Umjetnost i svijest

Pola je stoljeća prošlo otkako je 1968. prvi put u Galeriji likovnih umjetnosti otvorena izložbena manifestacija Biennale Slavonaca, koja od svoga petnaestog izdanja nosi naziv Slavonski biennale. Već se iz imena može nazrijeti kako je ideja bijenala u početku bila usmjerena prezentaciji umjetničkog stvaralaštva lokalne sredine te najčešće djelā umjetnika koji su rodom ili životom Slavonci. Dobra je strana tako shvaćene izložbe bila više-manje sustavna i konstantna prezentacija lokalne umjetničke produkcije. Negativni je aspekt, međutim, ležao u činjenici što naglašeni regionalizam nije uvijek donosio ono najbolje što je naša vizualna umjetnost u danom trenutku mogla ponuditi pa se tako shvaćen bijenale tada još nije mogao pozicionirati kao bitna manifestacija vizualnih umjetnosti u Hrvatskoj. S petnaestim izdanjem izložbe došlo je do spomenute promjene imena, ali i do medijskoga proširenja, tako da je regionalna potka izložbe s vremenom zamijenjena izložbenom manifestacijom svehrvatskoga predznaka. Na to je, naravno, trebalo malo pričekati – ali vrijedilo je.

Mario Matoković, Neizvjesni prostori I / Snimila Ivana Škvorčević

Ovogodišnje izdanje dvadeset i šestog po redu Slavonskog biennala otvoreno je 6. prosinca u izložbenim prostorima Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku, a moći će se pogledati do konca veljače. Tematska je okosnica izložbe Ravna ploča. U pozivnom tekstu natječaja navedeno je kako je cilj odabrane teme da umjetnici „kroz svoj umjetnički rad prikažu i naglase svijest o vjerovanjima u zablude propitivanjem činjenica i načina kako one djeluju na ljude. Jesmo li doista došli do faze kada je vjerovanje u netočno nemoguće osporiti argumentima i znanjem? Je li jedina naša stvarnost ona fotošopirana, podvrgnuta uljepšavanju i manipulacijama, jer jedini odjek koji očekujemo tek je broj lajkova?“ Vrlo zanimljiva i široko postavljena tema rezultirala je jednako tako široko postavljenom izložbom na kojoj posjetitelj ne može uvijek na prvo gledanje prepoznati poveznicu između teme izložbe i djela koje gleda, što u konačnici nije ni toliko važno.

Odnos iskustva i činjenica

U uvodnom tekstu kataloga kustosica izložbe i suurednica izložbene koncepcije Valentina Radoš istaknula je kako je ocjenjivački sud ovoga bijenala u pristiglim prijavama tražio određenu vrstu umjetničkog poigravanja faktoidima, koje ona definira kao stavove ili izjave koji po svojoj strukturi izgledaju poput činjenica, ali sadržajno gledano te izjave proizlaze iz subjektivnog tumačenja koje najčešće nije moguće objektivno opravdati. Nadalje, Radoševa se pita na koji se način suprotstaviti autoritetima koji iznose i šire faktoide zaodijevajući ih u veo objektivnih istina. Jedna od takvih zabluda o kojoj se u posljednje vrijeme dosta govorilo i raspravljalo upravo je teza o Zemlji kao ravnoj ploči, koju određeni krugovi „znanstvenika“ pokušavaju predstaviti kao činjeničnu istinu navodeći brojne argumente koji bi išli u prilog toj teoriji. Analogno toj tezi, vratimo se svijetu umjetnosti te se pitajmo koliko je otporan na faktoide, koji nekad mogu činiti važan segment njegova vitalnog tkiva.

Prateći današnju umjetničku produkciju, zapažamo da i unutar svijeta umjetnosti postoje različite grupe umjetnika, kustosa i galerista, koji za potrebe tržišta mogu vrlo vješto na temelju subjektivne prosudbe postaviti „objektivne“ istine koje idu u prilog njihovim tezama generirajući tako vrijednost umjetničkih djela. Friedrich Nietzsche u spisu O istini i laži u izvanmoralnom smislu piše o vlastitoj sumnji u sintagmu „ispravna percepcija“ (koja za njega znači adekvatni izraz nekog objekta u subjektu) budući da je puna protuslovlja „jer između dviju apsolutno različitih sfera kao što su subjekt i objekt nema nikakve kauzalnosti, nikakve ispravnosti, nikakva izraza, već u najboljem slučaju neko estetičko odnošenje, neko naznačujuće naknadno prevođenje, zamuckujuće prenošenje u jedan sasvim strani jezik“. U spomenutom procesu „prevođenja“ i „zamuckujućeg prenošenja“ ostaje dovoljno mogućnosti za manipulaciju umjetničkim artefaktom, koja ne mora nužno proizlaziti iz svjesnoga nastojanja subjekta da to čini. Usudio bih se reći da unutrašnja struktura svijeta umjetnosti nudi priliku za oblikovanje brojnih teorija o „ravnim pločama“ jer je sam odnos subjektivnog iskustva i objektivnih činjenica u većoj diskrepanciji negoli u svijetu empirijskih znanosti pa je time i prostor za manipulaciju širi i otvoreniji.

