Demovićeva povijest glazbenog Dubrovnika

Miho Demović glazbenu prošlost Dubrovnika i Dubrovačke Republike počeo je istraživati prije više od pedeset godina, što je i objavio u tridesetak znanstvenih rasprava i šest stručnih knjiga. No tijekom svih tih desetljeća iscrpnog rada Demović je imao želju da sve podatke objedini na jednom mjestu. I tako je nastala enciklopedijska monografija pod imenom Velika povijest dubrovačke glazbe. Sastavljena je od četiri knjige. Prva govori o razdoblju od kraja 10. stoljeća do velikog potresa 1667, druga od 1667. do ukinuća Dubrovačke Republike 1808, a treća od 1808. do propasti Austro-Ugarske 1918. Četvrta knjiga trebala je obuhvatiti razdoblje od 1918. do 2000, no zadržala se na 1944. godini. Na promociji je Demović obećao da će dovršiti i petu knjigu, koja će se dotaknuti i današnjih dana.

Snimio Grgo Jelavić  / PIXSELL

Promocija knjiga održana je u okviru programa 69. Dubrovačkih ljetnih igara. Priređena je u palači Sponza pred brojnom publikom, premda su događaju trebali prisustvovati i mnogi kulturni uglednici na državnoj razini. Izdavač je knjige udruga Stara dubrovačka glazba, urednica je Ileana Grazio, likovni urednik Marijan Goršić, grafički urednik Zlatko Pavetić, a kompjuterski prijepis nota potpisuje Štef Šprajc. Na promociji su, svatko sa svog gledišta, opisa posla i struke, govorili Denis Ajduković – glazbenik kontrabasist i dopredsjednik udruge čiji je angažman za očuvanje dubrovačke glazbene baštine od neprocjenjive vrijednosti – kojemu je pripala uvodna riječ, Zlatko Pavetić, koji se osvrnuo na tehničku opremu knjige, Ileana Grazio, tajnica udruge, koja je podastrla muzikološki osvrt na cjelokupni projekt, Štef Šprajc, koji je iznio detalje o notnoj obradi knjige i Stipe Nosić koji je govorio o glazbenom fondu knjižnice Franjevačkoga samostana u Dubrovniku. Na kraju je sam autor Miho Demović – ujedno i predsjednik udruge – ilustrirao pet desetljeća dug put koji je doveo do tako grandiozna cilja. U glazbenom dijelu sudjelovali su kontrabasist Denis Ajduković, tenor Mirjan Bukmir, flautistica Đive Franetović Kušelj, klaviristice Marija Grazio i Stefani Grbić te sopranistica Dubravka Hilje. Spomenuti su nas umjetnici izvedbama naslova odabranih među materijalima koji su tiskani u promoviranim knjigama prošetali kroz čitavo tisućljeće. Recimo i to da su tiskanje monografije pomogli Društvo prijatelja dubrovačke starine, Grad Dubrovnik, Dubrovačko-neretvanska županija, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Hrvatsko društvo skladatelja, Općina Konavle te Hrvatska udruga za zaštitu izvođačkih prava.

Glazba, povijest i običaji

Miho Demović je, službujući u Dubrovniku, srećom bio na izvoru kulturnog blaga koje velikim dijelom pripada samostanu Male braće u Dubrovniku. U knjigama je obuhvaćeno dugo razdoblje, a Demović naglašava kako je ono ujedno glazbeno izuzetno bogato. Tomu je na ruku išla ekonomska moć Dubrovnika, razgranata trgovina prema istoku i zapadu, što je omogućilo blagostanje dubrovačkoga kraja u mnogim stoljećima. Naglašena je i duhovna kultura raznih slojeva društva na visokoj razini. Iako je velik dio notne građe nepovratno uništen, svjedočimo o razvijenom glazbenom životu Dubrovnika već od desetog stoljeća.

