Očuvanje mira i ljudskih prava temelj je društva

Pojam ljudska prava imao je ključnu ulogu u filozofiji, pravu i politici u drugoj polovici 20. stoljeća pa je teško zamisliti javnu raspravu o suvremenosti bez spomena toga pojma. Otuda se za ljudska prava i Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima mnogi pitaju je li tu riječ o filozofiji, politici ili pravu.

Jedan od najistaknutijih američkih geostratega Zbigniew Brzezinski smatrao je ljudska prava „najmoćnijim oružjem“ kojim je Zapad rušio komunizam. Nakon nestanka blokovskoga svijeta mnogi i danas u nerazvijenijim dijelovima svijeta shvaćaju ljudska prava kao vojno i političko sredstvo Zapada („židovsko-kršćansko“) za pokoravanje „neposlušnih“ i drukčijih. Elizabeth Borgwardt, profesorica povijesti na Sveučilištu Harvard, smatra da ljudska prava ipak nisu nastala zbog „američkoga novog posla za svijet“, kako neki današnji mislioci tvrde, nego da su ponovno otkrivena pod pritiskom europskoga personalističkog humanizma. Istodobno, fokus na ljudska prava u zapadnom, razvijenom svijetu doveo je do prevelikog isticanja „autonomije“, „kreacije vlastitog dobra“, „individualnog izbora“, „ograničavanja utjecaja drugih nad sobom“ i sl., što je rezultiralo današnjim diskursom o ljudskim pravima u kojem se čak njihov nastanak veže uz liberalnu, socijaldemokratsku, egzistencijalističku, voluntarističku, anarhističku, pa čak i (post)marksističku misao. Takav diskurs proizašao je iz tzv. „građanskog aktivizma“, a aktivistički pokretač i djelovanje temelji se na „volji“, „želji“, „sklonosti“, „naklonosti“, „simpatiji“ i sličnim psihološkim htijenjima. Prema njima se uglavnom odnosi navijački pro ili contra te izostaje njihovo sučeljavanje s filozofskim, pravnim, pa i povijesnim argumentima, pri čemu bi kriterij trebao biti „dobro“, „istina“, „pravednost“ ili nešto više od naših osobnih interesa. Otuda ne začuđuje mišljenje Costasa Douzinasa da je glavna karakteristika ljudskih prava apsurd.

Eleonor Roosevelt drži Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima

Univerzalna deklaracija postala je najutjecajniji i najprevođeniji međunarodni dokument na svijetu i temelj za većinu pravno obvezujućih međunarodnih akata o ljudskim pravima, uključujući i nacionalne ustave. (Treba napomenuti da bivša Jugoslavija za nju nije glasovala niti ju je ikad prihvatila, a Hrvatska je tek potkraj 2009. objavila službeni prijevod te deklaracije s netočnim nazivom Opća deklaracija o ljudskim pravima.)

Svjetska svjetovna religija

Prema Johannesu Morsniku, na kraju 20. stoljeća nije postojala „ni jedna nacija, kultura, ili ljudi koji nisu na ovaj ili onaj način bili isprepleteni režimom ljudskih prava“. Univerzalna deklaracija jasno je postavila standarde za ljudska prava na međunarodnoj razini i pružila, kako kaže Thomas Buergenthal, „osnovne građevne blokove normativne građevine na kojoj počiva suvremeni kôd ljudskih prava“. Zadobila je svojevrsne konotacije svetoga teksta, pa je Elie Wiesel, američki filantrop i dobitnik Nobelove nagrade za mir, „ljudska prava“ nazivao „svjetskom svjetovnom religijom“. Dobitnica Nobelove nagrade, južnoafrička književnica Nadine Gordimer, opisala ju je kao akt temeljne važnosti, standard, vjeru čovječanstva u kojoj se mogu naći sve druge vjere. Tomu se pridružuje i Michael Ignatieff tvrdeći da su ljudska prava postala glavna stavka u vjerovanju svjetovne kulture koja vjerojatno ne vjeruje ni u što drugo. Ljudska prava postala su „lingua franca globalnoga moralnog razmišljanja, kao što je engleski jezik postao lingua franca globalne ekonomije“.

U Univerzalnoj deklaraciji položen je koncept „ljudskih prava“, koncept nastao u okviru personalizma, filozofskog pravca koji uobičajeno svrstavamo u tridesete godine prošlog stoljeća. Ruski emigranti, pravoslavni mislioci, Nikolaj Berdjajev, Alexandre Marc, Sergej Bulgakov i drugi, probudili su uspavanu „salonsku“ francusku filozofiju, osobito katoličku, i dali dodatni poticaj Jacquesu Maritainu, Emmanuelu Mounieru, Gabrielu Marcelu i drugima u izgradnji „nove kršćanske demokracije“, „novoga srednjovjekovlja“, „cjelovitoga humanizma“. Tu ideju prihvatili su i protestantski mislioci (Denis de Rougemont i dr.) pa je personalizam zadobio mnoge sljedbenike u više pokreta, od kojih je najvažniji onaj okupljen oko čuvenoga časopisa Esprit.

