Susret sa stogodišnjakom

Bilo je najlogičnije pretpostaviti da se čovjek nadomak stotoj nalazi u domu za umirovljenike. Tako smo svi rezonirali: i preživjeli pariški prijatelji i potpisani. Ali njihov trud da se pokrenu svi mogući izvori informacija (uključivši jednom i blisku obiteljsku vezu s kazalištem) ostali su bez uspjeha. Ponetko se, doduše, prisjećao ne tako davne TV-emisije u kojoj je traženi bio „zdrav i čitav“, pa onda i da su mu u Avignonu priredili neko slavlje u njegovoj fizičkoj nazočnosti. Preostalo je da pokušam sâm, s mnogo manje izgleda, telefonski iz Zagreba. Palo mi je na pamet da je u obiteljski adresar možda upisan broj stogodišnjakova sina (jednog od troje potomaka, kojeg osobno ne upoznah), ali pokušaj se također izjalovio. Naime, broj (nakon dva desetljeća, valjda) nije više bio u funkciji. Tada odlučih nazvati davni kućni broj traženoga. Zazvoni slobodno, odazva se muški glas, a ja „odverglah“ pripremljenu tiradu: tko sam, nakon koliko godina u Parizu, kako je pok. Višnja obilno prevodila za teatar i adaptirala za radiodramska djela traženoga, kako se poznamo od sredine 70-ih, kako se usrdno nadam, dapače ljubazno molim, da mu na neki način uđem u trag. Uz ono završno: „S kim imam čast?“ Na što s druge strane žice (žice, jer bila je to fiksna linija) odgovori glas: „René de Obaldia, c’est moi!“ (to sam ja!). Savršeno priseban, ispriča se načas da potraži svoj rokovnik, potom upiše moj broj i zakaže mi sastanak u svojem stanu, dva dana neposredno nakon stotog rođendana, točnije 24. listopada u 11.30 sati. Malo je reći da me posve neočekivan ishod ganuo. Isto će, sa svoje strane, ponoviti René, ne znajući, pri kraju našeg susreta.

Razumije se, 22. listopada kupio sam sve glavne novine: veliki intervjui uz fotografije u Figarou i, simetrično, u dnevniku Le Parisien. Ništa u Le Mondeu, ali taj poslovično ne prati kroniku. Nema čak ni nogometnih rezultata ni vremenske prognoze, samo eseji iz vrsnih pera. (Usputna nostalgija za kakvim-takvim Vjesnikom.)

Tko je René de Obaldia

De Obaldia je francuski mješanac. Nacionalnost je stekao po majci, ne po rođenju (stjecajem okolnosti u Hong Kongu), ni po ocu, panamskom diplomatu (za obitelj nestalu da bi se, u jeku jedne nove karijere, pojavio nakon trideset godina). Sam René proživio je četiri godine u njemačkom zarobljeništvu, koje je, kao pisac bombardiran pitanjima, nastojao „zaboraviti“; osim bravuroznog autobiografskog poglavlja o buhama. Njegove su pak tri žene često bile isticane kao dokaz kozmopolitizma: prva Francuskinja (o njoj ne znam ništa), druga Engleskinja (pijanistica, znam tek za rastavu), treća Amerikanka (iz svijeta modne kreacije, nju upoznasmo). Diane, evo i ona već šest godina, ako se ne varam, pokojna. Kad svojedobno Diane, René i Višnja bijahu jurili autom put ladanjskog Saint-Léonarda, kroz neku velebnu kvazi-„artursku“ šumu, u vozilo im se s boka zaletio vepar (srećom s gadnim posljedicama jedino za sebe). To pamtim iz pričanja, a René se prisjeća uza smijeh. Jednom nas je pak vodio na svoj Vjetar u granama Sassafrasa sa slavnim Jeanom Maraisom u glavnoj ulozi. Kao sedamdesetogodišnjak primljen je René u Francusku akademiju. A deset godina nakon toga poslao nam je svoju originalnu fotografiju: jaše konjića na vrtuljku i precizira: „Imam 4 x 20“!

