Izvrsna Vanja Matujec

Vanja Matujec svoju monodramu počinje leđima okrenuta publici, gledajući kutije sjećanja oko sebe. Obraća se tehničaru i gledateljima, provjerava je li radijator topao. I započinje predstavu govoreći kao prijateljica prijateljima.

„Došli ste. I vi. I vi. Vi ste tu. I ti. I ti si tu. Toliko sam te.... Sad se sve to stvarno i događa. Jutros, kad sam se probudila, pomislila sam... samo još jedan dan, samo još jedan dan, kako uopće iz dana u dan... Ispričat ću vam jednu priču. To je ona priča koju ti nisam htjela ispričati dok smo još hodali u Buškovcu... Nije se takoreći dogodilo ništa. Njih troje zvali su se Elizabeta, Helga i Tom Tom... Ne možemo oboje biti u isto vrijeme...“

U kartonskim su kutijama u predstavi segmenti života, u svakoj kutiji jedna priča. I po kutijama, atmosferi, promjeni kostima (scenografija i kostimografija: Zdravka Ivandija Kirigin) izgleda kao da se seli iz svoga života.

Snimila Magdalena Ptiček / Sinergija govora, pokreta i emocije

Tekst je u knjizi Mirande July drukčiji:

„Ovo je ona priča koju ti nisam htjela ispričati dok sam ti bila cura. Vječno si zapitkivao i imao si baš jezive i konkretne pretpostavke... Njih su se troje zvali Elizabeth, Kelda i Jack Jack.“

Predstava Baš ti baš tu, nastala prema motivima priča No one belongs here more than you američke spisateljice, redateljice, performerice, glumice... Mirande July, koja je za ovu debitantsku zbirku 2007. dobila međunarodnu nagradu za kratku prozu Frank O’ Connor, u naslovu nema zareza iz na hrvatski s engleskoga prevedene istoimene knjige koju Mima Simić naslovljuje Baš ti, baš tu, a objavljuje Vuković & Runjić 2008. Upravo zarez manje u naslovu označuje slobodu više u vrsnoj, lucidnoj dramatizaciji i ludizma punoj, beskrajno maštovitoj izvedbi Vanje Matujec, glumice HNK u Zagrebu, i preciznoj režiji Brune Bebić, glumice i profesorice iz Splita. Predstavu smo Umjetničke družine Auzvinkl gledali 26. siječnja u godinu starom, malenu, a šarmantnom prostoru Teatra Exit, u Studiju Exit u zagrebačkoj Gundulićevoj ulici, u suradnji s kojim je predstava i nastala, uz produkciju Tatjane Aćimović.

Zbirka se sastoji od šesnaest priča napisanih „zavodljivo, katkad erotično, i malčice jezivo“ (David Byrne), a glumica Vanja Matujec dramaturški vješto, slijedeći brojne svoje talente, i onaj spisateljski, tka mrežu unutarnjih odnosa i emotivnih niti u trenutku kad se fiktivnoj protagonistici, koja povezuje niz priča Mirande July u jedinstvenu sudbinu, dogodio prekid veze i potraga za novim životom i srećom.

Publiku Vanja Matujec pozdravlja kao da joj dolazimo u posjet, joneskovski, ponekad kao klaunica, kao „obična žena“, kazališna prvakinja, filmska diva, pripadnica neovisne scene, ali uvijek toplo, emotivno, duboko. Tijekom trajanja ove zanimljive jednosatne predstave, u kojoj nemalen prinos daju dizajn svjetla Saše Mondecara, fotografija i dizajn Katarine Juričić i crteži Roka Juričića, spoj igrivosti, dječje radosti i odrasle tmice i nadanja, glumica komu­ncira s publikom, decentno nagovješćujući izlaženje iz dramske situacije, iz glumačkoga koda, osjećaj osamljenosti, straha, topline, ali uvijek ljubavi i prijateljstva.

Glumačke preobrazbe ostvaruje razrađenom mimikom, gestikulacijom, mizan­scenom, glasom i govorom, disanjem s publikom i sa sudbinom. Presvlači se iz jedne egzistencijalne situacije u drugu, premještajući kutije seljenja duše i predmeta, iz hlača u crvenu haljinu, u poslovni kostim, mladenačko ruho, periku, nove cipele...

Glumačku virtuoznost spaja s lucidnom dramatizacijom, izvlačeći segmente iz života žene i partnera koji se naslućuje. Malim pomacima i organizacijom prostora od konkretnoga prošloga naprijed do središnjega službenog u sredini do imaginativnog emotivnog u pozadini u suigri s redateljicom dočarava različite situacije intimnih prostora, restorana, benzinske postaje, spavaće sobe, ureda, holivudskih filmova.

Ističe se izvrsna epizoda s trenericom plivanja bez vode i bazena, učenjem starijih ljudi svim tehnikama plivanja u dnevnom boravku, uz lavore vode, sjajno glumljene tehnike plivanja i disanja i ne slučajno erotskim nabojem i simbolima nabijena voda.

Pozadinski zid kao iskorak u moguću psihozu ili neurozu izmjenjuje se s dovitljivom promjenom identiteta za stolom (umjesto muškarca je samo sako, ali i dvije čaše i filmska rekonstrukcija susreta) i igrivom promjenom glasova u telefonskom razgovoru.

Žal za prošlim i neodustajanje od budućega, uz intrigantnu glazbu Mladena Maxa Juričića, tj. instrumentalni remiks Plesača sporog stepa i skladbe Miris Zlato Tamjan, uz referencije na brojne filmove i underground te visoku kulturu stvaraju suptilnu aureolu dodira s emocijama.

Putujemo s glumicom u prikaz gradova, muža, tajnice... Kartonske kutije pretvaraju se u kazališnu a životnu kutiju: iluzije i stvarnosti.

Vanja Matujec dobila je nagradu na Festivalu glumca u Vinkovcima za ulogu Doroteje u predstavi Intima prema stripovima Julesa Feiffera, 1996. Predviđamo da bi i ova predstava mogla postati hit.

Monodrama Baš ti baš tu Vanje Matujec završava rečenicom „Ova osoba spava“, ali i natpisom sličnim elizabetanskom kazalištu, stripovima, filmovima, djetinjstvu, koji poručuje: Nemojte odustati.