Mlaka drama našega doba

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, otkako mu je intendantica Dubravka Vrgoč, svakog 30. prosinca, na samu kraju godine, izvede neko hrvatsko dramsko djelo. Kadšto to bude i praizvedba. Prošloga, nedavnog 30. prosinca, na pozornici toga kazališta praizvedena je predstava Svaki tvoj rođendan po drami Mire Gavrana Svi tvoji rođendani, u režiji Renea Medvešeka.

Predstava uprizoruje rođendane protagonista Marijana (Luka Dragić) od 10. do 70. godine / Snimila Mara Bratoš

Riječ je o višegenercijskoj obiteljskoj dramskoj kronologiji, koja počinje u trenutku kada glavni lik Marijan, jedna od prvih žrtava drame, davne 1957. slavi svoj deseti rođendan, a završi na sedamdeseti njegov rođendan, dramom njegova unuka 2017. Sjeme Marijanove dramske sudbine posije se na njegov deseti rođendan, upoznavanjem njegova oca Vinka s udovicom Helenom, a isklija na dvadeseti, otkrićem desetogodišnje očeve ljubavne veze s Helenom i rastavom roditelja, kada se prekidaju i veze s njegovom dječačkom ljubavi Stelom, Heleninom kćeri.

U drami Svi tvoji rođendani Marijan i njegovi potomci te njihovi znanci i prijatelji proživljavaju brojne dramske i dramatične životne situacije, uglavnom egzistencijalne i ljubavne naravi. Za to vrijeme mijenjaju se brojni životni akteri i život oko njih, u njima se zrcale društvene, tehnološke, modne i kulturološke mijene i promjene.

Gavran je, kako je prije praizvedbe izjavio, tim prvim svojim komadom na pozornici nacionalnog kazališta želio poručiti da je drama Svi tvoji rođendani zapravo putovanje kroz vrijeme na kraju kojega bismo možda svi zajedno mogli osvijestiti koliko su za našu sreću i životno formiranje važni oni drugi, koji su u našim životima, kao i mi u njihovima, naši bližnji. Koji u dužem razdoblju života formiraju našu osobnost i naše životne biografije.

Slijedeći ideju komada, njezinu dramsku strukturu, Gavran unutar konstrukcije drame rekonstruira život glavnog junaka, koji nije uvijek i dramski zanimljiv, ali je itekako dramski poticajan. Više u osobnom nego društvenom kontekstu. Takva struktura drame i njezin sadržaj nude mogućnost ne samo različitih uvida i različitog doživljavanja toga vremena – a time i života glavnog junaka – nego i različitih suvremenih interpretacija toga doba, koje se danas mnogima mogu činiti neuvjerljivima u dramskom, a naročito političkom proživljavanju.

Premda to razdoblje nije bilo politički nezanimljivo, nije bilo politički nedramatično, u Gavranovoj drami nema velikih političkih mijena ni turbulencija. A i ono malo politike i političkoga svedeno je na incidente, koji ni približno ne dočaravaju tadašnju stvarnost i unutarnjim svojim lomovima ne ostavljaju dramatične tragove i traume. Najveće, najbolnije i jedine prave dramske silnice proizvod su ljubavnih brodoloma.

Umjesto velikih dramskih događanja, drama nudi prostore dramske provokacije koji zapravo nisu provokacija koliko dramatičareva priprema provokacije. Ponajprije izazov redateljevoj mašti i njegovu transponiranju piščeve dramske provokacije u dramu ispunjenu dramskim silnicama, koje u Rođendanima – kako ih je Gavran napisao a Medvešek redateljski pročitao – nude sputanost i neodlučnost, odnosno uobičajenu obzirnost prema svima koji se do danas nisu oslobodili trauma i frustracija toga doba.

Za one koji Sada i Tu žele i cijene samo obračun sa svime, akciju, energiju, tempo, strast, seks, alkohol – što su također odlike našega vremena koje tako živi i zato što je prije živjelo kako ga je Gavran dramski situirao – drama Svi tvoji rođendani mlaka je, bezvoljna, čak i mlitava. Može se i tako doživljavati. Konačno, mnogi suvremenici tako doživljavaju i Sofoklova Edipa, iako je ta tragedija mnogima najbolja tragedija ikada napisana. Dakle, sve je relativno u dobu koje sve relativizira.

Zbog toga, za dobru predstavu u suvremenom redateljskom kazalištu često nije od presudne važnosti kako tko doživljava predložak predstave, nije važno ni kojoj dramskoj formi pripada, jer je tekst najčešće na posljednjem mjestu, nego je važna ideja. Važno je što ta ideja želi poručiti publici, to jest kako je dramaturški skrojena i izrežirana? Konkretno, jesu li dramaturginja Jelena Kovačić i redatelj Medvešek uspjeli oživiti i sve one Gavranove nedramatske dijelove?

Jesu li uspjeli uobličiti i oživiti sve što im se činilo bitnim za komunikaciju sa suvremenošću? Jesu li glumci njihove predstave na pozornici oživili prostore dramskoga, koji redovito nisu u riječima i rečenicama nego u šutnjama između riječi, u prazninama između pokreta, u treptaju između pogleda, jesu li dosadu odglumili nedosadno, jesu li mlakost učinili dramski životnom, jesu li bezvoljnost scenski prikazali zanimljivom…?

Pa iako predstava Svaki tvoj rođendan u mnogočemu dosta dobro naznačuje sliku dramske radnje, njezine uzroke i posljedice, i premda nudi dovoljno krokija, kao i dovoljno sfumatičnih ilustracija, koje su i slika našega doba – što je veći dio publike i prepoznao – predstava ipak nije uspjela oživiti kompleksnost ponuđenih dramskih prostora. Ali u njezinu maglovitom sfumatu nalazi se ipak ono što možda danas i svima nije dramatsko i upozoravajuće, a što će sutra biti.

Šteta je što redatelj u tako realiziranoj predstavi glumcima nije ponudio više dramskih prostora i što ih glumci nisu pronašli i osvojili kako ih je osvojio Goran Grgić. Glumeći Vinka, Grgić je uspio oživiti mlakost drame i pokazati put ostalim glumcima kako bi tekst učinili dramom našega doba.