Sjesti. Čitati. Uživati

Potkraj svake godine počne me hvatati nelagoda kad se sjetim da će u posljednjem broju Vijenca tekuće ili u prvom broju iduće godine trebati podvući crtu i napraviti godišnju inventuru hrvatske proze – a preda mnom upravo buja hrpa novih knjiga lansiranih na Interliberu. Sve mi se nekako čini da izdavači u tom jednom tjednu, u inat inventaristima, izbace na tržište barem dvije trećine cjelokupne godišnje proizvodnje novih izdanja! Već mi je odavna postalo neukusno svaki put iznova – lani, preklani, prije tri, četiri godine… – ispričavati se čitateljima i autorima što ne stižem u dvadesetak dana svladati to brdo knjiga, pa sam se dosjetio formule „od Interlibera do Interlibera“. Treba li reći da su te prednovogodišnje nelagode izraz nemoći da se stvari promijene, posljedica iracionalnoga bijesa na neuviđavne nakladnike?

Zašto knjige putuju

No jedan članak, objavljen na portalu 100posto.hr pod naslovom Duhovita anegdota otkrila apsurd, kojem je povod bio posljednji Interliber i koji mi se u prvi mah činio pomalo bizarnim, jasno mi je pokazao da sam na problem s kojim sam se gombao gledao iz sužene (osobne) perspektive, a on je zapravo mnogo složeniji nego što sam htio priznati. U članku se polazi od događaja koji u neku ruku simbolizira situaciju u našem izdavaštvu. Jedan je nakladnik dogovorio predstavljanje na Interliberu novog romana našeg istaknutog pisca, pozvani su promotori i publika, a knjiga koja je tiskana u Ukrajini nikako da stigne. Pošiljka je došla tri sata prije promocije, kad su i izdavač i autor i organizatori već bili „na rubu srčanog udara“, pa je priča ipak sretno završila.

Podatak da je roman tiskan u Lavovu, udaljenom osamsto kilometara od Zagreba, potaknuo je novinara na dalje istraživanje. Uglavnom, doznao je da je nakladnicima jeftinije knjige tiskati u inozemstvu – ne samo u Rumunjskoj ili Ukrajini nego i u Kini i na Tajlandu! Uza sva popratna plaćanja i dovoz knjiga kamionima iz Ukrajine i brodskim kontejnerima iz Kine, izdavačima je trošak manji nego da ih tiskaju u našoj zemlji. S druge pak strane, usluge hrvatskih tiskara vrlo su jeftine bogatijim europskim zemljama pa se u nas tiskaju knjige za Francusku, Švedsku, Englesku, Nizozemsku.

Eto, paradoksima suvremenog svijeta nikad kraja. A kad razmišljamo o lijepoj književnosti, obično i ne mislimo o tome kakve nelagode i strahove (one najgore, egzistencijalne) doživljavaju nakladnici iščekujući hoće li im npr. u predbožićno doba i uoči velikih književnih sajmova knjige biti tiskane na vrijeme. Istina, jedno je duh, drugo materija, ali jedno bez drugog ne ide.

Nagrade, nagrade

Pregled prozne 2018. godine – u cjelini skromnije po kvaliteti i po broju dobrih romana i knjigā priča nego što su bile neke prijašnje – ovaj ću put pokušati predočiti iz dviju perspektiva, koje kolokvijalno obično nazivamo objektivnom i subjektivnom. Želio bih naime podsjetiti čitatelje na djela i autore koji su dobili javna priznanja, nagrade koje dodjeljuje struka, i, naravno, istaknuti nekoliko knjiga iz lanjske produkcije za koje se meni osobno čini da su vrijedne i zanimljive te da ih valja pamtiti.

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2018.

