Sačuvao je duh stare Dalmacije

Svi koji smo se ovdje okupili da odamo posljednju počast pjesniku Jakši Fiamengu imamo za to dobre razloge. Slušali smo njegove stihove ili čitali njegove zbirke, osobno ga poznavali ili se empatijski prepoznavali u njegovim skladanim ili samo zapisanim pjesmama. Okupili smo se, dakle, da iskažemo zahvalnost čovjeku koji je za nas opjevao ambijente i prostore, osobnosti i zgode što nas vezuju za mali starinski svijet autentičnoga sredozemnog predznaka. Okupili smo se također da otplatimo dug piscu koji je sačuvao atmosferu i genius loci nekadašnje Dalmacije, one kakve se neki od nas sjećamo iz vlastitoga djetinjstva, a kakvu ostali zamišljaju iz neke idealne perspektive i emocionalne rekonstrukcije. Okupili smo se, jednostavno, poneseni potrebom da još jednom budemo uz autora koji je umio naći prave riječi za osjećaje ljubavi i tuge, zanosa i čežnje, a pogotovo skladnu melodiju i primjeren izraz za doživljaj punine življenja.

Jakša Fiamengo (Komiža, 26.11.1946. – Split, 27. 12. 2018) / Snimio Goran Stanzl  / PIXSELL

Književnost, a posebno pjesništvo, na hrvatskome jeziku bili bi znatno siromašniji bez Fiamengove kreativne dionice, koja je znala očuvati slojevitost što ide od Marulića i začinjavaca, koja se umjela nadahnuti mnogim komponentama dalmatinskoga duhovnog zavičaja, koja se svjesno nadovezivala na tekovine niza znakovitih predaka poput Ivaniševića i Cettinea, Kaštelana i Vesne Parun. Jakša Fiamengo nikad nije slijedio trendovske i generacijske modele, nije se povodio za aktualnim modama nego je u svojem poetskom amalgamu tražio i nalazio simbole i korelative „dugoga trajanja“, a iz zbilje ekstrahirao ili sažimljući sublimirao svojstva afektivne nosivosti i neosporne komunikativnosti. Čast mi je što ovdje govorim u ime Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, koje je Fiamengo zasluženo bio pravim redovnim članom, a u Razred za književnost izabran je zbog izvornosti i intenziteta pjesničkog opusa, zbog cjelovitosti i osjetljivosti pobuđenih slika i bogatih metafora, dok njegova, također zaslužena, široka popularnost ne bi smjela biti smetnjom u daljnjem otkrivanju onih intimnijih i još autentičnijih razina njegova pisanja (do čega mu je bilo posebno stalo).

Ne mogu se ovdje oprostiti od Jakše a preskočiti kako sam izgubio posebno draga kolegu i bliskog prijatelja, s kojim su me vezivala višedesetljetna druženja i nalaženje u mnogim nam zajedničkim usvojenim sredinama, od Splita do Dubrovnika, od Zagreba do Opatije, od Selaca do Podstrane, od Slivna do Brista, da ne govorimo o Visu i Hvaru, a posebno o Komiži i Pajizu. Nikad neću zaboraviti kako je u zavičajnom mi Starome Gradu, na Hektorovićevu Tvrdalju, s posebnim zadovoljstvom citirao stihove iz Ribanja: „Luč nam je cipati i karpiti mrižu / a pak putovati k Visu, na Komižu.“ Još manje se može previdjeti njegov zanos za Hvar i njegov teatar, bilo da je riječ o Lucićevim sonetnim danima ili o predstavama Hvarskoga pučkog kazališta, koje je upravo strastveno pratio i s kojima je proputovao gotovo pola svijeta.

A sudbinska Komiža, konačno, u kojoj smo se nekoliko puta našli, a s kojom je bio u potpunosti srastao i na nju opravdano ponosan. Zlosretan je slučaj htio da smo na ovome istom grobištu Jakša i ja zajedno bili časteći posljednje počivalište poštovanoga Ranka Marinkovića upravo onoga dana kad je stigla vijest da je Jakšin brat iznenada preminuo. A ista raka sad čeka drugoga brata, našega prijatelja i pjesnika koji je ostavio dubok i neizbrisiv trag. Ne znam, dragi Jakša Fiamengo, može li ti biti utjeha što ćeš se naći pokraj onih koji su ti bili posebno bliski i dragi, kako po krvnom srodstvu tako i po kreativnoj žici, ali nas barem donekle tješi činjenica što si svoj životni vijek plodno ispunio i što su ti, kako si i ocu uputio, finili tvoji trudi i muke. Neka ti je laka zemlja, a trajan spomen!

Komiža, 5. siječnja 2019.