No knjige ne sadržavaju samo podatke vezane uz glazbu, glazbenike, skladatelje i izvođačku praksu, protkali su se tu i brojni običaji, crtice iz svakodnevnog života, brojni detalji koji pridonose tom bogatom i slojevitom kulturnom mozaiku. Pa prva knjiga nudi i glazbeni život u vezi s folklorom, pirne svečanosti, pastirske igre, uz obilježavanja blagdana brojnih svetaca, gostovanja glazbenika, kao i scensku glazbu brojnih družina. Detaljno je obrađeno stvaranje Kneževe kapele, koja nije bila na raspolaganju samo knezu nego i ostalim Dubrovčanima, bilo plemićima bilo pučanima bez obzira na plaćevnu moć. Na kraju knjige uvrštene su transkripcije oglednih skladbi objavljene u suvremenom notnom pismu, srednjovjekovne monodije, rano srednjovjekovno višeglasje te renesansne i barokne polifone skladbe, nakon čega slijede faksimili neumatskih predložaka, najstarijih spomenika notnog pisma u Hrvatskoj. U knjizi je i popis orguljaša kao i svirača Kneževe kapele 1301–1667. – ime i pohrvaćeno ime – popis pisara dubrovačkih koralnih knjiga, crkvenih pjevača i glazbenika stranaca iz Albanije, Belgije, Francuske, Grčke, Italije, Njemačke i Španjolske, među kojima prednjače pripadnici francuske obitelji Courtois.

Veći dio sadržaja druge knjige, koja obuhvaća razdoblje od 1667. do propasti Dubrovačke Republike 1808. Demović je već objavio 1989. pod naslovom Glazba i glazbenici u Dubrovačkoj Republici od polovine XVII do prvog desetljeća XIX stoljeća. Veliki potres 1667. u trenutku je sve srušio, i u doslovnom i u prenesenom značenju. Među 7000 poginulih stanovnika bili su i brojni glazbenici, potres i požar uništili su orgulje dubrovačke katedrale, kao i većinu glazbenih arhiva. Rezultati obnove vidjeli su se tek nakon mnogih desetljeća. Osnivaju se akademije koje su iznjedrile pjesnike latiniste, kao i one koji su stvarali na hrvatskom jeziku. Osim gradske glazbe osniva se i Kneževa glazba i orkestar, Katedralna kapela, javna glazbena škola te kazalište u kojemu se prikazuju opere – što sve naglašava bitnu ulogu glazbe i u crkvenom i u društvenom životu. Od imena iz skladateljskog svijeta tu su Antun i Luka Sorkočević, Ivan Mane Jarnović, Dominik Antonietti, a dio njihova opusa uvršten je na kraju knjige. Recimo kako su u to doba stalno zaposleni glazbenici imali poseban status i obveze, o čemu govori i odluka Malog vijeća od 21. veljače 1777. „Odlučujemo da svi naši iz državne blagajne plaćeni svirači trebaju dvaput mjesečno održavati koncerte pod ravnanjem Antuna Santora te odlučujemo da se magistar kapele i svirač koji je trenutačno njezin prvi violinist brinu za izvedbe simfonija u katedrali.“

Rat u kojem su opljačkani ljetnikovci i arhivi, u kojem su kulturne ustanove pretvorene u bolnice, ugasio je postojanje Kneževe kapele kao najstarijega hrvatskog instrumentalnog tijela, pa Gradske glazbe, glazbene škole, Katedralne kapele. Francuzi nisu angažirali dubrovačke, već svoje vojne glazbenike, a glazbene poduke sad su isključivo privatne naravi. Treća knjiga potom bilježi gostovanje talijanskih, kao i domaćih opernih družina. Nakon francuske, Dubrovnik dolazi pod austrijsku upravu pa je 6. travnja 1814. prvi put nastupila austrijska vojna glazba, i to na Placi prigodom vijesti da je Napoleon Bonaparte odstupio s vlasti. Nastavljajući jaku glazbenu tradiciju, u Dubrovniku se osnivaju razne amaterske i profesionalne glazbene udruge i društva. Knjiga posebno ističe brojna gostovanja ruskih opernih pjevača, zborova, orguljaša, pijanista kao i limenih glazbi. I tada su u Dubrovniku gostovali svjetski virtuozi, među kojima i Franjo Krežma, koji je u svibnju 1879. održao dva koncerta. Od važnih imena spominju se Antun Sorkočević, Tomaso Resti, Juraj Murat, Juraj Kraljić, Jelena Pucić Sorkočević rođena Ranjina, prva hrvatska skladateljica, kao i članovi obitelji Bersa koja se u Grad doselila iz Zadra.

