Od Homo sapiensa do Homo deusa

Yuval Noah Harari (1976) doktorirao je na Oksfordskom sveučilištu, a predaje svjetsku povijest na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu. Specijalist je za vojnu povijest srednjega vijeka. U središte je zanimanja došao bestselerom Sapiens: kratka povijest čovječanstva (Fokus, 2015), knjigom o globalnoj povijesti čovječanstva od prvih ljudi do danas. Harari povijest ne dijeli na ere, nego na četiri revolucije: kognitivnu, agrarnu, unifikacijsku i znanstvenu. Prve tri revolucije stvorile su, a četvrta bi prema njegovu mišljenju mogla uništiti Homo sapiensa, koji bi odlučio postati nešto više i tako počiniti „kolektivno samoubojstvo“.

U drugoj knjizi Homo deus: kratka povijest sutrašnjice (Fokus, 2017) Harari je zakoračio u futurističke vode, u analizu putova kojima bi Homo sapiens mogao krenuti u bližoj i daljoj budućnosti. Pritom naglašava da sva predviđanja razbacana po knjizi nisu ništa više od pokušaja rasprave o današnjim dvojbama te pozivnica da promijenimo budućnost. Knjiga obaseže 480 stranica, a uz vrlo opširan uvod strukturirana je u tri poglavlja: Homo sapiens osvaja svijet, Homo sapiens daje smisao svijetu, Homo sapiens gubi kontrolu.

Izd. Fokus komunikacije, Zagreb, 2017.

Izd. Fokus komunikacije, Zagreb, 2018.

U uvodnome poglavlju, Nova ljudska agenda, Harari opisuje trostruku pobjedu čovječanstva nad tri velika problema (glad, rat i bolesti). Ušli smo u fazu u kojoj prvi put u povijesti više ljudi umire od viška nego od manjka hrane, više ljudi umire od starosti nego od zaraznih bolesti i više ljudi počini samoubojstvo nego što ih ubiju vojnici, teroristi i zločinci zajedno. „Na početku dvadeset prvog stoljeća za prosječnog je čovjeka mnogo veća vjerojatnost da će umrijeti od prejedanja u McDonald’su nego od nestašice hrane izazvane sušom, od ebole ili u napadu Al-Kaide.“

Ako bismo u nekoliko rečenica morali sažeti idejnu potku knjige, onda bismo mogli iskoristiti sljedeće Hararijeve rečenice: „Uspjeh rađa pregalaštvo, a naša nedavna postignuća tjeraju čovječanstvo na postavljanje još izazovnijih ciljeva. Sada, kad smo osigurali dosad neviđene razine prosperiteta, zdravlja i sklada te s obzirom na vlastitu prošlost i trenutačne vrijednosti, sljedeći ciljevi čovječanstva vjerojatno će biti besmrtnost, sreća i božanskost. Sada kad smo smanjili mortalitet od gladi, bolesti i nasilja, željet ćemo pobijediti starost, čak i samu smrt. Sada, kad smo spasili ljude od teške bijede, naš će cilj biti učiniti ih dosta sretnima. I sada, kad smo uzdignuli čovječanstvo iznad zvjerske razine napora za preživljavanje, cilj će nam biti promaknuti ljude u bogove te učiniti da Homo sapiens postane Homo deus.“

Moć biotehnologije

U prvome poglavlju opisuje se interakcija sapiensa s ostalim živim bićima. U toj interakciji sapiens se uzdiže do današnje vladajuće uloge: ovladava životinjskim i biljnim vrstama, anorganskim tvarima i kompliciranim proizvodnim procesima. Autor i u tome poglavlju koristi u prvoj knjizi uvedenu argumentaciju o „intersubjektivnim fenomenima“, kao što su religija ili nacija, koji su omogućili suradnju velikog broja ljudi, što je dovelo do spomenute dominacije sapiensa kao vrste. Uz to, uvodi se pojam algoritma kao koncepta s pomoću kojeg se opisuju živa bića i nastoji objasniti, a možemo reći i negirati „posebnost“ ljudske vrste. Naime, protivno primjerice judejsko-kršćanskom učenju, Harari ne smatra da je ljudima dana vlast nad ostatkom planeta.