René de Obaldia, 24. listopada 2018, dva dana nakon stotog rođendana / Snimio Mladen Machiedo

Naravno, za taj „povijesni“ susret sam se pripremio. De Obaldiji bijaše jedva četrdeset kad je objavio roman Stogodišnjak (Le Centenaire) da bi mu, evo, na tolikom vremenskom razmaku, život – oponašajući – potvrdio književnost; da ne kažem i zafrkantsku poštapalicu „rendons notre vie buissonière“ („markirajmo život“ – kao školu!). Začudno je kako se već tada, u lirskim ulomcima, autor dotiče starosti: starost je, naime, „prhnuće okoline“ („la volatilisation de l’entourage“). Ili pak: „Moje su žene umrle, nećemo više ići u šumu. Nećemo više preskakati godine lakoćom vjeverice“ (Le Centenaire, Grasset, Pariz, 1959, redom str. 132, 40, 41)

René je savršeno lucidan, čita bez naočala, štap je pored njega ali se u stanu njim ne služi, sve pamti, nazdravljamo susretu čašom portugalskog porta, što nam ga (iz vlastite domovine) servira njegova domaćica. On je pak kao pisac (vraćam se na razgovor) ostao svoj: odbaciv analogije s „novim romanom“ (nekoć „novim“!), koji ga bijaše želio „uključiti“; a prijateljevao je ne s Bretonovom grupom, nego s „oficijelno“ izopćenim Cocteauom i, pored dugogodišnjeg uzajamnog praćenja, s d’Ormessonom. U Zagrebu su se igrale njegove komedije ili tragikomedije počevši od 1966. (prijevodi Vjenceslava Kapurala i Vlaste Gotovac), no tekstovi onih idućih – njemu, kaže, najdražih – tiskani su u Višnjinim prijevodima, a nakon izvedbi kojima je i sam prisustvovao: Gospodin Klebs i Rozalie (Gavella, 1976, s nezaboravnim Kvrgićem i prpošnom Helenom Buljan u glavnim ulogama) i Koljenka (Teatar ITD, 1989, u Habunekovoj, odnosno Juvančićevoj režiji). Prva je skinuta s repertoara nakon svečane 50. izvedbe (1978), jer je počela nezgodno konkurirati jednoj domaćoj predstavi. Također je (1989) izveden i Zabulon (u Kazalištu Ivana Zajca u Rijeci, svjetska premijera, dapače, s također dojmljivim pok. Galianom Pahorom). Kako tekst posljednje komedije ne nađoh u dva izdanja Kompletnog teatra (Grasset) ni zasebno u kućnoj biblioteci, upitah Renéa za izvornik. (Dočim postoji Višnjin prijevod za izvedbu.) Reče mi, nekako zaobilazno, da tekst baš nije držao važnim, pa nije ni objavljen. Ne budi lijen (kako se kaže), odoh dan poslije do Grasseta (više skladište nego knjižara), pa zamolih da mi na tezgu istresu sve što su od De Obaldije tiskali u zadnja dva desetljeća. I gle iznenađenja: u impromptuima (podnaslov iz 2009) otkrih „maskiranog“ Zabulona pod drugim naslovom – L’extra-lucide, no u vrlo soft-varijanti. Bilo je očito, za autora, odviše sumpornih isparavanja iz donjeg svijeta, kojemu pripada Gontran, vražji asistent vidovnjakinje, gospođe Eve.

De Obaldia i Hrvatska

Za susret se, ponavljam, bijah pripremio. Iz Stogodišnjaka u Izvanjsku biografiju (Exobiographie) René je prenio svoj omiljeni alter ego Gospodin Grof (Monsieur le Comte, pomalo autoironično po panamskim genima, tako je često potpisivao i posvete). To je djelo tiskano dvaput: 1993. i 1995, u jeku našeg Domovinskog rata. Iznenadio me, uoči puta u Pariz, ne toliko moj zastanak u čitanju 2. izdanja (znak umetnut nakon otprilike 150 str. od ukupno gustih 480), koliko odsutnost tragova Višnjinih čitanja, na marginama. Bile su to teške godine, tada se Renéom više nije bavila (izuzev pak stihovima), pisma su se prorjeđivala, pa je taj tekst očito preletjela dijagonalno. Nije, dakle, primijetila da autor (na  str. 308), uz datum 6. studenog 1991, spominje – ogorčeno – opsadu Vukovara i Dubrovnika. A tek posljednji odsječak (virtualan) O raznim smrtima Gospodina Grofa! U potpoglavlju Kolica on zamišlja kako, fizički uzet, dok mu kolica dobrohotno gura stanovita Angélique, odlazi na aerodrom Roissy dočekati svoju prevoditeljicu. Doslovno: „où j’attends Višnja Machiedo, ma traductrice croate“, kojoj preporuča da urani (str. 465)! René ju je doista jednom dočekao, no bilo je to vjerojatno u zračnoj luci Orly. Višnjino „postojanje“ u cjelokupnoj francuskoj kulturi, mimo bibliografskih podataka (a pored „nijemih“ nasljednika nadrealizma, tamošnjih slavista-kroatista te zaboravne francuske diplomacije u Zagrebu), svodi se na taj spomen. Ona to nije znala, niti je diskretni René to odao.