Personalisti, osobito Max Scheler i Martin Buber, razvili su cjelovitu i sustavnu personalističku antropologiju na pojmu osoba, pojmu znatno različitu od liberalno-individualističkog „individuuma“ ili „pojedinca“. Nakon antropologije personalisti razvijaju i sustavnu političku filozofiju koja se temelji na kritici postojeće građansko-individualističke demokracije i kritici svih totalitarnih oblika vlasti tada u nastajanju. U egzilu od kraja 30-ih i početka 40-ih u Sjedinjenim Državama razvijaju i svoju filozofiju prava, što nije ništa drugo doli suvremena koncepcija prirodnog prava na tradiciji sv. Tome Akvinskog. Personalistička filozofija prava značila je raskid ne samo s tada dominantnim pravnopozitivističkim gledištima nego i negaciju tzv. modernoga prirodnog prava odnosno prirodnopravnog nauka kakav su zastupali Immanuel Kant i teoretičari „društvenog ugovora“ (Thomas Hobbes, John Locke, Jean-Jacques Rousseau i drugi). Personalisti niječu i kritički gledaju na sve dotadašnje pravne deklaracije proizašle iz takva nauka. Oni smatraju da u njima ne postoje „ljudska prava“ (human rights), nego je tamo riječ o onome što se naziva „prava čovjeka“ (rights of men).

Maritainov cjeloviti humanizam

Pojam ljudska prava prvi put se pojavio 1940. i iznio ga je veliki katolički mislilac i personalist Jacques Maritain u zborniku Freedom: Its Meaning. Maritain je kao disident u SAD-u tijekom četrdesetih postao jedan od najagilnijih zagovornika ljudskih prava s namjerom da američka i svjetska javnost uvidi nužnost donošenja akta na nadnacionalnoj, svjetskoj razini radi zaštite ljudskih prava. Maritain od pojma razvija i „cjeloviti koncept“ ljudskih prava u više svojih djela, a njegovu misao nadopunjuju i drugi personalistički mislioci, osobito Heinrich Rommen, Georges Gurvitch i autor pravnog teksta Univerzalne deklaracije René Cassin, koji je poslije za izradu teksta Deklaracije dobio i Nobelovu nagradu.

Da je personalizam, a ne neki drugi filozofski pravac, glavni filozofski izvor Univerzalne deklaracije, potvrđuju brojni podaci iz tijeka pripreme i izrade Deklaracije i analize njezina teksta i sadržaja.

Njezin začetak možemo naći u zahtjevu UN-a od UNESCO-a, svoje specijalizirane agencije za obrazovanje, znanost i kulturu, nakon završetka Drugoga svjetskog rata, da pomogne identificirati teoretsko utemeljenje ljudskih prava i njihovu univerzalnost, odnosno da odgovori o „mogućnosti uspostave prava koja su zajednička različitim kulturama, vjerskim i političkim tradicijama“. Tijekom tih aktivnosti UNESCO-a kao vodeći mislilac prepoznat je Maritain, koji je postavio često spominjanu tezu da ljudi različitih filozofskih i vjerskih ideja mogu doći do praktičnog sporazuma o ljudskim pravima unatoč njihovim teorijskim neslaganjima. Takav stav postao je i službeni stav UN-a, unatoč nekim anglosaksonskim zastupanjima znanstveno-evolucionističke superfilozofije, koja je nudila svoju teorijsku osnovu.

Iz sadržaja i pojmova Univerzalne deklaracije vidimo više tipičnih elemenata personalističke filozofije. Prije svega, pojam univerzalizam svojstven je personalističkoj filozofiji. Nesporno je da su Maritain i drugi personalisti zagovarali donošenje akta o ljudskim pravima na svjetskoj razini ističući time njegovu univerzalnost. Istodobno izražavali su i nepovjerenje u nacionalne države za kreaciju tako „važne stvari“. Takvim personalističkim pristupom „univerzalnosti“ postavljen je normativni standard iznad onih utvrđenih ustavima pojedinih država, odnosno uspostavljen je skup načela koja se smatraju univerzalnima i nadilaze pravni poredak bilo koje pojedinačne države.

Poruka pape Franje

U vezi sa sadržajem Deklaracije dovoljno je istaknuti: Maritainov svojevrsni katalog ljudskih prava, iznijet u više djela, sadržavao je 26 ljudskih prava te su 22 njegova prava uključena u 30 članaka Univerzalne deklaracije. Otuda ga objektivni promatrači proglašavaju „filozofskim ocem“ Deklaracije.

Osoba je središnji pojam Univerzalne deklaracije i pojavljuje se u tekstu 23 puta. To je prvo pojavljivanje pojma osoba u međunarodnom pravnom dokumentu i veliki odmak od prethodno spomenutih deklaracija, u kojima se nigdje ne spominje taj pojam, nego se stipuliraju pojmovi pojedinac, individuum, državljanin, građanin, podanik i sl.

Prema personalistima, osoba ima dostojanstvo i ono se navodi u Univerzalnoj deklaraciji, što je istodobno prvo pojavljivanje pojma dostojanstvo u nekom međunarodnopravnom aktu. Do tada se dostojanstvo vrlo rijetko spominjalo i u nacionalnim dokumentima. Nakon donošenja Univerzalne deklaracije različiti međunarodni akti o ljudskim pravima, kao i gotovo svi nacionalni ustavi, inkorporiraju prava i pravne instrumente iz Univerzalne deklaracije u strukturu svojih ustava, osobito pojam ljudsko dostojanstvo.

Na uvodno pitanje, što je Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, možemo dati odgovor da je Deklaracija filozofija (filozofija personalizma) pretočena u pravo. Poruka pak pape Franje za 52. svjetski dan mira od 1. siječnja ove godine jasno poručuje da su očuvanje mira i ljudskih prava „prva dužnost i zadaća dobre politike“.