Pouzdani operni prvak

Iako je prošlo već četvrt stoljeća od umirovljenja dugogodišnjeg prvaka Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, tenora Stojana Stojanova, njegovu odsutnost iz glazbenog života kao da nismo osjećali jer se bavio pedagoškim radom i redovito posjećivao operne premijere. A u tih četvrt stoljeća mnogo se toga promijenilo u opernom životu i načinu funkcioniranja naših opernih kazališta.

Stojan Stojanov je bio primjer istinskoga, pouzdanog opernog prvaka kakvi su danas rijetki, prvaka odanih matičnoj kući čiji repertoar nose. Marljiv i radišan, četvrt je stoljeća bio prvak Zagrebačke opere, iako je sve to vrijeme redovito nastupao i u Beogradskoj, gdje je bio poznat kao Stojan Stojanov-Gančev, te gostovao u svim opernim kućama nekadašnje Jugoslavije. Rijetko bi koji pjevač bio kadar naizmjence, zamalo svakodnevno, na relaciji Zagreb–Beograd, pjevati najteže uloge svojega repertoara: Radamesa, Otella, Manrica, Calafa, Eru…

Blaženka Milić i Stojan Stojanov u sceni iz Pikove dame / Izvor foto-arhiv HNK-a u Zagrebu

U Zagrebačku je operu Stojanov došao 1969, nakon velike obnove zgrade HNK-a, kada je trebalo obnoviti i operni ansambl. Prva uloga bio mu je Porin Vatroslava Lisinskog. Manje je poznat relativno kasan početak njegove karijere. Rođen u Burgasu, u Bugarskoj, na Crnom moru, „mjestu gdje se rađaju tenori“, bavio se sportom, bio atletski trener i radio u turizmu. Kada se otkrio njegov glas, upisao se na Muzičku akademiju u Sofiji i diplomirao u razredu uglednoga profesora Hriste Brmbarova. Debitirao je u opereti 1957, a 1960. prvi je put nastupio u Bugarskoj nacionalnoj operi, kao Rodolfo u Puccinijevoj La Bohème, u kojoj je odmah poslije diplome dobio angažman i ostao tri godine, a zatim je, prije Zagreba, prešao u Skopsku operu. Na početku karijere pobijedio je čak na četiri međunarodna pjevačka natjecanja, u Moskvi, Beču, Budimpešti i Sofiji.

U Zagrebu je Stojan Stojanov ostvario velik repertoar. S obzirom na izrazito dramski karakter glasa, odmah se posvetio mladodramskom i najtežem dramskom repertoaru. Od sveukupno osamdesetak uloga najviše ih je bilo u talijanskim operama Verdija, Puccinija, Donizettija, Bellinija, Giordana, Mascagnija, Leoncavalla, Ponchiellija i Cilee. Uz brojne uloge u djelima hrvatskog i slavenskog repertoara, ističu se i dvije u francuskom: Don Jose u Bizetovoj Carmen i Samson u Saint-Saënsovim Samsonu i Dalili. Za njegovu interpretaciju Ere s onoga svijeta skladatelj Jakov Gotovac ustvrdio je kako ga je „dotjerao do krajnjih mogućih granica“ i da je „rođeni Ero“.

U Zagrebačkoj operi ostvario je Stojan Stojanov i zavidan njemački repertoar: od Florestana u Beethovenovu Fideliju i Erika u Wagnerovu Ukletom Holandezu, preko Mattea i Bakusa u Straussovim operama Arabella i Arijadna na Naxosu, do nezaboravnoga Siegmunda u Wagnerovoj Valkiri, ulozi koja je zrelošću i stilskom dotjeranošću interpretacije obilježila posljednje razdoblje njegove karijere; a dodao im je i Heroda u Straussovoj Salomi.

Stojan Stojanov samostalno je gostovao u nizu europskih zemalja. Radamesa u Aidi pjevao je na tekućoj vrpci. Uvijek vrhunski profesionalan, pripremljen i posvećen poslu, nizao je predstavu za predstavom, uvijek s drugim partnericama, ondašnjim brojnim prvakinjama Zagrebačke i Beogradske opere. Glas mu se odlikovao ujednačenom lijepom bojom, sigurnim visinama i prodornošću, a pjevačka izdržljivost i scenska kreativnost omogućavale su mu  uspješno prevladati  povremeni umor od brojnih nastupa.

Za Hrvatski radio ostvario je trajne snimke Verdijeva Krabuljnog plesa, Adelove pjesme Ive Paraća i Zajčeva Zrinjskog, ulogu Sokolovića. Dragocjene su i dokumentarne žive snimke cjelovitih predstava Zagrebačke opere, premijera Puccinijeve Tosce i Verdijeva Otella, koji je središnji lik njegove karijere, glumački i psihološki produbljen, vokalno superioran, ovjenčan nagradom Milka Trnina.