Četvrta knjiga govori o obnovi i stvaranju novih glazbenih društava, o osnivanju Filharmonije, brojnih pjevačkih društava, crkvenih pjevačkih zborova, Kurorkestra, o glazbenoj školi između dva svjetska rata te privatnim glazbenim školama. Svjedočimo jakim i inventivnim građanskim inicijativama koje su u kratku vremenu rezultirale brojnim kulturnim – kao i sportskim! – sadržajima, o čemu svjedoče brojni programi, plakati, korespondencija. Vrijeme je to održavanja glazbenog festivala u travnju 1938, a u organizaciji Gradskog turističkog odbora. U četiri dana nastupili su mnogi izvođači, među kojima i Zlatko Baloković. Povod festivalu uspješno je održana Gundulićeva Dubravka 1929. i 1933. sa scenskom glazbom Jakova Gotovca. Među skladateljima posebno mjesto zauzimaju Poljak Ludomir Michał Rogowski, Čeh Joseph Vlach Vruticky i Rus Gustav Pehar, a od Dubrovčana Zdenko Šapro, Ferdo Grazio, Vlaho Paljetak i Rade degl’Ivellio.

Vratiti oteto i posuđeno

Mnoge su vrijednosti iz dubrovačkih arhiva i privatnih biblioteka i zbirki posuđene ili čak otuđene. Demović posebno ističe sudbinu najstarijih dokumenata. Dobar dio izvornika prenesen je u Zagreb, neki čak i nedavno, iako su dio cjeline. Stoga se u prvoj knjizi nalaze crno-bijele fotografije nastale prije pedesetak godina, dok su se neokrnjeni izvornici još čuvali u Dubrovniku. Upravitelj Knjižnice Jurja Habdelića (u koju su po svoj prilici preneseni) nije ih mogao pronaći, a ravnatelj Arhiva samostana dominikanaca također nije bio od pomoći. Pa Demović govori kako je situacija pokazatelj „da se Zagreb još nalazi u vremenu Ivana Kukuljevića Sakcinskog, koji je zlorabeći crkvene knjižnice iz starih manuskripata i inkunabula izrezao veliki broj minijatura koje se danas čuvaju u njegovoj ostavštini u Kabinetu grafike u Zagrebu. Izvornici kojima su nekad pripadali još se čuvaju u istim onim knjižnicama, ali s amputiranim dijelom listova koje su ukrašavali. Velika je obveza sadašnjih vlasnika da te rijetke spomenike likovno-glazbene hrvatske umjetnosti nakon restauracije vrate knjižnicama iz kojih su otuđeni“. Osim što je dio slavne povijesti uništen ratom, požarom ili nečijim nemarom,dio je još u privatnim zbirkama ljubomornih i sebičnih pojedinaca.

Četiri knjige Miha Demovića kapitalno su djelo dubrovačke povijesti integrirane u europski kulturni milje. One nisu korisne samo glazbenicima, koji se mogu poslužiti tiskanim skladbama ili brojnim stručnim podacima. Paralelno nudeći sliku bogatog i skladnog načina života njegovana i održavana čak i u teškim i nemilim vremenima, svjedoče o jakoj ulozi glazbe u svim slojevima društva kao i činjenici da su temelji današnjih institucija i običaja već davno postavljeni. Pa je ova povijest velika ne samo po broju stoljeća nego po svojoj snazi i dosezima, koji su bili uz bok Europi. Jesmo li dostojni baštinici svih tih kulturnih temelja?