Kako je Matica odgajala književnu naciju

Nakon što je pretprošle godine, u povodu 175. obljetnice rada Matice hrvatske, održan skup o ulozi njezine izdavačke djelatnosti u oblikovanju nacionalnoga identiteta, Matičin Odjel za književnost 25. siječnja organizirao je kolokvij posvećen isključivo književnom i ujedno najproduktivnijem segmentu Matičine izdavačke djelatnosti. Bila je to prilika za osvrtanje na neke aspekte Matičina bogata književnog nasljeđa, s namjerom da se potaknu dalja, podrobnija istraživanja udjela MH u hrvatskom književnom životu. S obzirom na velik obim građe koju je Matica u svojoj povijesti iznjedrila, ovaj se kolokvij usmjerio na knjižnu produkciju, dok će o Matičinim književnim časopisima, u prvom redu o Viencu koji ove godine obilježava 150. godišnjicu, biti riječi na posebnom skupu.

Akademik Josip Bratulić govorio je o lijepim knjigama MH i trudu da bogatom opremom privuku što širu publiku te uđu u svaki dom. U početku Matica je izdavala knjige za uski krug svojih članova, a nakladnički uzlet doživjela je kad joj je predsjednik bio Ivan Kukuljević Sakcinski, koji je župnike, učitelje, suce i odvjetnike angažirao kao Matičine povjerenike pa su se Matičina izdanja prodavala i u Sloveniji, Vojvodini i Srbiji. Naklade su početkom 20. stoljeća dosezale i do petnaest tisuća primjeraka, istaknuo je Bratulić. Matičine knjige izrađivali su najbolji knjigoveže, poput Karla Albrechta, koji je u Zagrebu 1853. otvorio svoju tiskaru. Glagoljičke knjige tiskale su se u Pragu, što je, kako tumači Bratulić, bio mukotrpan posao jer je tekstove trebalo čitko prepisati i korigirati s obzirom da slagari nisu znali glagoljicu. Početkom 20. stoljeća grafičkom opremom knjiga istaknuli su se umjetnici Ljubo Babić, Tomislav Krizman i Vladimir Kirin.

Lahorka Plejić Poje, Ivana Vidović Bolt, Ida Hitrec, akademik Josip Bratulić i glavni urednik izdanja MH Luka Šeput / Snimio MIRKO CVJETKO

Vraćanje dugova: sabirači i izdavači iliti Matica hrvatska i usmena književnost bio je naslov izlaganja Eveline Rudan (FFZG), koja se usredotočila na tri edicije: Hrvatske narodne pjesme, Pet stoljeća hrvatske književnosti i Stoljeća hrvatske književnosti. Uz pregled Matičinih zasluga u prikupljanju i objavi građe usmene književnosti, dala je i prijedlog za eventualni budući pothvat. Na inozemnim konferencijama, kako je posvjedočila, strani se folkloristi raspituju postoji li digitalizirana građa. U tom bi tehničkom mediju građa povećala vidljivost hrvatskog identiteta u svijetu, no trebalo bi je opremiti predgovorima na stranim jezicima te prevesti dio tekstova. Estonci su to učinili i danas su u folklorističkom svijetu vrlo vidljivi, poručila je.

O Juliju Benešiću kao najvažnijem Matičinu prevoditelju poljske književnosti govorila je Ivana Vidović Bolt (FFZG). Za poljski jezik i kulturu zainteresirao se još kao osječki gimnazijalac. Promicao je poljsku književnost u Hrvatskoj i hrvatsku u Poljskoj, a među njegovim prijevodima ističu se i dva kapitalna djela: Seljaci poljskog nobelovca Władysława Stanisława Reymonta i remek-djelo romanesknoga realizma Lutka Bołesława Prusa. Benešić se zalagao za slobodno shvaćanje rime i ritma u prijevodima poezije, težio narativnoj lakoći. Iako je bilo mnogo kritičara njegovih prijevoda, treba uzeti u obzir vrijeme u kojem je djelovao te imati na umu da je prevoditelju bilo dostupno samo vlastito znanje i nekoliko rječnika, upozorila je Ivana Vidović Bolt te otkrila kako je Benešić petkom u 20 sati u svom stanu na Ilirskom trgu redovito okupljao polonofile.

Pjesme P. Preradovića, 1880.

Tinova epizoda u Matici

Tin Ujević objavio je 1933. u Matici zbirku poezije Ojađeno zvono, a o toj Tinovoj epizodi govorio je glavni urednik Matičina nakladništva Luka Šeput. Riječ je o prvoj zbirci koju je objavio u Zagrebu i na latinici, nakon što je prve dvije zbirke objavio u Beogradu, a treću u Crnoj Gori. Do izdanja je došlo na inicijativu urednika Branimira Livadića. S obzirom da Tin nije imao sreće sa svojim zbirkama koje su izlazile bez njegova znanja ili u udaljenim dijelovima bivše države, ovom je bio zadovoljan i uzbuđen zbog njezina izlaska. Uspješna suradnja Livadića i Tina nastavila se do početka četrdesetih, kada je Hrvatska revija prestala tiskati Ujevićeve tekstove. Moguće je da se Ujević zbog svoje velikosrpske epizode tada nije uklapao u prorežimski nastrojen časopis. Nakon završetka rata i Livadića i Ujevića novi je režim izbacio iz Društva književnika Hrvatske, Ujevića jer je objavljivao u NDH, a Livadića jer je bio urednik Hrvatske revije, rekao je Šeput.

