Novo čitanje Becićeva opusa

Autor retrospektivne izložbe slikara Vladimira Becića je Zvonko Maković, a kustosica Iva Sudec Andreis. Želja je autora u atraktivnom likovnom postavu predstaviti Becićeve slike ponovo okupljene u Zagrebu nakon trideset i pet godina, koliko je prošlo od posljednje retrospektivne izložbe. U tome su i uspjeli, postav je odličan, izložba vrhunska. Također, željeli su i uspjeli s nekim novim detaljima i tumačenjima revalorizirati Becićev iznimno plodan i bogat opus. Prema autorskoj koncepciji izabrana su djela iz mnogih nacionalnih, inozemnih javnih i privatnih zbirki ne bi li se što cjelovitije predstavilo Becićevo slikarstvo u samim temeljima moderne hrvatske umjetnosti.

Napor da se skupi ovako impozantan broj Becićevih djela dovoljno govori o ozbiljnosti pristupa velebnome projektu, što je rezultiralo sveobuhvatnim pregledom opusa velikoga slikara hrvatske moderne. Autor izložbe, povjesničar umjetnosti i likovni kritičar, profesor Zvonko Maković iskusni je profesionalac, veliki znalac i stručnjak, te je obavio izvrstan posao. U analitičkom kataloškom tekstu ponudio je i novo čitanje Becićevih slika, posebno onih koje je u istraživanju našao, jer se posljednjih desetak godina pojavio niz njegovih nikada pokazanih remek-djela, koja uvelike, uz novu autorovu kritičku interpretaciju opusa, mijenjaju predodžbu o slikaru. Potvrđuje se Krležina konstatacija: „Poslije njega slikali su već mnogi i fantastičnije nego on i literarnije, dinamičnije i simboličnije i dekorativnije. Ali bolje, jedva itko.“

Studij u Münchenu

Vladimir Becić rođen je 1886. u Slavonskom Brodu. Bio je peto dijete u obitelji oca Dragutina, suca Banskoga stola, i majke Gizele rođene Predojević. Pohađa školu u Brodu, obitelj se seli u Novi, a Vladimira šalju u Peštu u gimnaziju. Nastavlja školovanje u Osijeku, gdje je proslikao zahvaljujući učitelju crtanja Dimitriju Markoviću.

Prema autorskoj koncepciji Zvonka Makovića izabrana su djela iz mnogih domaćih i inozemnih zbirki

Becićevo slikarstvo u samim je temeljima moderne hrvatske umjetnosti   / Snimio Goran Vranić

Nakon mature po roditeljskoj želji upisuje se na Pravni fakultet u Zagrebu 1904. Uz studij prava, pohađa i privatnu slikarsku školu Mencija Klementa Crnčića i Bele Čikoša Sesije. Prvi put izlaže iste godine na Prvoj jugoslavenskoj izložbi u Beogradu. U jesen 1905. prekida studij prava i odlazi u München na studij slikarstva. Zakasnio je na prijemni ispit na Akademiji pa ide na privatni tečaj kod Heinricha Knirra. Godine 1906. primljen je na Akademiju. Studira u klasi H. F. von Habermanna, uz Franza Stucka najuglednijeg ondašnjeg profesora minhenske Akademije. U Habermannovoj klasi kratko studiraju i Josip Račić, Miroslav Kraljević i Oskar Herman. Rodonačelnici su hrvatske moderne, znani kao Münchenska škola. Maković minuciozno opisuje karakterne, socijalne i egzistencijalne razlike između Račića, Kraljevića i Becića, već je priređivao njihove retrospektive (Kraljević), poznaje materiju u detalje.

Becić 1909. odlazi u meku umjetnosti, grad svjetlosti, Pariz. Upisuje se na Academie de la Grande Chaumière i radi kao crtač u časopisu Rire. Proučava umjetnost u muzejima. Uzori su mu veliki Španjolci Velázquez i Goya te Francuzi Manet i Cézanne, cijeni Matissea, redom velike koloriste. Tijekom života Becić je u svim svojim atelijerima imao na zidovima reprodukcije Velázquezovih slika (Predaja ključeva Brede, Infantkinje, portrete španjolskoga kralja). Vraća se u Osijek, gdje su mu roditelji, a 1913. odlazi u Beograd ilustrirati Karadžićeve Srpske junačke narodne pjesme. Predaje akvarel na Umetničko-zanatskoj školi. Upoznaje magistru farmacije Ljubu Jokanović, kojom će se oženiti. Ljuba ga cijeloga života prati, s njom odlazi u Bitolju, tada u južnoj Srbiji, gdje je postavljen za privremenog učitelja veština u školi. Godine 1911. Becić je izlagao na slavnoj međunarodnoj izložbi u Rimu (koja je svjetski proslavila Ivana Meštrovića) u srpskom paviljonu, a 1914, na početku rata, javlja se kao dobrovoljac u srpsku vojsku.