U drugome poglavlju Harari piše o ulozi pojedinca u današnjem svijetu, pojedinca kojeg je humanizam – kao štovanje ljudske vrste – postavio na pijedestal. Propituje se odnos znanosti i religije, ističe kako su se moderni ljudi odrekli smisla, odnosno „velikoga kozmičkog plana“ koji su nudile religije, a u središte postavili moć. Čovjek modernoga doba gubi vjeru u boga, a stječe vjeru u čovječanstvo.

Pri kraju drugoga poglavlja daje se prilično ozbiljno upozorenje: „Na početku dvadeset prvog stoljeća vlak napretka ponovno polazi s kolodvora – i vjerojatno će biti posljednji vlak koji će ikad napustiti postaju zvanu Homo sapiens. Oni koji ga propuste nažalost neće dobiti novu priliku. Kako biste osigurali mjesto u tom vlaku, morate dobro razumjeti tehnologiju dvadeset prvog stoljeća, posebice moć biotehnologije i računalnih algoritama. Te su sile mnogo moćnije od pare i telegrafa i neće se upotrebljavati samo za proizvodnju hrane, tkanina, vozila i oružja. Glavni proizvodi u dvadeset prvom stoljeću bit će tijela, mozgovi i umovi, a jaz između onih kojih znaju projektirati tijela i mozgove te onih koji to ne znaju bit će mnogo veći od jaza između Dickensonove Britanije i Mahdijeva Sudana. Zapravo će biti veći jaz nego između sapiensa i neandertalaca. U dvadeset prvom stoljeću oni koji se ukrcaju na vlak napretka steći će božanske sposobnosti stvaranja i razaranja, a oni koji će ostati iza suočit će se s izumiranjem.“ U trećem poglavlju Harari se nadovezuje na prethodno upozorenje i propituje načine na koje umjetna inteligencija, biotehnologija i ostali aspekti modernog napretka mijenjaju temelje suvremenih društvenih odnosa. Autor predviđa porast društvenih nejednakosti, a kao posljedicu monopola na informacije. Naime, oni kojima će biti dostupne tehnologije  i izumi koji jamče poboljšane tjelesne i duhovne sposobnosti bit će „jednakiji“ od onih koji neće imati te mogućnosti, što bi moglo dovesti do radikalnih društvenih lomova.

U tom kontekstu naš autor govori o dobu „postliberalizma“ i ulasku u doba tehnohumanizma i dataizma, a tamo nas očekuje stvaranje „superljudi“, na tri načina: s pomoću genetskog inženjeringa i biotehnologije, stvaranjem kiborga kombiniranjem organskih dijelova našega tijela s neorganskim, stvaranjem potpuno anorganskih bića kojima neće biti potreban ljudski mozak, nego će koristiti umjetnu inteligenciju.

Ljudi, upozorava Harari, postupno gube kontrolu nad zbivanjima i samim sobom, a izloženi su i mogućnosti da ih neki vanjski algoritam (primjerice Google) upozna bolje od njih samih i preuzme kontrolu nad njima. „Ekonomska vrijednost“ ljudskih bića opada jer se umjetna inteligencija odvaja od ljudske svijesti, mnoga radna mjesta nestaju, a postavlja se i pitanje „što učiniti sa suvišnim ljudima. Što će svjesni ljudi raditi kad budemo imali visokointeligentne nesvjesne algoritme koji gotovo sve mogu obavljati bolje od ljudi?“  Problem će biti i obrazovanje jer „već danas ne znamo čemu poučavati našu djecu. Većina onoga što danas uče u školama vjerojatno će postati posve irelevantno do trenutka kad im bude četrdeset godina.“

Najveći znanstveni izazov 21. stoljeća bit će kritičko preispitivanje dataizma, koji se zasniva na uvjerenju da matematički zakoni vrijede jednako za biokemijske i elektroničke algoritme. Dataizam je, ističe autor, „trenutna znanstvena dogma“ koja mijenja sliku našega svijeta do neprepoznatljivosti.

Nakon što je u prvoj knjizi istražio povijest, a u drugoj se pozabavio pitanjima budućnosti, u trećoj knjizi 21 lekcija za 21. stoljeće (Fokus, 2018) Harari u četiri poglavlja propituje goruća pitanja današnjice. Pristup povjesničara i znanstvenika jasno je uočljiv i u tome djelu, no stil pisanja je više popularno-esejistički, a argumentacija često zasnovana na intuiciji, osobnom iskustvu i zapažanjima.

