Zagreb, tak imam te rad

Pred nama je 66. izdanje Zagrebačkog festivala, najstarijega festivala zabavne glazbe ne samo u Hrvatskoj nego i u našem dijelu Europe. Prvo izdanje održano je daleke 1953, svega dvije godine nakon prvog izdanja talijanskog festivala u Sanremu, po uzoru na koji je i pokrenut. Na festivalu su praizvedeni mnogobrojni šlageri, koji su postali glazbenim zimzelenima ili vječnim melodijama. Među njima su oni što pripadaju u najpopularnije melodije posvećene upravo gradu Zagrebu. Ne samo za festival nego i općenito, o gradu Zagrebu skladano je na desetine pjesama različite kakvoće. Mnoge od njih prozirno ciljaju na sentiment Zagrepčana, nastojeći uhvatiti naklonost publike samim spomenom grada, što naravno nije dovoljno, no ima i takvih koje su postale općeprihvaćenim glazbenim posvetama Zagrebu, dosegnuvši status svojevrsnih gradskih himni. Iz tog pretinca glazbene arhive odabrao sam desetak po mome sudu neupitnih klasika.

Izbori te vrste uvijek su subjektivne naravi, no vjerujem da se o ponuđenom izboru vječnih zagrebačkih melodija većina čitatelja može suglasiti. Poznajemo ih i pamtimo ponajprije po njihovim izvođačima, no valja se prisjetiti i autora tih pjesama, koje uvijek iznova razgale svako zagrebačko srce. Među njihovim skladateljima i tekstopiscima imena su doajena lakoglazbene scene, ljudi čije su melodije i tekstovi obilježili zlatno festivalsko razdoblje, no nađe se i manje poznatih pa i danas zaboravljenih autora. Pa krenimo u pregled odabranih pjesama o Zagrebu.

Dvije su pjesme poznate u izvedbi Ive Robića i obje su izvedene na Zagrebačkom festivalu: 1963. izvedena je skladba Golubovi („Ko vješti piloti od perja / u lake mašine su sjeli...“), a 1965. skladba Zbog čega te volim („Zbog parkova, zbog ulica / na meni dragom tlu...“). Autori obiju bili su istaknuti skladatelji toga vremena. Prvu, koja je osim u izvornoj izvedbi poznata i u novijoj rokerskoj varijanti koju je Mister Morgen potkraj života nasnimio sa skupinom Di Strojers („Ivo pjeva gradu najljepšu baladu“), skladali su Branko Mihaljević i Drago Britvić, a drugu Mario Bogliuni i Slobodan Šelebaj. Na zagrebačkom su festivalu izvedene i dvije pjesme poznate u izvedbi Zdenke Vučković. Zagreb, Zagreb („Vraćam se Zagrebe tebi / tebi na obale Save...“), izvedena 1963, djelo je čestoga autorskog tandema Alfons Vučer i Justina Sappe, dok su skladbu Tebi, grade moj („Od zidina starih do Save / sa mostova obale nove...“), izvedenu 1966. u duetu s Arsenom Dedićem (!), potpisali skladatelj Pero Gotovac i publicist Pavao Cindrić. U izvedbi pak Marka Novosela, još jedne pjevačke zvijezde iz zlatnoga razdoblja festivala, poznata je skladba Zagreb, moj Zagreb („Još jednom da prođemo skupa / Tuškancem, Ilicom, Trgom...“) djelo skladatelja Vilibalda Čakleca i tekstopisca Đure Šabana alias Jure Stubičanca.

Najpoznatija pjesma o jednom zagrebačkom kvartu jest antologijska Trešnjevačka balada. Tekst („Siđete na jednoj od šest tramvajskih stanica...“) Drage Britvića, autora nevjerojatne količine uspješnica, koji se podjednako dobro snalazio u dvama hrvatskim narječjima, a okušao se i u trećem, uglazbio je Zvonko Špišić, u čijoj je izvedbi i kanonizirana. Britvić je, između inih, napisao i baladu Potraži me u predgrađu („kraj vlakova što prolaze...“), poznatu osobito u izvedbi slovenskog pjevača Lade Leskovara s opatijskog festivala 1964. Iako se Zagreb u toj šansoni izrijekom ne spominje, Britvićeve stihove nepogrešivo doživljavamo kao posvetu zagrebačkom suburbiju. Uglazbio ju je, pomalo neobično, Zdenko Runjić, skladatelj kojega će samo rijetki povezati sa Zagrebom. A kad smo već stigli i do rubnih dijelova grada, vrijedi navesti da je na Zagrebačkom festivalu 1967. izvedena i Balada iz predgrađa – stihove Dobriše Cesarića o petrolejskoj lampi što „lije na uglu svjetlost crvenkastožutu“ uglazbio je Hrvoje Hegedušić, koji je pjesmu i izveo. Naposljetku, među odabranih zagrebačkih top-desetak i tri su skladbe na kajkavskome idiomu. Na Zagrebačkom festivalu izvedena je samo jedna od njih: 1963. glumac i zabavljač Viki Glovacki sugestivno je otpjevao i na vožnju gradom otpratio Zadnji fijaker. Skladatelj je bio Stjepan Mihaljinec, još jedan od glazbenih doajena, dok su sjetne stihove („Zbudi se, daj i zemi vojke / gleč tam znad Griča istu lunu...“) supotpisali neizbježni Drago Britvić i novinar Pero Zlatar.

Potpuno je drukčijeg ugođaja skladba Serbus, Zagreb moj („kaj se skrivaš v megli toj...“) poznata u izvedbi Tonija Leskovara, inače jednoga od junaka krapinskoga festivala. Skladatelj Nikica Kalogjera posegnuo je u književnu baštinu i uglazbio kajkavskog pjesnika Dragutina Domjanića.

Još jedna kajkavska posveta gradu, Zagreb, kak imam te rad („Vu mojemu srcu najlepši si grad / moj Zagreb, tak imam te rad...“) nešto je starijeg datuma, a u lakoglazbenoj varijanti poznata je u izvedbi „zlatnoga dečka“ Ivice Šerfezija. Manje je poznato ime njezina autora Drage Brahma. Riječ je o svestranom zagrebačkom glazbeniku, pjesniku i sportašu, između ostaloga i članu u to vrijeme utemeljena Alpinističkog odsjeka HPD-a. Brahm je poginuo 1938. pri usponu na Anića kuk u Velikoj Paklenici i prva je smrtno stradala osoba u povijesti hrvatskog alpinizma. Pjesme o Zagrebu moglo bi se, naravno, nizati i dalje, a čitatelji koji misle da izbor nije najbolji lako će neku od ponuđenih skladbi zamijeniti drugom, koju oni imaju rad.