Djetinjstvo slavnoga redatelja

Godine 2018. diljem svijeta na različite načine obilježena je stota godišnjica rođenja Ingmara Bergmana, jednog od najvažnijih redatelja u povijesti filma. Izdavačka kuća Disput i Hrvatsko filološko društvo tomu su se pridružili objavom hrvatskoga prijevoda (Željka Černok) njegova romana Rođeni u nedjelju, koji s knjigama Najbolje namjere i Razgovori u četiri oka čini Bergmanovu romanesknu autobiografsku trilogiju o njegovu djetinjstvu i obitelji.

Izd. HFD i Disput, Zagreb, 2018.

Glavni junak romana Rođeni u nedjelju osmogodišnji je dječak Pu, autobiografski alter ego Ingmara Bergmana. Roman obuhvaća nekoliko ljetnih dana 1926, a započinje idilično, bukoličkim opisima prirode i krajolika, te opisima brojnih članova protagonistove obitelji (dominantna baka, ujak sklon alkoholu, posesivna majka, bolesna teta, brat koji malenoga junaka neprestano zadirkuje, a taj obrazac ponašanja on preuzima i iskušava ga na sestrici) i posluge. No već nakon 30 stranica idiličnu atmosferu bukoličke švedske ruralne provincije u kojoj junakova obitelj ljetuje autor presijeca s nekoliko morbidnih potpriča i motiva, od brutalnoga naturalističkog opisa klanja teleta usmrćena četirima uzastopnim udarcima maljem u čelo, preko napomene o skorašnjem samoubojstvu djevojke Maj, obiteljske kućne pomoćnice (nekoliko godina nakon vremena u koji je radnja smještena, i to utapanjem u rijeci jer se mladić s kojim je zatrudnjela odbijao njome oženiti) pa sve do priče o lokalnome uraru koji je također izvršio suicid, a oko nepoznatoga razloga toga čina pletu se razne storije i glasine (jednu od njih, iznimno maštovitu i stravičnu minijaturu, koja uključuje slijepu patuljčicu zatvorenu u veliki urarov sat, Bergman vješto inkorporira u svoj narativ). Sve te morbidnosti u tekstu se javljaju istodobno s dolaskom junakova oca u obiteljski ljetnikovac, što, kako se poslije saznaje, nije slučajno nego je usko povezano s njegovom osobnošću. Naime, junakov otac ispostavlja se karakterno iznimno teškim, taštim i grubim čovjekom, obiteljskim nasilnikom čiju mrzovoljnu i prgavu narav dodatno potpiruje neprihvaćenost od strane obitelji njegove supruge. Štoviše, ona, vjerojatno pod majčinim utjecajem, mužu predlaže razvod, kako bi prekinula život pun svađa i nesuglasica. Igrom slučaja maleni protagonist jedne večeri krišom svjedoči razgovoru prilikom kojega njegova majka ocu najavljuje mogućnost odlaska, i otad on drukčije promatra i doživljava roditelje, stvarnost i svijet otkrivaju mu se u novome, strahom ispunjenu svjetlu. Dan nakon tog saznanja Pu odlazi na otprije dogovoren izlet s ocem u mjesto gdje otac mora održati nedjeljnu misu, i tom prilikom Pu na vlastitoj koži ponovno iskušava očevu grubost, nervozu, nestrpljivost, shvativši da je bio u pravu kad je očevu najavu tog izleta, poznavajući njegovu tešku ćud, smatrao svojevrsnom kaznom umjesto da mu se veseli.

Događaje iz tada aktualne stvarnosti tijekom tih nekoliko dana ljeta 1926. koje roman radnjom obuhvaća Ingmar Bergman povremeno presijeca epizodama, kako ih sam naziva, „pogleda u budućnost“, koje donose njegove naknadne razgovore s ocem, već osamdesetogodišnjim starcem, dok mu je majka pokojna. Tu autor na dirljiv način predočava očevu demenciju, ali i saznaje od žene koja vodi očevo kućanstvo da je taj ostarjeli pastor pod strahom od smrti izgubio vjeru, ali i da mu se sjećanja neprestano miješaju sa sadašnjošću. Bergman u tim razgovorima na svoje iznenađenje shvaća da otac nije ni bio svjestan svojega nasilništva. Tako se na koncu očeva života njih dvojica ispostavljaju strancima jedan drugom, ljudima koji nikad nisu uspjeli ostvariti kvalitetan, prisan odnos. Štoviše, očev pronalazak ženina dnevnika i čitanje njezinih gotovo svakodnevnih cjeloživotnih zapisa dokazuju mu da ni s njome nikad nije ostvario istinsku bliskost. Zbog toga taj starac zaključuje da se sada, potkraj života, slaže s onima kojima je čitava života oponirao kada su govorili da se „pakao nalazi ovdje na Zemlji“. No unatoč svemu Bergman roman zaključuje toplim prizorom oca i sina koji gurajući bicikl koračaju zajedno, jedan uz drugoga, u smjeru željezničke postaje s koje će ih vlak odvesti zajedničkom obiteljskom domu.

Ingmar Bergman roman obogaćuje autocitatnim elementima inkorporiravši u fabulu motive divljih jagoda i igranje šaha sa smrti, a u vještim montažnim rezovima i skokovitoj promjeni vremenskih perspektiva prepoznaje se njegovo filmsko iskustvo. Dodatna poveznica s njegovim filmskim stvaralaštvom jest ozbiljna problematizacija međuljudskih odnosa, obiteljskih i bračnih, kao i tematizacija ljudske smrtnosti, čemu je on u najvećoj mjeri posvetio svoj redateljski i scenaristički opus. Roman Rođeni u nedjelju tako se pokazuje svojevrsnim produžetkom i nadgradnjom njegova filmskog stvaralaštva. No spisateljska vještina, elegancija izričaja, glatkoća pripovijedanja i sugestivno dočaravanje atmosfere te vrlo uvjerljiva psihologizacija malenog junaka i njegova oca te autentično dočaravanje prirode i ruralne sredine u koju je radnja smještena roman čine vrlo uspjelim, samosvojnim književnim djelom, a ne tek predloškom za moguću ekranizaciju. Pritom se kao najizrazitija kvaliteta prepoznaje vrlo dojmljivo kontrapunktiranje dječjega nevinog doživljaja stvarnosti s grubošću odraslosti, što Bergman postiže vještom kombinacijom infantilna dječjeg očišta i svoje odrasle perspektive, ali i motivima čestoga dječakova bijega u svijet mašte gdje maleni protagonist traži utočište od straha od smrti, ali i straha zbog mogućnosti razvoda roditelja.