Medijski proizvod stvarnosti

Treća knjiga mlade osječke spisateljice Paule Rem (1995), autorice romana Četiri dimenzije pobune (2009) i zbirke priča Put u nepoznato (2010) još u tinejdžerskoj dobi, nosi pomalo neobičan naslov: „Zlatna Hrvatska Mladež“. Već prema ovim formalnim signalima – uporabi navodnika i velikih slova gdje ih pravopis ne predviđa – čitatelj može naslutiti da sintagmu treba shvatiti u ironijskom ključu, kao nešto suprotno onomu što je napisano. Nije manje intrigantan ni podnaslov knjige: žanr: snovi od 2002. do 2012. (kratke priče). Susrećemo se, dakle, s pomalo neobičnim žanrom, ali ćemo relativno brzo zaključiti da knjiga nije ono na što smo u prvi mah pomislili – katalog pribilježenih snova; zatim je u podnaslovu obavijest o razdoblju u kojem su tekstovi nastajali; i na kraju, uz odrednicu književne vrste možda je kratkim pričama trebalo dodati i kratke kratke priče (short short story) jer ih u ovoj zbirci i nije tako malo.

Izd. OMH u Osijeku i Meandar Media, Zagreb, 2017.

Nekoliko mjeseci prije izlaska „Zlatne Hrvatske Mladeži“ pojavila se poetska zbirka pjesnika i književnog znanstvenika Gorana Rema Pauline pjesme u prozi – Ja sam Saga. Kako je u ovom slučaju riječ o ocu (Goranu) i kćeri (Pauli), i kako je ocu kao „predložak“ za zbirku pjesama (ready-made, postupak čest u likovnoj umjetnosti, vrlo rijedak u književnosti) poslužila kćerina knjiga, otvorilo se s tim u vezi više zanimljivih pitanja. Među ostalima i to mogu li Goranove pjesme, još sažetije od Paulinih proznih „polazišta“, pomoći boljem razumijevanju i tumačenju „Zlatne Hrvatske Mladeži“. Oboje književnih znanstvenika koji su pisali pogovore tim knjigama – Sanja Jukić Goranu, a Luka Bekavac Pauli – uvjerljivo dokazuju da bi to bio potpuno promašen posao.

Kompozicijski ustroj knjige također nije svakodnevan – i tu nas autorica iznenađuje. Dvjema okvirnim minimalističkim pričama, na početku i na kraju, najavljenima kao Priča prije priče, ili – nakon svega i Priča priče dva – priča prije svega, sažetima gotovo do neproničnosti, zajedničko je to da govore o zagonetki prostora i vremena (što je prije, što je nakon?). U tom pak okviru smješteno je devet cjelina u koje su podijeljene priče ove zbirke: naslovi tih cjelina sugeriraju tradicionalnu žanrovsku ili tematsku grupiranost, ali na neobičan način – „kao političke“, „kao krimićke“, „kao ljubavne“, „kao fantastične“, „kao medijsko-konzumerističke“ [priče]… „Taj ‘kao’ je odmak od medijske stvarnosti i pokazuje kako su informacije iz medija samo jedna perspektiva“, objašnjava autorica, inače studentica komunikologije, koja je taj studij (uz mediologiju i hebrejski) odabrala zato što je „zanimaju mediji i riječ, kako utječu na svijest i kakve književnost ima veze sa svim tim“.

Postoji teorija da su snovi impresije koje primamo u budnom stanju i smještamo ih u podsvijest. A kako smo potpuno okruženi medijima, većina tih dojmova dolazi iz medijskih prikaza zbilje. No poznato je da postoje dvije-tri svjetske novinske agencije koje svaki dan odabiru vijesti iz svijeta i šalju ih nacionalnim agencijama, određujući pritom kako će se one plasirati. „Većinom se radi“, kaže Paula Rem, „o prepojednostavljenim fragmentima koji se vode tržišnim kriterijem senzacionalizma. Nama nikad nije dostupna cjelovita slika stvarnosti, nego samo fragmentirane medijske konstrukcije koje su više nalik snovima nego stvarnosti. Kao u filmu Matrix, sanjači prihvaćaju snove koji im se predstavljaju kao stvarnost i uloge koje su im dodijeljene u tim snovima, ne postavljajući pitanje tko su oni zapravo i u kojoj se stvarnosti nalazi njihov pravi identitet.“

Sve što je dosad rečeno o formalnoj strani knjige „Zlatna Hrvatska Mladež“ sugerira da je proza Paule Rem vrlo zahtjevna, pa i čitateljima koji raspolažu širim znanjima i alatima za otključavanje zakučastih literarnih brava. Fantastika koja dominira u ovim pričama, i to pričama koje teže maksimalnom sažimanju i redukcijama, gdje nema fabuliranja, psihologije likova, opisa, dodatno komplicira poziciju čitatelja navikla na uzročno-posljedične veze, na vremenske i prostorne koordinate – na uobičajenu, svakodnevnu logiku. Dapače, ovdje je sve nelogično, mutno i kaotično, apsurdno, ovdje su u kontaktu likovi iz udaljenih epoha, u prijateljskim su ili korektnim odnosima ljudi nespojivih ideoloških nazora, politički moćnici i vođe čine sasvim neočekivane stvari. „Kazališni glumac Roman Polanski i demokratski vojskovođa Silvio Berlusconi prosili su moju ruku na isti dan. Kako je Silvio bio prvi (još nisam znala za Romanove namjere), pristala sam se za njega udati nakon očeva blagoslova. (…) Prenio me preko praga i proveli smo prvu bračnu noć u Hotelu Mursa na Dravi. Sutradan smo trebali putovati za Rimsko Carstvo, no Roman nije tako lako prihvatio odbijanje“ (15-godišnja Rimljanka, 1. stoljeće prije nove ere).

Ako je fantastika u neku ruku proizašla iz snova koje autorica određuje kao žanr, onda su prizori konzumerističkog mentaliteta u njezinim pričama pokazatelj teškog otuđenja, nova tehnološka pomagala i umjetna inteligencija strašna su prijetnja zdravoj pameti, a oštre političke refleksije nastoje biti upozorenja. Slike što ih emitiraju priče Paule Rem tamne su i teške, u njima prepoznajemo signale koji upućuju na bremenitost sadašnjeg vremena, u kojem je sadržana i naša prošlost i naša budućnost.