Pisana je riječ iznimno važna

Višestruko nagrađivani portugalski umjetnik Afonso Cruz (1974) ponovno je bio zagrebački gost. Ovaj put kako bi, u društvu Ivane Bodrožić i prevoditelja Deana Trdaka, otvorio novu sezonu književnog festivala Europea i predstavio roman Cvijeće, netom objavljen u izdanju Naklade Ljevak. Osim Cvijeća Ljevak je objavio i Cruzovu, Nagradom Europske Unije za književnost ovjenčanu, Kokoschkinu lutku, dok je Knjiga godine nakladnika pronašla u Edicijama Božičević, baš kao i roman Kupit ćemo pjesnika čiji izlazak očekujemo do kraja siječnja. Osim kao autor 27 knjiga Cruz je poznat i kao ilustrator i redatelj animiranih filmova, a član je i portugalskoga glazbenog sastava Soaked Lamb.

Primajući Nagradu Europske Unije za književnost, citirali ste svoga junaka Mattiasa Popu i rekli kako niste mislili da pišete dovoljno loše da biste osvojili književnu nagradu. Ipak, osvojili ste ih nekoliko. Znače li vam one nešto i smatrate li njih ili broj prodanih primjeraka pokazateljem uspješnosti knjige?

Značenje nagrade nije uvijek isto, bitna je razlika između portugalskih i, primjerice, Europske nagrade. Kada sam tek počeo pisati, nagrade su mi bile mnogo važnije jer su mi osiguravale vidljivost, posebice u medijima. Nisam došao iz književnih krugova i bio sam potpuno nepoznat, a nagrade privlače pozornost. S druge strane, nisam osjetio da povećavaju broj prodanih primjeraka, no osiguravaju knjizi novi život jer, nakon osvajanja nagrade, portugalske knjižare nagrađene knjige ponovno vraćaju u izloge, što je iznimno važno. Često to prešućujemo, no važan dio nagrade jest i njezina novčana vrijednost, posebno ako želite živjeti od pisanja.

Možete li vi u Portugalu živjeti od pisanja?

Mogu, većinom stoga što sam napisao velik broj knjiga pa autorski postotak neprestano pristiže, a pomaže i to što su moje knjige prevedene na brojne jezike. Usto, moje su knjige ono što se naziva longselerima pa se i moja prva knjiga još može pronaći u knjižarama.

Longselerima, dakle, dajete prednost pred bestselerima?

To su, po mom sudu, dvije posve različite stvari. Mnogi pisci očekuju da će im se djela prodavati u visokim nakladama iako i sami imaju uskogrudno mišljenje i takve knjige ne doživljavaju kao književnost već kao njezino komercijalno izrabljivanje. To, naravno, nije uvijek točno jer se i dobri pisci, poput Saramaga, prodaju u visokim nakladama, dok pisanje po određenoj šabloni autoru knjige samo po sebi ne osigurava zvjezdani status. Velika je razlika između Dana Browna i onih koji su pokušali oponašati njegov stil pisanja.

Pisci se, čak i oni koji tvrde kako ne žele biti dio te „industrije“, često žale na čitatelje tvrdeći kako oni ne poštuju visoku književnost. No ne želiš li pisati bestselere, moraš se pomiriti s time da ćeš imati vrlo usku čitateljsku publiku. Mislim da su knjige koje se dugotrajno prodaju bolje jer na taj način pisac stalno dobiva mogućnost doprijeti do novih čitatelja. Time se produljuje životni vijek knjige. Bio bih nevjerojatno nesretan da shvatim kako više nitko ne čita neku moju knjigu, da je ona mrtva.

Osim pisanjem, bavite se i ilustracijom, animacijom, režijom i glazbom. Kako pomirujete sve te umjetničke identitete u sebi i što crpite iz jednog oblika umjetničkog izraza, a ne možete pronaći u drugome?

