Horizonti hrvatske zbilje

Šesti dugometražni igrani film Vinka Brešana Koja je ovo država uspješno nastavlja karijeru hrvatskoga filmskoga autora. Čak su tri Brešanove komedije, Kako je počeo rat na mom otoku (1996), Maršal (1999) i Svećenikova djeca (2013) zbog velike gledanosti postale hitovi, a prvijenac s tristotinjak tisuća gledatelja dosad je najgledaniji hrvatski film. Ratna drama Svjedoci (2003) ovjenčana je raznim nagradama na europskim filmskim festivalima, od kojih je najvažnija ona u Berlinu, a crnohumorna komedija romansa Nije kraj (2008) unatoč pet nagrada na pulskom filmskom festivalu predstavlja zasad najmanje dobar rad u Brešanovu opusu. U prvim dvama filmovima scenarist je bio redateljev otac, znameniti hrvatski dramatičar i pisac Ivo Brešan, u Svjedocima scenaristički predložak potpisali su sam Brešan i Jurica Pavičić prema Pavičićevu romanu Ovce od gipsa, dok je scenarist filmova Nije kraj, Svećenikova djeca i Koja je ovo država Mate Matišić, prema vlastitim književnim djelima. Nelinearnost narativne strukture, koju opažamo u filmu Koja je ovo država, obilježavala je i Svjedoke kao i Nije kraj, no u najnovijem je djelu upotpunjena i oprekom sna i jave – tako se gledateljeva percepcija prikazanoga još više veže uza sama zbivanja, odnosno postiže se viša razina promišljanja filmske građe.

Brešan bi se trebao zapitati je li vrijeme za nove teme i kontekst

Pritom su tek naizgled nepovezane priče triju središnjih likova, generala Tokića (Nikša Butijer), ministra policije Kelave (Krešimir Mikić) i običnoga građanina (Lazar Ristovski), priče koje se tijekom filma povezuju središnjom temom i kontekstom. General je suicidalan i sklon halucinacijama, ministar se tijekom službenoga posjeta kaznionici Lepoglava zatvori u spomen-ćeliju hrvatskih političara zatočenih u razdoblju socijalizma, a ostarjeli građanin s trojicom vršnjaka odjeven u dresove hrvatskih nogometnih reprezentativaca ukrade lijes s posmrtnim ostacima predsjednika Tuđmana. I dok ministrov postupak uzbuni vladu na čelu s premijerom (Sebastian Cavazza), kriza se proširuje i uključuje i predsjednika (poljski glumac Daniel Olbrychski). Političari sve nastoje zataškati strepeći za svoje fotelje, dakako na račun građana zatečenih nastalom situacijom. Film je nedvojbeno autorefleksivan jer opažamo restrukturiranje ili pak inverziju motiva iz prethodnih Brešanovih ostvarenja. Percepcija stanja u državi, odnos prema stradalim braniteljima i posljedicama ratnih zbivanja na području bivše Jugoslavije glavna je sastavnica filma Koja je ovo država, a činjenica da autori – Brešan i Matišić podjednako – prikazuju zatamnjele horizonte hrvatske zbilje te se kroz usta generala Tokića pitaju da li je cijena koju su platili branitelji donijela ploda podcrtana je i završnom sekvencijom te pogotovo završnim kadrom izraženoga defetizma.

Posrijedi je film koji je više tragedija nego komedija, djelo čije sastavnice dosljedno nadograđuju stil i svjetonazor Vinka Brešana. Uz evokativnu filmsku fotografiju Branka Linte i preciznu montažu Sandre Botica-Brešan te raspoloženi glumački postav raznih naraštaja – riječ je nedvojbeno o Brešanovu najbolje režiranu filmu. Promišljeno vodeći gledateljevu percepciju prikazanoga i razvoj filmske građe, taj je hrvatski redatelj ostvario cjelinu dostatne retoričnosti i konteksta da snažnije veže gledatelja, ali mu pritom i ostavlja dovoljno prostora za vlastiti odnos prema predočenim zbivanjima. Usprkos tim kvalitetama Koja je ovo država nije i najbolji Brešanov film. Posljedica je to nekih površnosti narativnoga diskursa i mjestimično pretjerano eksplicitne tezičnosti. Čini se također da je Vinko Brešan ovim djelom zatvorio krug započet prvijencem Kako je počeo rat na mom otoku, možda čak i iscrpio neke tematske i motivacijske sklopove koji su njegove filmove činili vitalnim tkivom hrvatske kinematografije, kulture i društva. Možda bi zbog toga u sljedećem filmu za nekoliko godina – radu društveno angažirana i filmski relevantna, nadahnuta i zrela autora – ipak trebao propitati i nove teme i kontekst kako bi izbjegao ponavljanje i zasićenost svoje publike.