Naslov djela mogao bi sugerirati dociranje i naredbodavni način pisanja, no i u najnovijoj knjizi zapravo se otvaraju brojna pitanja i propituju mnogi problemi s kojima se čovječanstvo suočava u 21. stoljeću. Harari pritom ne bježi ni od davanja odgovora, o kojima se, naravno, može polemizirati i raspravljati.

U zamci znanstvenog redukcionizma

Autor tako piše o izazovima modernih tehnologija, kojih posljedice na ljudski život još nisu dovoljno poznate. Propituje teme i kategorije kao što su politički izazovi današnjice, ljudske zajednice, nacionalizmi, religije, imigracije, terorizam, umjetna inteligencija, nuklearno oružje, odnos prema različitim ideologijama. Razmatraju se i vječne teme kao što su sloboda i jednakost te se kao i u knjizi Homo deus upozorava na moguće formiranje klase superljudi i masovne klase „beskorisnih“ Homo sapiensa. Potraga za istinom kao osnovnim ljudskim orijentirom u sadašnjosti i budućnosti predmet je posebnoga poglavlja, a velika se pozornost daje i obrazovanju. Harari smatra da se obrazovni sustavi sporo mijenjaju i prilagođavaju promjenama te se na određeni način sugerira preispitivanje svih ljudskih znanja i iskustava.

Autor se u najnovijoj knjizi bavi i danas sveprisutnom temom lažnih vijesti, upozorava na klimatske promjene, analizira (ne)važnost religije i nacije u 21. stoljeću, ne zaobilazi, dakako, ni Donalda Trumpa, a bavi se, kako je spomenuto, i temom imigracija. Kad je u pitanju problem migracija – danas jedno od glavnih pitanja europske sigurnosti i identiteta – daje se analiza stajališta pobornika i protivnika imigracija, s tim da autor pritom ne zauzima ni jednu poziciju. Pita se, međutim, može li Europa pronaći srednji put koji bi joj omogućio da vrata i dalje drži otvorenima za strance, a da je pritom ne destabiliziraju oni koji ne dijele njezine vrijednosti. Rješenje tog pitanja moglo bi značiti formulu na univerzalnoj razini, smatra Harari.

Dosadašnji opus Yuvala Noaha Hararija svjedoči kako je riječ o obrazovanom i inteligentnom autoru, eruditu koji se koristi znanjima iz različitih znanosti i interdisciplinarno pristupa važnim temama. Njegov je stil pitak i lak za čitanje, a odlikuje se i iznimnom sposobnošću sinteze i povezivanja naizgled nepovezanih pojava. S druge strane, naravno da se s mnogim tezama u Hararijevu opusu može polemizirati. Dojam je autora ovih redaka da je Harari na određenim mjestima upao u zamku znanstvenoga redukcionizma (primjerice, kad sreću, ljubav, mržnju izjednačuje isključivo s biokemijskim reakcijama), zamku apsolutiziranja znanosti, što vodi u scijentizam popraćen ateizmom.

Slobodni je izbor svakoga pojedinca, dakako, hoće li vjerovati u postojanje Boga. No u svojoj ukupnosti misterij ljudskoga života daleko nadilazi spoznaje i najsuvremenijih znanstveno-tehnoloških dostignuća. Razmišljanje kako je samo znanstvena spoznaja pravo znanje i kako ne postoji racionalni oblik istraživanja koji nije grana znanosti – pogrešno je razmišljanje. Znanost nam malo toga može reći o, primjerice, etičkim vjerovanjima, o estetskim sudovima (kako znanstveno dokazati je li neka slika lijepa ili ružna?) ili pak metafizičkim istinama.

Zbog prostorne ograničenosti nemoguće je osvrnuti se na sve Hararijeve teze, pa tako i na one koje bi valjalo podvrgnuti kritici, no svakako na kraju treba istaknuti nedvojbenu vrijednost Hararijevih knjiga. Slagao se netko s njime ili ne, riječ je o autoru koji otvara ozbiljna pitanja prošlosti, sadašnjosti i budućnosti i poziva na nužnu raspravu o budućnosti ljudske vrste.