Retrospektiva matrijarhalne performerice

Nakon Ai Weiweia, Billa Viole i nekih sitnijih riba ovoga puta i prva žena, čuvena Marina. Tjednima unaprijed čitav grad bio je oblijepljen reklamama. Autobusi, zgrade, skele, zidovi, džambo-plakati, dnevne novine, časopisi, svakih dvadesetak metara u središtu i predgrađu gospođa mutna pogleda fiksira prolaznike ravno u oči. Promotivna kampanja izložbe u svemu nadmašuje kineskog disidenta, američkoga Talijana, o drugim suvremenicima, poput Jeffa Koonsa, Ursa Fishera ili Jana Fabrea, koji su posljednjih godina nastupali na trgovima i ulicama grada u režiji lokalnog Muzeja 20. stoljeća, da i ne govorimo. Efikasna propagandna mašinerija organizatora, svaka čast.

Presica: Najavljena pitanja mogu (smiju) postavljati samo unaprijed predbilježeni novinari, postoji lista. Jasno da su to provjereni likovi u fiksnom radnom odnosu kod uglednih, najuglednijih medija. Tko slaže listu (agent, organizator, zakonodavac, policija, papa?), ne zna se. Gomila ostalih smrtnika s pozivnicom za tiskovnu konferenciju smije predano slušati priče iz davnine Marinina djetinjstva. Ili razmišljanja o umjetnosti, politici, angažmanu, šokiranju, hrabrosti, vremenu i prostoru... déjà vu koji uz citate dalaj lame (koga drugog?) u poodmaklim godinama ima i terapeutsku ulogu.

Izložba: Déjà vu svake retrospektive. Goli statisti pronađeni na ulicama više ne šokiraju, na ulazu jedne dvorane ipak savjet da djeca ne ulaze – peep show live. Odnos Marine i domovine navodno se posljednjih godina znatno pogoršao. U dvorani broj pet jedan od razloga: video s Užičkim kolom (?) u prijapskoj verziji (Balkan Erotic Epic, 2005). U prethodnoj dvorani film iz nešto mlađih dana, umjetnica na bijelom konju vije barjak s petokrakom, osamljeni ženski glas bez glazbene pratnje pjeva Hej Slaveni, ispod ekrana apsolutna nostalgija: staklena vitrina s ordenima oca Voje, generala JNA (The Hero, 2001)... Simpatični jednosatni performans gdje se šuteći gledaju Marina i neki strpljivi tovar, crno-bijeli videofilm koji je Muzej suvremene umjetnosti iz Novoga Sada nedavno otkupio za osamdeset tisuća eura. U moru otrovnih komentara lokalni nezadovoljnik na mreži komentira: Ko će da plati magare što je moralo nju da gleda sat vremena?

Marina Abramović smatra se bakom performansa

Usprkos (zaboravljenoj) diplomi iz etnologije prije ove izložbe nisam imao pojma o pretkršćanskim, navodno do danas održavanim narodnim običajima plodnosti, oštrim seoskim orgijama, žrtveno-pokajničkoj tzv. vlaškoj magiji, ritualima s menstrualnom krvi i spermom po zabitim vilajetima brdovitog Balkana, dio folklorne inspiracije nekih very hard numera.

Sažetak: U jednom od mnogobrojnih intervjua u vrijeme izložbe umjetnica je s velikim entuzijazmom izjavila, citat je u podnaslovu: „Volim čarobnu moć umjetnosti nad politikom“. Ili se Marina pravi blesava, ili publiku smatra budalama. Nikada, baš nikada u povijesti planeta umjetnost i arhitektura nisu bili izmanipulirane kao u posljednjih sedamdesetak godina. Nikada prije nije manje osoba odlučivalo o tome tko, što, kako, gdje, kada. Nikada nije najviše dvadesetak svjetskih kritičara, galerista, njihovih mecena i medijskih magnata imalo veću mogućnost odrediti hoće li neki umjetnik, spontano, biti na svjetskoj top-listi – ili neće. Neoliberalni kapital, internet, velesajmovi umjetnosti tek su sredstva, nikako rodilišta planetarnoga vašara gdje se pod lažnim etiketama prodaju ideologije. Neizmjerna je moć politike, kapitala, lobija i medija (influencera), a ne obrnuto.

Genijalna konzerva Marc Fumaroli vjerojatno bi ovu retrospektivu samozvane bake performansa kao i obično svrstao u demokratski kič. Sve ono vidljivo između Vojine spomenice i krupnoga crvenog dilda jest biografija pametne cure koja je počela kao Brozova pionirka, potom proputovala svijet, posljednjih desetak godina skrasila se u New Yorku (gdje drugdje?) i tamo upoznala prave influencere. Za spajanje umjetnosti s big businessom potrebne su jake veze, koje naša big sister sigurno ima. Ono nevidljivo u rasponu od likovne akademije do MoMA-e vjerojatno je najzanimljivije. Nešto se može prolistati na Wikileaksu („radi se o difamaciji“), nešto se uspije povezati računalnom kombinatorikom negdje između Big Maca i pizze alla diavola.

Mnogo toga ostaje nedorečeno (pitanja se ne postavljaju). Pizzagate, koji u svjetlu folklora do besvijesti struganih svježih, još krvavih, kravljih kostiju iz klaonice dobiva zanimljivu dimenziju (Balkan Baroque, 1997), prepoznatljiv je, dok Spiritual Cooking sluti neku tajnu vezu gospodara algoritma i digitalnoga proletarijata.

PS. Moja pazikuća smatra da i suvremena umjetnost pripada u fake news.

PPS. I ovaj déjà vu nekih tajnih veza pizzerija i politike jest nedokučiv aspekt priča iz davnine.