O prijevodnim izdanjima govorila je Cvijeta Pavlović (FFZG). Prvi prijevodi književnog profila u MH pojavili su se dvadeset godina nakon pokretanja naklade 1862. i pripadaju poučno-zabavnom žanru. Riječ je o prijevodima njemačkog autora J. H. Campea koje potpisuju Božidar Budinjački i Tadija Smičiklas. Kronološka linija prvih djela pojedinih nacionalnih književnosti u hrvatskom prijevodu i Matičinoj nakladi izgleda ovako: njemačka, francuska, danska, poljska i češka, engleska, talijanska, ruska, antička starogrčka, ukrajinska, slovenska, bjeloruska, srpska u izvorniku (vice versa nije bilo tako), slovačka, bugarska, turska, nizozemska i crnogorska, norveška, švedska i japanska, portugalska tek 1962, a na španjolsko smo djelo najduže čekali među velikim književnostima. Osobito su vrijedna Matičina aktivnost prijevodi s hrvatskog na druge jezike, primjerice monografija o Meštroviću i o gradu Zagrebu. Matica je stalno vodila računa o omjeru klasika i suvremenika, ocijenila je Cvijeta Pavlović. Isto tako, objavljivala je književni kanon, ali i popularnu književnost.

Zbirka Tina Ujevića iz 1933.

Kristina Grgić (FFZG) analizirala je prijevode anglofonih književnosti u Matičinim knjižnim izdanjima. Središnje mjesto zauzima ključni autor svjetskog kanona Shakespeare, a među prevoditeljima od 1919. do danas okušali su se mnogi ugledni književnici i znanstvenicima, od Milana Bogdanovića do Mate Marasa i Luke Paljetka. Iako među anglofonim autorima dominiraju engleski i angloamerički pisci, zastupljeni su i pojedini predstavnici irske, škotske, kanadske pa i novozelandske književnosti. Na područje klasične filologije osvrnuo se Luka Vukušić (MH), koji je ustvrdio da je Matica tijekom svoje povijesti konstantno objavljivala prijevode grčkih i rimskih klasika, uz manje prekide u razdobljima političkog pritiska, od 1922. do 1947. te od 1970–90-ih. Danas se objavljuju ponajprije filozofska djela uz sustavnu analizu, pri čemu se ističu prevoditelji Damir Barbarić i Igor Mikecin. Ima još mnogo neprevedenih djela, primjerice neka Ciceronova.

Shakespeareov Otelo iz 1919.

Popularna knjiga u Matici

O popularnoj i zabavnoj književnosti u MH govorila je Lahorka Plejić Poje (FFZG), pročelnica Matičina odjela za književnost. Matica se uglavnom percipira kao elitni izdavač koji objavljuje ozbiljnu literaturu, ali štivo za široku publiku znatno je opsežniji korpus Matičinih izdanja jer je od samih početaka ustanove prioritet bilo stvaranje čitateljske publike. U samim počecima Matičina izdavaštva objavljivane su poučno-zabavne knjige Campea i Julesa Verna. Zanimljiv primjer nakon Drugoga svjetskog rata Lahorka Plejić Poje našla je u malenoj biblioteci Kiosk, u sklopu koje je 1965. i 1966. objavljeno dvanaest knjižica šarenih korica, kojima se očito koketiralo s rotoromanima i šund-literaturom. Današnjeg čitatelja mogli bi iznenaditi i naslovi koji su ušli u ovu biblioteku: N. Hawthorne, Madež u obliku ruke, Intimnost i soba J. P. Sartrea, danas nepoznat pisac B. Harte, Partija preferansa I. Raosa, U nagonu I. Kozarca, Mériméeova Modra soba te niz koji je preveo i uredio I. Kušan – izabrana djela G. Simenona. Zabavna edicija trebala je Matici priskrbiti materijalna sredstva za izdavaštvo i tržišno manje isplative projekte. Riječ je o biblioteci koja je trebala biti komercijalna, koja je nazivom prizivala potrošnost, koja je namijenjena najširoj publici pa i onoj koja u knjižare i knjižnice ne zalazi, ali na kiosku kupuje sitnice. Pojava te biblioteke podudara se s novom generacijom koja je stasala i bila produktivna u drugoj polovici pedesetih i tijekom šezdesetih, a koja se okretala Zapadu i žanrovskoj prozi. Popularni segment Matičina izdavaštva bio je važan u stvaranju i održavanju čitateljske publike, u ekonomskom održavanju ustanove, u omekšavanju granice između visoke i niske književnosti te utirao put domaćem žanrovskom romanu, zaključila je Lahorka Plejić Poje.

Kako kaže glavni urednik Matičina nakladništva Luka Šeput, u svojoj burnoj povijesti, punoj uspona i padova, Matičina izdavačka djelatnost uvelike je ovisila o društveno-političkim okolnostima. S demokratskim promjenama MH znatno proširuje izdavačku djelatnost pa je jedne godine objavila čak sedamdeset knjiga. U novim okolnostima, kada postoji bogata izdavačka scena, Matica se ponajprije okreće kanonu i novim čitanjima kanonskih djela te velikim izdavačkim projektima u koje se mali nakladnici ne mogu upustiti, kao i prevoditeljskim pothvatima koji još nedostupne bisere svjetske književnosti otvaraju hrvatskoj publici.