Grand Prix Slavonskog biennala pripao je Matiji Debeljuhu za rad Studija za Gubilište

Vratimo se izložbi. Na njoj je zastupljeno trideset i tri djela koja je na temelju pristiglih prijava odabrao ocjenjivački sud, koji su uz kustosicu Valentinu Radoš činile Sandra Križić Roban, Ana Mušćet, Jelena Pašić i Sabina Salamon. Grand Prix pripao je Matiji Debeljuhu za prostornu instalaciju Studija za Gubilište. Tri jednakovrijedne, Ex Aequo, nagrade dobili su Đorđe Jandrić, Mitar Matić i Mario Matoković, dok su priznanja pripala Mariji Škrobo Arambašić i Sonji Pregrad. Posljednji je nagrađeni umjetnik Davor Sanvincenti, koji je osvojio samostalnu izložbu u MLU u 2020. zahvaljujući nagradi nazvanoj po pokojnom Vlastimiru Kusiku, dugogodišnjem kustosu MLU-a. U Studiji za Gubilište Debeljuh je donio proširenje njegova kratkog eksperimentalnog filma lišena narativa, ali nabijena snažnim metanarativom kroz koji na suptilnoj razini analizira ideju o nestabilnosti prostorne i vremenske dimenzije u kojoj živimo.

Jandrićeva videoinstalacija Hrpa – Elementa sculpturae prikazuje kipara kako rukom kida komade gline bacajući ih u drveni sanduk prikazan drugom projekcijom. Pretpostavljam da je umjetnik računao na transformacijsku dimenziju gline umjetnikovim djelovanjem jer posjetitelju ostaje nejasno zašto je dio gline u trenutku kada je bačen amorfan, dok u drveni sanduk ispred umjetnika padaju komadi oblikovani u kuglaste forme. Enkaustike Mitra Matića slikarski su zapis noćnih fotografija na kojima se vide životinje u nokturalnom ambijentu. Matić nejasnoću vidnog polja noćnih fotografija pokušava vrlo dosljedno prenijeti na platno zadržavajući ipak svoje slikarsko pravo direktnog nenasljednovanja fotorealizma, što slikama daje dodatnu semantičku snagu. Mario Matoković predstavio se videom, točnije trokanalnom videoinstalacijom u kojoj prikazuje sebe kako nepomično stoji u slavonskom pejzažu, aludirajući pritom na inertnost stanovnika i izostanak bilo kakve reakcije na društveno-ekonomsko stanje u kojem se Slavonija već duži niz godina nalazi. Video je svojevrsni nastavak Matokovićeve serije fotografija Domovina, u kojoj se umjetnik prikazivao kako s rukom položenom na srce stoji pored srušenih građevina koje su nekad bile prosperitetni industrijski pogoni. Na pejzažu Marije Škrobo Arambašić vidi se podijeljena ploha crteža s linijom horizonta koja razdvaja tlo i nebo. Lišen raslinja i utemeljen na jednostavnosti izraza, pejzaž priziva u sjećanje davnu ideju vučedolskoga čovjeka da s pomoću oslika na keramičkim vazama na vrlo jednostavan način dočara povezanost zemlje i neba linijom horizonta koja, kao što dijeli, isto tako i spaja dvije sfere o kojima čovjekov život ovisi. Nekolicina izloženih radova na tragu su sve popularnijega pristupa umjetničkom radu u kojem djelo nastaje kao rezultat proces umjetničkog istraživanja. Na taj je način nastao i rad Sonje Pregrad Karnevalski šator hrđa na večernjem povjetarcu – ras/pakiravanje predmetnosti. Sonja Pregrad nastavlja se baviti studijom paradoksalnosti „istovremene objektnosti i subjektivnosti tijela, pokreta i odnosa“, koja je zanima još od 2012. Uz taj rad, kao ostale primjere djela nastalih na tragu umjetničkog istraživanja mogu se spomenuti ona Ane Hušman, Jasmine Jakopanec, Ane Krizmanić, Kristine Marić, Nike Mihaljević, Krunoslava Stipeševića, Lane Stojičević, Vice Tomasovića i Darije Žmak Kunić.

Prema boljoj sutrašnjici

Sandra Križić Roban tekst u katalogu zaključuje kako ovogodišnji Slavonski biennale vidi „kao potencijalnu platformu koja promišlja i omogućuje scenarije koji se protive pseudoznanstvenim modelima i načinima ponašanja temeljenima na pasivnosti, kontroli i ekscesima (...) Ravna ploča lansira posjetitelje iz dekadentne sadašnjice u orbitu, u kojoj je još uvijek moguće nazrijeti mogućnost zaokreta prema optimističnijoj, boljoj sutrašnjici.“ Da je ovaj optimizam opravdan, pokazuje sama izložba kojom se još jednom na argumentiran vizualan način Slavonski biennale predstavio kao izložba od iznimne važnosti za Osijek, MLU, ali i hrvatsku vizualnu umjetnost uopće. Problem s kojim se MLU još treba nositi nepostojanje je adekvatna izložbenog prostora u kojem bi ovakve i slične izložbe ostvarile vizualnu punini i putem postava. U Neumanovoj neorenesansnoj palači izložbe na kojima se predstavlja suvremena vizualna umjetnost ne uspijevaju na razini postava dosegnuti prezentacijski maksimum, što najčešće ne ovisi o kustosima, nego o karakteristikama izlagačkog prostora. Vjerujem da ćemo iduće izložbe gledati u prostorno primjerenijem kontekstu, koji će biti arhitektonski prilagođeniji suvremenom umjetničkom izričaju koji se već niz godina kroz Slavonski biennale i neke druge izložbene projekte nastoji prezentirati u slavonskoj metropoli.