Prikrsti se, sinko! I ne zaboravi se smijati

U kulturnoj se antropologiji čovjek obilježava i kao biće koje umije pričati priče, biće nadareno pričalačkim umijećem. Pričao je, i pričao, o svemu što mu je bilo zanimljivo i što je nastojao izreći ne samo za sebe nego i priopćiti drugima. Tako se postupno oblikovao širok spektar priča u svakom jeziku i svakoj kulturi. Kad se osjeti potreba za oblikovanjem priče, ili još točnije: kad pričaoci iznutra osjete da imaju što važno reći, upuštaju se u avanturu pripovijedanja. Neki započinju u ranoj životnoj fazi, drugi u mladenačkim i zrelim godinama, a poneki znatno kasnije (pa i u poznim godinama)… U svakom slučaju, književno je relevantno pripovijedanje kad neko pričanje postane strukturirana priča.

Izd. Fitofarmacija, Zagreb, 2018.

Tako se dogodilo i ovdje: Nikola Kujundžić strukturirao je priče koje je, očito, dugo nosio u sebi i, kad je bio siguran da će i tematika njegovih priča i struktura ispripovijedanoga biti zanimljiva i drugima, odlučio ih je okupiti na jednom mjestu, pa i objelodaniti. Svoje trideset dvije priče obuhvatio je naslovom Ne zaboravi se smijati.

Nudeći priče koje će, kako sugerira i motivska riječ iz naslova, nasmijavati, odredio im je glavnu svrhu. Nude se sadržaji koji će potencijalnoga recipijenta nasmijati, ali mu ponuditi i druge životno važne funkcije. Nije ovdje, ipak, radionica za proizvodnju humora/smijeha, već krepki sadržaji koji, među ostalim, mogu i nasmijati. Ti su sadržaji uglavnom njegova prisjećanja na raznorazne životne situacije u kojima se autor našao, kao pouzdani pripovjedač. Oživio je te zgode u nekom kronološkom slijedu, od najranije mladosti i uzastopce tijekom života. Prisjećanjem na mladost potvrdio je Platonovu misao (Timej) da se „ono što doživimo kao djeca čudesno drži u pamćenju“.

Za sve bi se njegove priče moglo reći da je to pamćenje raznih zgoda iz života, zgoda i događaja koji se nikada ne zaboravljaju. Osnažio ih je, s pomoću svog glavnog lika: sebe kao pripovjedača, iznimno umjesnim snalaženjem u zahtjevnim situacijama iz života. Osobito su dojmljive zgode iz najranije mladosti. Tu se i na pojedinačnoj razini, ali i uopćeno, nalazi sve ono što je nanijelo životno sazrijevanje. Njegov protagonist ne uzmiče pred izazovima, već uživa u savladavanju svega onoga što donosi život. Autor je odabrao zgode koje tvore njegov svijet i svjetonazor, koje postadoše vrijedne zapamćivanja – njegov svojevrsni memorabile. A takve su se situacije mogle dogoditi mnogima, i događale su se na slične načine. Autor ih je samo sačuvao, prikupio, književno isfabulirao i stilizirao.

Svakoj je priči dao primjeren (kratak) naslov, a sam je autor, pored sebe kao glavnog lika, u priče uključio više od stotinu drugih aktera. Neki su tako plastično portretirani, psihofizički iznijansirani (primjerice „baba Ajdukuša“, kojoj je i posvetio knjigu, a ona ga uvijek ispraćala govoreći: „Prikrsti se, sinko! I ne zaboravi se smijati!“, učiteljica, Brigita) da mogu podnijeti zahtjevne naratološke dionice. Većinu likova doveo je u svezu s glavnim likom ili s motivikom koja se pripovijeda.

Jednako je to u kratkim pričama, smješnicama, dužim novelama. Pomno su birani dijaloški dijelovi priča, u krepkom i originalnom semantičkom polju. Tu je dosta autentičnoga mjesnog govora, njegove idiomatske prepoznatljivosti i silne stilističke draži koju jamči živa i spontana komunikacija. Iz svih se njegovih priča nazire silna moć tradicijske kulture, one koja je obilježila njegov zavičaj: Imotsku krajinu, od pedesetih godina 20. stoljeća pa sve do našeg vremena. A sve se to lako ispripovijedalo, ne plašeći se pozitivnih i negativnih kvalifikacija i događaja i aktera.

Upravo zahvaljujući velikom nizu takvih odredbi pripovijedanje se pretvorilo u raskošan niz pravih anegdota, parabola, fabulata i memorata, vrsnih stilizacija, pa i onih koje pripadaju kraćim usmenoknjiževnim strukturama ili originalnim aforizmima.

Dobro je da se Nikola Kujundžić odvažio sve to književno oblikovati jer će se za ovakvo štivo naći znatiželjnih čitatelja, premda dolazi dosta zakašnjelo od većeg dijela zbiljskoga života koji prikazuje. Šteta što autor rukopis nije dovršio ranije jer bi time bio veći dobitak za hrvatsku književnu kulturu.