Svi mi zajedno jako dobro funkcioniramo, bez velikih svađa. Imam tu povlasticu da kao autor mogu razgovarati s ilustratorom i odlučiti na koji ćemo način opisati određenu scenu. Počeo sam s crtanjem, studirao umjetnost, no i knjige su važan dio mog života. U djetinjstvu su one bile moja braća. No pisati sam počeo tek prije deset godina, to se dogodilo samo od sebe.

S glazbom je bilo drukčije, oduvijek sam se htio baviti njome, a moja se okolina, iako me podupirala u namjeri da postanem umjetnik, snažno protivila mom bavljenju glazbom. Ipak sam kupio gitaru i počeo oponašati omiljene gitariste. Ne vjerujem u urođene talente, vjerujem samo u to da ćeš, ako nešto dovoljno želiš i ustrajno vježbaš, pronaći zadovoljstvo i uspjeti u tome.

Što se nadopunjavanja i ograničenja tiče, jedan je brazilski pisac jednom rekao: „Slika vrijedi tisuću riječi. A sada mi tu tvrdnju prikažite slikom.“ Ne možete. Dok će slika bolje prikazati tehničke karakteristike mramornog stola, riječi će biti bolje u pojašnjavanju apstraktnih pojmova poput „rođaka“ kojega, iako ga možete nacrtati, ne možete slikom dočarati. To je uvijek međuigra umjetnosti i potpuna je samo s dva ili više sudionika.

Svi se vaši u hrvatskom prijevodu dostupni romani na neki način bave sjećanjem i pamćenjem, a ta pitanja danas zaokupljaju i mnoge druge svjetske pisce. Zašto smo, možda više nego ikad, opterećeni sjećanjem? Jesmo li, iz sulude potrebe da sve pohranimo na računala i u telefone, zaboravili kako se sjećati?

Ta je bojazan postojala i u samim počecima zapisivanja, ono je tada bilo nova tehnologija. Sokrat je u jednoj od Platonovih knjiga ispričao priču o egipatskom bogu koji je izumio pisanje i obratio se vrhovnom božanstvu. Rekao mu je da je pronašao lijek za ljudsko pamćenje. Zapisuju li, ljudi nikad ništa neće zaboraviti jer će njihova sjećanja biti zauvijek pohranjena. Kako grčka riječ za lijek, pharmakon, ima dvostruko značenje, vrhovni bog mu je odgovorio kako će za ljude to biti otrov koji će uništiti njihovo sjećanje.

No nismo izgubili pamćenje. Upravo suprotno, kako su naša sjećanja vrlo plastična i podložna promjeni, ono zapisano ipak ostaje kao čvrst temelj. Isto se događa i danas. Jedina je razlika, možda, u tome što bismo, želimo li nešto upamtiti, mnogo toga trebali obrisati. Sjećamo li se svega, ništa nije važno. Nove nam tehnologije dopuštaju da, poput djece, sve upijamo, a poslije to odbacimo ili zaboravimo. Zato su nam potrebni ljudi s kojima smo svoja sjećanja proživjeli, da nam pomognu spasiti ih od zaborava.

Drugi su, u vašim romanima, vrlo bitni. U romanu Cvijeće to se posebno odnosi na majku, koju pripovjedač naziva „bunarom svojih sjećanja“.

Moja je majka umrla godinu prije no što sam započeo pisati roman. Majčina vam smrt oduzme mnogo, ali i doslovno sa sobom odnese sva vaša prva sjećanja. Smrću moje majke izbrisano je prvih pet godina mojeg života, najvažnije razdoblje. Želimo vjerovati kako smo mi svoja sjećanja, no ona najvažnija su, zapravo, pohranjena u nekom drugome. Vrlo je poetski to da svaka osoba na svijetu ima nekoga tko je čuvar njezinih najvažnijih sjećanja. To je vrlo tragično, na neki način, pomalo nelagodno, ali prije svega prekrasno.

Koliko su nam ti Drugi važni za oblikovanje vlastitih identiteta?