Braća (Sestra i dva brata), 1920, vl. Kolekcija Vugrinec

Slikar je u štabu komande Šumadijske divizije. Fotografira prizore iz rata, vojnike i oficire. Becić boravi kao ratni reporter na bojišnicama u Srbiji i na jugu Balkana, a od 1915. do 1918. izvještava o ratnim zbivanjima za francuski ilustrirani magazin L’Illustration, nakon što je u Rimu upoznao francuskog dopisnika toga časopisa Roberta Vauschera. Šalje i fotografije i crteže i slike s fronte. Posebno je važna fotografija, crtež i izvrsna slika s prikazom kralja Petra I. koji napušta Srbiju u kolima s četiri vola (Edmond Rostand je poslije napisao slavnu pjesmu Četiri vola kralja Petra).

Nakon Soluna i Rima s Ljubom odlazi u Nicu 1917. Ljuba do kraja rata tamo radi u ljekarni, Becić ide u Pariz, pa se vraća u vojsku te sudjeluje u proboju Solunske fronte. Poslije rata dolazi u Sarajevo upoznati suprugine roditelje, kupuje imanje u Blažuju kraj Sarajeva, naručuje arhitektu Hugu Erlichu projekt za kuću, sve plaća novcem zarađenim u ratu. Obožava krajolik Blažuja, često ga slika akvarelima i uljem, supruga Ljuba redovito je uz njega i kad slika u prirodi. U kući u Blažuju mu je oaza mira, skuplja se obitelj i prijatelji i poznanici, Becićevi najčešći slikarski motivi. Vizure Blažuja omiljen mu je pejzažni je motiv, modeli na portretima, pa i aktovima najdraže su mu osobe: supruga, djeca, unuci, ujak, šogori i bliski prijatelji. Novootkrivena slika, danas u privatnoj zbirci Vugrinec, jest portret Sestra i braća, na plakatima koji na javnim mjestima reklamiraju izložbu. Prikazuje portrete supruge Ljube u sredini, lijevo je njezin brat Branko, a desno drugi brat Duško Jokanović. Provodi po četiri mjeseca godišnje u Blažuju. Bio je druželjubiv, volio je ljude, volio je i dosta jesti i piti. Zato mu je nakon rata zdravlje narušeno, dobio je šećernu bolest. Tada mu se promijenio i slikarski duktus. Komorniji je, potez mu postaje ekspresivan, kolorizam sve jači.

Godine 1923. postaje profesor na Višoj školi za umjetnost i umjetnički obrt u Zagrebu (danas Akademija likovnih umjetnosti). Na Akademiji je predavao slikanje i slikanje po prirodi u razdoblju od 1924. do 1947. godine. U 23 godine profesure naučio je slikati sve studente slikarstva koji su studirali u tom razdoblju. Legenda kaže da je bio jedini profesor koji je uzeo studentovu ruku u svoju i slikao izravno ne bi li osobno svojom gestom pokazao studentu kako se to radi. Slikao je dekorativne panoe i dekorativne zidne slike i privatno i za Hrvatsku poljodjelsku banku od 1925. do 1927. Godine 1929. postaje dopisni, a od 1934. redoviti je član JAZU. Bio je član Grupe trojice s Jerolimom Mišeom i Ljubom Babićem, osnovanom 1930. Godinama su svake jeseni izlagali u galeriji Ulrich, a Becić izlaže i na XXI. venecijanskom bijenalu 1938. Nagrađivan je često za svoje slikarstvo, između ostalog i za sjajne autoportrete. Oslabio mu je vid, bolest je sve ozbiljnija, sedam mjeseci leži u bolnici Rebro, a po povratku u svoj dom ubrzo umire, 24. svibnja 1954.

Duh realizma i magičnog realizma

„Dvadesete su godine definitivna potvrda Becićeva statusa velikoga slikara“, kaže Maković. Becić je ulazio u aktualne inovacije europskog slikarstva, slikajući u duhu realizma i magičnog realizma, u Francuskoj zvana novi klasicizam, u Njemačkoj magični realizam, a u Italiji se ustoličuje realizam unutar grupe Novecento, osnovane u Milanu 1922. To je slikarstvo naglašenih volumena tijela, a kod Becića, kako ga hvali kritičar Slavko Batušić, postoji „apsolutnost u tri dimenzije“, a „aktovi u pleneru su mu skulpturalni“. Doista, Becić slika snažnom, odlučnom gestom, utiskuje boju na platno – bio je visok, krupan i snažan čovjek, veslač u mladosti – zato mu se boje sjaje, a skulpturalni volumeni moćnih tijela aktova, ali i pejzaža, mrtvih priroda i portreta, djeluju tako uvjerljivo i sugestivno. Zato stoji konstatacija iz neke novinske kritike nakon prve izložbe Grupe trojice 1930. da se „Becić izdvaja ne samo iz kruga druge dvojice nego i šire, jer je on ‘najveći majstor kista, što ga je imala ikada hrvatska umjetnost’.“ Te moćne slike, aktovi prije svega (Akt u prirodi, Djevojka s vrčem, Tri akta u pejzažu, pa i portret Ivana Meštrovića, slikani su velaskezovskom gamom od okera, smeđe do tamnosmeđe, i pripadaju „najznačajnijim djelima hrvatskog slikarstva rađena u duhu realizma dvadesetih“ (Z. Maković).

Izvanrednom izložbom Vladimira Becića od 164 djela – od kojih je devet crteža, devetnaest akvarela, jedna litografija, osam sepija, a ostalo su ulja – prikazan je, pročitan i interpretiran na potpuno nov način vrijedan modernistički slikarski opus.