U prostoru osobnog integriteta

Malo je izložbi koje uspješno transformiraju poznate, mnogo puta interpretirane i doživljene prostore. Kroz promišljeni odmak od složenih kiparskih tehnika i postupaka karakterističnih za njegov dosadašnji rad, Ivan Fijolić se ovim projektom upustio u svojevrsnu laku aktivnost, koja je laka samo naizgled. Instalaciju WTF karakterizira zaigranost, improvizacija i rizik – koji se u ovom slučaju višestruko isplatio. Kako sam autor napominje „uz namjerni minimum troškova“ te osvajanje prostora na licu mjesta, uspio je stvoriti istodobno kaotičan i precizno konstruiran ambijent.

Galerijom u neočekivanoj, gotovo bizarnoj ravnoteži vladaju tri cjeline. S jedne strane brutalne, apstraktne kolorističke slike na platnu koje pršte gotovo električnim nabojem, zatim jato šarenih balona koje se smirilo u njihovom podnožju (ali samo dok netko od posjetitelja ne krene intervenirati u taj postav) te, na suprotnom kraju, golema konstrukcija od kartona i stiropora u labilnom tensegritetu.

Nerijetko se pokazalo da su kipari bolji slikari od slikara, a ovo je jedan od takvih primjera. U odnosu na tehnički besprijekorne, ali sterilne i tupe slike mnogih naših priznatih slikarskih veličina, ove Fijolićeve pravo su osvježenje. Premda se stilski mogu svrstati pod nazivnik brut arta, ili bad paintinga, njihova je estetska vrijednost neosporna.

Iz postava izložbe / Snimio Mirko cvjetko

Baloni – guma i zrak, boje i lakoća – djeluju kao medij između dvodimenzionalnosti slika i trodimenzionalnosti ostatka izložbe. U svijetu sve dominantnije trivije i idiokracije ovo jato svojevrstan je odjek tog praznog šarenila koje nas bombardira, plete nam se u svaki korak, čini nas djetinjastim i pasivnim.

Nasuprot živom koloritu slika i balona stoji gotovo akromatski sapeti oblak od kartonskih cijevi i velikih komada stiropora. Materijal je preuzet s otpada te primijenjen sirov i neuljepšan. Transformiran je procesom pomna odabira, uklapanja, balansiranja i konstruiranja. Kostur objekta čine kartonske cijevi, tetive i zglobove selotejp i elastični konopi s kukama, a meso odnosno mišiće krupni nepravilni blokovi od stiropora. Autor je od odbačenih elemenata zaigranim kombiniranjem brutalnog i ekspresivnog dobio gotovo organsku cjelinu koja zrači životnošću, rastom, bujanjem, ekspanzijom... Fijolićeva šala za kraj sastoji se u tome da će ovaj reciklirani i up-ciklirani materijal izložbe biti back-cikliran na mjesto otkud je i došao. Naopakom alkemijom, to se zlato vraća u blato.

Vještina i talent, danas često osporavani u suvremenoj likovno umjetničkoj produkciji, u Fijolićevu opusu ipak čine čvrstu osnovu na kojoj se isprepleću humor, angažiranost, metafizički otkloni i varijacije neopopartističkih interpretacija. Njegovo stvaralaštvo izraslo je iz izvornoga kiparskog promišljanja. Ono sadržava ozbiljno izbrušen zanat, kao i poznavanje tradicije. Sve to kao autora uopće ga ne uvjetuje niti ograničava. Naprotiv, daje mu uvjerljivost u ovakvim iskoracima u ambijente i instalacije.

Premda u njegovu stvaralaštvu dominira ekspresivna figuracija, od samih su početaka prisutne i apstraktne forme, nastale ponekad kao nusprodukti, a i kao pomno osmišljene cjeline. Naši su se putovi generacijski i profesionalano često prepletali pa sam između ostalog pisala predgovor njegovoj prvoj samostalnoj izložbi u Galeriji SC 2000. godine. Pitanja kojima sam tada završila tekst danas su dobila odgovor; ne samo da je kao umjetnik preživio sve izazove ove sredine – višestruko je nagrađivan za svoj rad, profesor je na ALU, doktor umjetnosti – već je tu sredinu i nadrastao na svoj način. Antitrendovski orijentiran, egzistira u prostoru osobnog integriteta, što je uvijek teži put.