Njegove komade više ne igraju u stalnim kazalištima, nego ih izvode razne amaterske družine. Ne piše, no telefon mu učestalo zvoni (triput za našeg jednosatnog razgovora). Tiskao je tek Bisere života (Perles de vie; pregled džepne mudrosti, Grasset, 2017) s tuđim mislima, među koje je uklopio i ponešto vlastitih. Posvete su mu oduvijek bile drage. (Pronašao sam da je jednom napisao Višnji: „mojoj najboljoj prevoditeljici“; hrvatski nije razumio, ali je po verbalnim igrama riječi na francuskom mogao prosuditi; a prevodilo ga je u cijelom svijetu tridesetak osoba.) Pola pak oproštajne posvete glasi u spomen. Dočim meni dometnu usmeno u šali: „Pa vi ste dečko!“ (Vous êtes un gamin!). Doista, tek se rodih, a njemu bijaše već dvadeset.

Čini se da je najpogodnije zaključiti jednim Valéryjevim biserom: „Katkad mislim, a katkad jesam.“

 * * *

Kako si, stara grano?

(Comment va-tu,
vieille branche?)

Evo sad već godine su otkad sam, u potrazi za samim sobom, prekinuo s epohom. I zavukao se u ponajveći šumski gustiš. I hodao sam, hodao – a tisuće su stabala hodale sa mnom.

Pa sam se izgubio. Ponovno pronašao. I opet lutao, apsolutni udovac.

Pa sam prešao pogibeljne čistine, izložen, neprijatelju na očigled, a odjeća mi je bila rastrgana, a moja put izgrebena od kupina i trnja i čudnih biljaka s naoštrenim sječivima. I trpio sam glad i žeđ. A iz isjeckanih slova – neka se zelena krv razlijevala kroz noć, polizana mjesečinom.

Pa sam upoznao torturu što mi tijelo više nije sjedinjeno s dušom.

Sve to, sve to, prije otkrića mojega rodoslovnog stabla. Da, zasađeno usred šume, jedinstveno, samo meni prepoznatljivo, moje rodoslovno stablo! Moćno deblo, neka mješavina hrasta i mangrova drveta; njegovo korijenje čvrsto usidreno u nebu. Majčinsko granje, očinsko granje. Mnoštvo granja koje se preklapa, dijeli te opet dijeli; visoko i nisko; mlado i staro; u beskonačnom račvanju. Lica poput lišća. Ah! Sva ta lica zatvorenih očiju kojima dugujem svoj pogled!

Tamo, preda mnom, STABLO, sleđeno stablo mojih predaka, STABLO, okruženo samrtnim mûkom.

Svi ti mrtvaci! A očitost me zapanjuje (nakon što dospjeh do tog bujanja rašlji, lica zatvorenih očiju okrenutih prema istom snu), moja silna preuzetnost spram bilo kakva, makar žalobna identiteta. Moje čuđenje (moje olakšanje?) potom, kad vidjeh samog sebe, nanovo odjevena, pa zanjihana u praznini, gdje visim na jednoj od svojih grana.

(Izvanjski životopis, 1993, 1995)*

Preveo Mladen Machiedo

*
Exobiographie (po grč. prefiksu exò = vani, izvana; autobiografija preko drugih), Grasset, Pariz (2. izd., prošireno).