Ali prije nego prijeđemo na glavnu temu, htio bih podsjetiti na neke događaje koji na prvi pogled nemaju izravne veze s njom, ali su zapravo neraskidiv dio naše književne zbilje. Spomenut ćemo i neke nagrade, domaće i strane, koje se odnose na kontekst širi od ovdje ciljanoga (nova proza u 2018. godini), ali koje afirmiraju životne opuse ili pojedina prozna djela u nacionalnim i svjetskim okvirima. Od domaćih priznanja valja reći da je Dubrovčaninu Feđi Šehoviću pripala nagrada Vladimir Nazor za životno djelo, a Milku Valentu nagrada za urbanu književnost Zvonimir Milčec. Za Večernjakov natječaj za kratku priču Ranko Marinković rečeno je da traje više od pola stoljeća (od 1964) zato što je vrijedan pa „preživljava čak i u sveprisutnoj kulturi spektakla i pada estetskih vrijednosti“ (akademik Zvonko Kusić), a lanjski su njezini laureati Sanja Pilić, Ivana Šojat i Luko Paljetak.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2018.

Nekoliko je naših pisaca dobilo vrijedna priznanja u inozemstvu. Daši Drndić je, posmrtno, za roman Belladonna pripala nagrada Sveučilišta u Warwicku, koja se dodjeljuje najboljem djelu strane književnice objavljenu u UK. Za prijevod svog Ljubavnog romana na njemački jezik Ivana Sajko i njezina prevoditeljica Alida Bremer dobile su nagradu 10. Internationaler Literaturpreis. Miljenko Jergović dobio je glavnu nagradu za ukupno prozno djelo Georg Dehio-Buchpreis 2018 koju dodjeljuje Njemački kulturni forum Istočna Europa. Miro Gavran je, među ostalim i zato što u svojim djelima „prenosi vrijednosti kao što su humanost, tolerancija i ljudskost“, dobio Zlatni orden časti za zasluge u Republici Austriji.

Roman Divljakuša (VBZ) pripada najboljim stranicama romanesknog opusa Marine Šur Puhlovski, ako nije i sam vrhunac njezina stvaralaštva. U intervjuu je kazala da je dvaput slala rukopise na VBZ-ov natječaj za najbolji neobjavljeni roman (Nesanica i Igrač) i da je oba puta ušla u uži izbor, a rukopis Divljakuše pokazao se „trećom srećom“ – proglašen je pobjednikom. „Ovaj (anti)ljubavni roman“, kaže se u obrazloženju žirija, „zapravo je priča o ‘životu koji curi kroz prste’, o našim životima ‘u kojima nas nema’, a kad napokon shvatimo što nam se dogodilo – život je već prošao. To je priča o ljubavi u doba oskudice i o vremenu bez ljubavi.“ Autorica je roman posvetila kćeri, a u već spomenutu intervjuu dodala je znakovito da ga preko nje posvećuje svim ženama „jer je to roman o oslobođenju žene, o ‘rađanju’ žene u našem vremenu“.

Izd. V.B.Z., Zagreb, 2018.

Dva pisca, vršnjaka, s različitom literarnom prtljagom iza sebe, lani su objavili kriminalističke romane, i za njih dobili nagrade: Josipu Mlakiću za roman Crni gavran i bijele vrane (Fraktura) pripalo je priznanje Balkan Noir, a Jurici Pavičiću Ksaver Šandor Gjalski za roman Crvena voda (Profil). Činjenica je da su obojica „doma“ u žanru krimića, s tim da je to Pavičiću temeljni žanr, u koji je ugradio snažnu socijalnu i političku notu i stvorio prepoznatljiv rukopis. Mlakić ima znatno širi žanrovski repertoar, afirmirali su ga u prvom redu romani i priče s bosanskom ratnom i tranzicijskom tematikom, a krimiće je počeo pisati u novije vrijeme. Pa ako kod Mlakićeve nagrade ima neke logike već u činjenici da je njegov tekst konkurirao za žanrovsku nagradu, priznanje Pavičiću ipak je malo iznenađenje budući da žiriji Gjalskoga tradicionalno nisu bili skloni žanrovskoj literaturi (npr. ni trostrukom dobitniku te nagrade Pavličiću ni dvostrukom dobitniku Tribusonu, našim najboljim majstorima krimića, nagrade nisu pripale za knjige toga žanra). Ali kad u obrazloženju prosudbenog povjerenstva pročitate da se Crvena voda „čita glatko, bez napora, s uživanjem, a pri tome ostavlja u čitatelju traga“, onda je jasno da su se neke stvari ipak promijenile.

