Očinske brige i nevolje

Socijalna egzistencijalna drama Sam samcat treći je redateljski i drugi samostalni autorski projekt Bobe Jelčića, jednog od najvažnijih i najzanimljivijih suvremenih hrvatskih kazališnih autora, koji je kao filmaš 2005. debitirao projektom Ono sve što znaš o meni, realiziranim u paru s njegovom tadašnjom dominantno kazališnom partnericom Natašom Rajković. Sam samcat je izvedbeni, a dijelom i tematsko-motivski derivat Jelčićeva prethodnog ostvarenja, elementima apsurda i nadrealizma obogaćene također egzistencijalne socijalne drame Obrana i zaštita, a ta derivativnost ujedno je i najveća otegotna okolnost autorova recentnog djela. Jelčićev autorski rukopis u njegovim samostalnim projektima mnogo duguje novom rumunjskom filmu, čiji se utjecaji ogledaju ne samo u fakturi fotografije, gotovo potpunoj odsutnosti (izvanprizorne) glazbe, isključivom korištenju kamere iz ruke i pseudodokumentarističkom postupku nego i u tematiziranju aktualnog stanja u današnjem hercegovačkom (Obrana i zaštita) i hrvatskom društvu (Sam samcat). U Obrani i zaštiti Jelčić se tako pozabavio stanjem u njegovu rodnom Mostaru, koji je nakon rata ostao trajno podijeljen grad, i kreirao dojmljivo atmosferičnu te naglašeno i vrlo efektno socijalno kontekstualiziranu priču. Protagonist je te priče plahi Slavko, stariji čovjek koji se boji i vlastite sjene te kojem je za donošenje iole važnije odluke potrebno odobrenje autoriteta.

Lea Breyer i Rakan Rushaidat

U Jelčićevu novom filmu svoj izravan i gotovo zrcalni odraz dobivaju praktički svi bitni likovi te neke dramske situacije iz njegova prethodnog djela, zbog čega je o filmu Sam samcat moguće govoriti i kao o svojevrsnu nastavku Obrane i zaštite. Nastavku koji je realiziran identičnim izvedbenim pristupom, ponovo s dominantnim osloncem na novi rumunjski film, na kameru iz ruke, korištenje prirodnog i zadanog svjetla koje pridonosi dojmljivoj atmosferičnosti, s tendencijom ka maksimalnom realizmu, ostvarenu i naglašavanjem socijalnog konteksta te minimalnom uporabom glazbe uz jednu pjesmu benda Haustor koja otvara i zatvara film, na kreiranje niza kao usputnih vinjeta i gotovo slučajno zatečenih situacija, na mnogo krupnih i blizih planova uz poneki detalj, na povremeno vješto korištenje drugog plana te na odličan rad s glumcima. Protagonista Marka, koji se nakon razvoda pokušava izboriti da što više vremena provodi s kćeri Leom, vrlo uvjerljivo tumači Rakan Rushaidat, koji je u Obrani... interpretirao protagonistova sina Krešu, a budući da je Marko podrijetlom iz Bosne i Hercegovine, može se smatrati i likom ekvivalentnim Kreši. Njegova tetka, kojeg vrlo solidno i minimalno maniristički interpretira Miki Manojlović, jednostavno je usporediti s protagonistom prethodnoga filma, jer je također posrijedi plah i nesiguran čovjek podložan vlastima i autoritetima koji te autoritete simboliziraju, od policajaca do državnoga činovnika, aparatčika prezimena Josić, u kojeg polaže sve nade za razrješenje problema nećaka Marka. U Obrani... takva aparatčika nikad ne vidimo, jer je važan ne samo kao simbol podaničkoga mentaliteta pojedinca prema vlastima, što može, ali i ne mora biti povezano s nasljeđem totalitarnog sustava u kojem se nekad živjelo, ni kao simbol onoga koji odlučuje o važnim stvarima i čije odluke mogu utjecati na sudbine Slavka i njemu sličnih, pa mu se nije preporučljivo zamjeriti, nego i kao simbol državnog aparata, koji je doslovce bezličan.

U Sam samcat Josić se pojavi, a riječ je o klasičnom činovničkom profilu iz male sredine, čovjeku bez velike realne moći koji voli da ga se moli za uslugu i da odaje dojam utjecajna tipa.

I u intervjuima koje je dao u povodu premijere filma Jelčić kao bitne motive kojima se u njemu bavi ističe klijentelizam kao trajno neizbježno obilježje domaćega poslovnog i političkog sustava te s klijentelizmom povezanu također trajnu ovisnost „običnoga malog čovjeka“ o administraciji i njezinim predstavnicima koji ovako ili onako utječu na sudbine mnogih. Autor učinkovito elaborira motiv nošenja protagonista s birokracijom, osobito u uvodnom dijelu, u pseudodokumentarističkim pristupom realiziranu nizu Markovih razgovora sa zaposlenicima i ponekim socijalnim radnikom, kojima pokušava objasniti svoj slučaj. Filmom dominiraju dijaloške scene, osobito one koje se odigravaju oko stola u tetkovoj kući, a očito je da autor preferira takve životne sekvence, realističnost kojih pojačava zvukovima sa strane, zvonjavama telefona te ponekad i kakofoničnim i nerazumljivim glasovima koji si međusobno upadaju u riječ. No dok je idejni i izvedbeni pristup u Obrani i zaštiti bio svjež i intrigantan, ovdje se ponajprije doima kao ponavljanje i manirizam, te u skladu s tim i naglašenije formalistički i znatno manje zanimljiv.