu vrijednost ako se u njoj na okupu nađe barem desetak vrsnih pjesama. U taj moj oduhovljeni i simbolički izbor svakako ulaze pjesme: Kupila sam brdo, Sjena III, Oprost, Samoća, Depresija, Tuga, Rječnik, Vrijeme sve zaposjedne, Kamo ide vojska nakon poraza, Nas tri, Bicikl, Pismo.

Posebno bih izdvojila pjesme u ciklusu Nebeske jabuke posvećene prijateljima pjesnicima, kao znak poštovanja i kreativne bliskosti (Jozefina Dautbegović, Simo Mraović, Saša Meršinjak, Anđelko Novaković, Vlado Puljić).

Konačno, u osebujnoj poetskoj zbirci koja je i priča o životu i odjek „zavodljivog svemira“ događa se i diskretan ironijski odmak: „Ako Bog u ruhu gurua / nepomično sjedi / pred šahovskom pločom, / i ako uživaš njegovu naklonost, / pošalji nam paket / s jabukama i votkom. / U porastu je oskudica uma / i poezije“ (Pismo Saši Meršinjaku). Ako je tomu tako, kako čovjek može biti u miru sa samim sobom?