Taj mračni hit

O Predsmrtnom dnevniku (VBZ) Igora Mandića, svojevrsnom „mračnom hitu“ hrvatske književnosti i „šamaru malograđanskom ukusu i nazorima vezanim za život i smrt“, malo se što još može reći. Osim da je (napokon) dobio jedno priznanje – nagradu Janko Polić Kamov, koju Hrvatsko društvo pisaca dodjeljuje za najbolje književno djelo napisano na hrvatskom jeziku. U obrazloženju stručnog žirija dodaje se da knjiga apsolutno zaslužuje nagradu s tim imenom jer je Mandić „najautentičniji sljedbenik kamovljevskog anarhičnog duha u hrvatskoj književnosti“. Ja bih pak uz Predsmrtni dnevnik dodao dvije tematski bliske, ali u formalnom smislu i u pristupu temi različite knjige: zbirku priča Slavenke Drakulić Nevidljiva žena i druge priče (Fraktura) i Pavličićevu knjigu Pohvala starosti (Mozaik knjiga). I jedna i druga knjiga, kao, uostalom, i Mandićeva, velik su emocionalni i intelektualni izazov za čitatelje. A uz Pavličića još samo dvije napomene: lani je Mozaik knjiga objavila pet svezaka u sklopu drugoga kola njegovih Izabranih djela, a potkraj godine izašla mu je iz tiska 100. (stota) knjiga – roman Bakrene sove. Još je nisam stigao recenzirati, a već vidim da je tiskana sto prva: Pohvala tijelu…

Čovjek bez uspomena

Kad smo već kod tako ambicioznih pothvata kao što su izabrana djela nekog pisca, recimo da je nedavno pokrenut još jedan važan projekt: Fraktura je započela izdavanje Djela Miljenka Jergovića i u sklopu prvoga kola objavila obnovljena izdanja triju njegovih knjiga, kojima je dodala jednu novu – zbirku odabranih eseja, kronika i članaka pod naslovom Imenik lijepih vještina. Jergović je prošle godine objavio i opsežan, intrigantan roman Selidba s temom kojoj se stalno vraća.

Književna teoretičarka, esejistica i pjesnikinja Dubravka Oraić Tolić za epistolarni roman Doživljaji Karla Maloga dobila je nagradu Josip i Ivan Kozarac. Roman se sastoji od izmaštanih pisama izmišljenim čitateljima koje u unukovo ime piše baka. Razigranu, efektnu i duhovitu sliku obiteljske i zagrebačke svakodnevice spisateljica stvara suočavanjem dviju perspektiva – dječje koja sve oko sebe vidi prvi put i bakinih komentara, koje karakterizira visoka kulturna osviještenost.

Zagrebačka kiparica Mihaela Gašpar afirmirala se posljednjih godina na književnoj sceni, a romanom Spori odron (Disput), teškom, tamnom, vrsno napisanom knjigom, potvrdila se kao samosvojan i zreo pripovjedački glas. Knjiga kajkavskih priča Božice Brkan Život večni (Acumen) osvaja uvjerljivošću, romani Dragana Pavelića Alahimanet, čaršijo! (Synopsis) i Vrijeme lala (Sandorf) magijom pripovijedanja, a roman Zorana Lazića Jednog dana ništa (Sandorf) svojim literarnim zagonetanjem donosi dašak svježine i novosti.

I na kraju (ili na početku): Dubravko Detoni, Krajobrazi – Nakon čitanja Andersena (Fraktura). Sjesti. Čitati. Uživati.