Samo konvencionalno, molim!

Komorni orkestar Academy of St Martin in the Fields može se pohvaliti jednom od najbogatijih diskografija među sličnim ansamblima diljem svijeta. Zaslužan je za to njegov utemeljitelj i dirigent Sir Neville Marriner (1924–2016), koji je orkestar utemeljio 1958, a umjetničko vodstvo predao američkom violinistu Joshui Bellu 2011. Već dvije godine poslije sa svojim novim umjetničkim voditeljem orkestar dolazi u Zagreb predstavljajući se koncertom standardnoga rasporeda i repertoara, a obuhvaćao je dvije Beethovenove simfonije i Violinski koncert u g-molu Maxa Brucha. Koncert nije bio osobito dojmljiv, tek uobičajen i prosječan za violinista i ansambl koji primarno djeluju u Londonu. A da se u nešto više od pet godina situacija nije promijenila, pokazao je i ovogodišnji koncert, održan ponovno u ciklusu Lisinski subotom, iznimno 11. siječnja.

Program je ponovno bio sastavljen od dviju simfonija i solističkoga koncerta, ali ovaj put uz dodatak instrumentalnog stavka. Već u izrazito eklektičnom prvome stavku Prve simfonije u D-duru, op. 25 – Klasične Sergeja Prokofjeva orkestar Academy of St Martin in the Fields donio je homogen zvuk uglavnom uigranoga gudačkog korpusa, kojem su se pridružili nešto jasniji i odrješitiji puhači. Ipak, kako u prvome stavku tako i u ostatku simfonije, nedostajalo je jasnijeg vođenja glazbenih ideja i njihova povezivanja u cjelinu, što ukazuje na to da katkada dobri instrumentalisti nisu nužno i dobri voditelji ansambala.

Joshua Bell uz aplauz na kraju koncerta / Snimio Tugomir Hrabrić

Da je riječ o izvrsnome solistu, Joshua Bell pokazao je u Trećemu koncertu u h-molu za violinu i orkestar, op. 61 Camillea Saint-Saënsa. Violinističke vratolomije koje je francuski skladatelj napisao za virtuoznoga suvremenika Pabla de Sarasatea (ali i u suradnji s njim!), za Joshuu Bella nisu bile nikakav problem. Jasan ton, sigurni potezi gudalom i vješti prsti lijeve ruke što su prebirali po žicama epiteti su kojima se može okarakterizirati solistički aspekt izvedbe. Unatoč ispraznoj virtuoznosti koju je skladatelj vješto utkao u formu koncerta, Joshua Bell u njoj se dobro snalazio, a u trenucima u kojima nije svirao okretao se i ravnao orkestrom. Iako tonski zaokružen, zvuk gudača bio je nedostatna volumena za Saint-Saënsov koncert, koji ipak zahtijeva simfonijski orkestar. Bojažljivi forte nadglasali su sjajno koordinirani tromboni u posljednjemu stavku, koji su blještavim tonom ispunili dvoranu Lisinski.

Drugi dio koncerta počeli su samo gudači izvedbom stavka Adagio, op. 11 Samuela Barbera, nezaobilaznog djela brojnih komornih orkestara. Iako je početni piano bio homogen, nedostajalo mu je više angažmana i duha, a takav je pristup naštetio dijelovima skladbe koji su zahtijevali drukčiji karakter od, primjerice, početka.

Srećom, najviše odrješitosti orkestar je pokazao u izvedbi Prve simfonije u C-duru Georgesa Bizeta. Izvedbom toga djela orkestar je načinio luk obuhvaćajući tako simfonijska djela 19. i 20. stoljeća nadahnuta simfonizmom osamnaestog. Dok je kod Prokofjeva osobni skladateljski pečat bio sve čujniji što su stavci odmicali, Bizetov glazbeni jezik najprepoznatljiviji je u drugome stavku. U slučaju francuskoga skladatelja, ansambl je to i prepoznao, pa je tomu stilski prilagodio i vlastitu izvedbu. Naposljetku, poletnosti u posljednjem stavku nije nedostajalo pa je time vedro završen zagrebački koncert londonskoga orkestra. Šteta je što je ponovno bila riječ o izvedbi koja nije nadišla prosjek i koja zasigurno ne pripada najboljim koncertnima koje smo imali prilike čuti čak i u ovoj sezoni ciklusa Lisinski subotom.