Vjerujem da su nam Drugi izrazito važni kako bismo i mi sami postali netko, ljudska bića. Ljudsko postojanje u sebi krije veliku manjkavost, čovjek ne može izaći iz sebe i pogledati se izvana. Samim time, nemamo ni objektivnu percepciju sebe samih. Drugi, dakle, služe kao tvoja zrcala, u njima vidiš ono što za njih predstavljaš, koliko si im važan, kako vide ono što govoriš. To je sjajno objašnjeno u dragoj mi knjizi Luigija Pirandella Jedan, nijedan i stotinu tisuća, divnoj priči o identitetu u kojoj glavni junak shvaća da nije jedan već može biti onoliko inačica sebe koliko je i na njemu zaustavljenih pogleda.

Kažete da su ljudi skloniji slijepo pratiti nešto napisano no nešto izrečeno. Imajući to u vidu, kolika je danas težina pisane riječi?

Pisana je riječ danas iznimno važna jer usmeni dogovor danas znači jako malo, ako išta. Nekoć se stvari nisu zapisivale, usmeni je dogovor bio mnogo važniji jer je i samo pitanje časti bilo važnije. Kad nešto zapišete, ne možete to poreći. Čvrsto je, gotovo kao uklesano u kamen. Vjerujem da, zapišemo li nešto, to ostaje zauvijek i ne može se promijeniti. Vidimo li da je nešto zapisano, tomu dajemo golemu vrijednost. Često sam pobjeđivao u prepirkama s prijateljima samo zato što sam u tom trenutku mogao svoj stav potkrijepiti nečim napisanim u knjizi. Nisam nužno bio u pravu, ali imao sam pisanu potporu svome stajalištu.

Neke su od vaših knjiga za djecu uvrštene na popise lektire u portugalskim školama. Imate li uvid u kriterije prema kojima se ti popisi oblikuju, što je važno, kako utječu na popularizaciju čitanja?

Moje knjige, zapravo, nisu dio obavezne lektire već su na popisu koji bi se prije mogao nazvati popisom preporučene literature. U nekim su zemljama školske knjižnice obavezne kupovati knjige s popisa Ministarstva kulture. S Portugalom to nije slučaj.

To je, zapravo, čitateljski program pod nazivom Čitaj više i taj je program promijenio mnogo toga u načinu na koji djeca i mladi razmišljaju o čitanju, pomogao je njegovoj popularizaciji. Katkad mislim da bi trebao postojati čvršći popis obavezne lektire, no s druge bi strane to donijelo i mnogo negativnih posljedica, djeci bi se mogao nametnuti određeni način razmišljanja i moglo bi se upravljati njima. Naravno, i u našim školama postoji obavezna lektira, no radi se tek o tri ili četiri naslova godišnje. To su knjige koje pripadaju kanonu portugalske nacionalne književnosti i dobro je da ih djeca, uz pomoć knjižničara ili učitelja, čitaju s razumijevanjem. Ponekad mislimo kako je dovoljno da djeca čitaju, no to je kao i s hranom. Hranite li im um samo pustolovnim knjigama, od njih neće rasti. Zato je dobro što postoje te tri ili četiri knjige godišnje, one su doista važne za njihov razvoj. Iako je sloboda izbora uvijek bolja od nametnute obaveze.

Kada govorimo o slobodi, u knjizi uspoređujete umjetnike prije i nakon revolucije 1974. Jesu li se, oslobođenjem države, i oni oslobodili?

Ne zapravo. Ili barem ne svi. Za vrijeme diktature, umjetnici u Portugalu morali su biti vrlo kreativni kako bi u svojim djelima sakrili poruke. Pokretanjem revolucije i nastupom slobode mogli su pisati što god su htjeli, nisu više morali izmišljati takve strategije kako bi prenijeli poruku do publike. Nisu na to bili navikli i to je uništilo njihovu kreativnost. U slobodi ili stanju bez slobode teško je iznova stvarati svoju autorsku osobnost.