Književni kaleidoskop

U 2018. godini nastavio se trend smanjenja ukupne količine novoobjavljenih knjiga, osobito proznih djela stranih autora u hrvatskome prijevodu, jer je njihovo izdavanje, što je i logično i opravdano, u manjoj mjeri od književnih djela hrvatskih autora potpomognuto financijskim sredstvima iz državnog proračuna. Pritom je primjetna velika prevlast komercijalne šund-literature i žanrovske, bestselerske, konfekcijske proze naspram sve manje količine prijevodne proze trajne kvalitete i značaja. U takvoj situaciji književna kritika postaje sve važnija, jer ukazuje potencijalnim recipijentima na djela vrijedna pozornosti i čitanja. U ovome tekstu skrenut ćemo pozornost na neka od proznih djela prevedena na hrvatski u 2018.koja su se istaknula vrhunskom kvalitetom.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2018.

Najvažnije prijevodno prozno djelo objavljeno u Hrvatskoj u 2018. jest više od 900 stranica dug roman Knjige Jakubove poljske suvremene spisateljice Olge Tokarczuk, u Poljskoj izvorno objavljen 2014. i ovjenčan s više nagrada. Riječ je o vrlo slojevitoj romanesknoj prozi koja je u istoj mjeri i romansirani životopis stvarne povijesne ličnosti, i obiteljska kronika, i povijesna rekonstrukcija turbulentnoga vremena, ali i društveno relevantna saga koja osim o vremenu i društvu o kojemu piše alegorijski govori i o vremenu i društvu sadašnjemu. Autorica na maestralan način rekonstruira poljsku stvarnost 18. stoljeća, zbilju života (odjeću, prostor, brojne aspekte životnog ambijenta) prikazujući minuciozno do najsitnijeg detalja, istovremeno izlažući pred čitatelja kaleidoskop događaja i osoba, ali i emocija, stavova, svjetonazora. Kroz priču o sinu rabina Jakubu Lejboviču, osnivaču sekte frankovaca i njegovu burnu životu te svojevrsnu heretičkom mesijanstvu Olga Tokarczuk zapravo ispisuje studiju o vjeri, o asimilaciji, o osjećaju bivanja strancem, bivanja drukčijim među istima i u inat onima koji istost pretvaraju u imperativ, te o nasušnosti koegzistencije različitih vjera, mišljenja i svjetonazora, jer bez toga nema opstanka, nema ni čovjeka i humanosti ni budućnosti čovječanstva. Uza sve brojne slojeve i značenja toga grandioznog romana u prvom redu to je knjiga o prelaženju i nadilaženju granica, vjerskih, duhovnih, identitetskih; to je roman o fluidnosti identitetskog ustroja i identitetu kao konstruktu, ali i o nužnosti borbe protiv ukalupljivanja i dogmatičnosti, jer to uvijek znači neslobodu i opresiju; to je roman o mijenama kroz koje se prolazi kako bi se sačuvalo sebe nepromijenjena u ljudskoj biti. A čovjekova bit o kojoj ovdje govorimo jest – ljudskost, u svim aspektima koje ta riječ, ta množina osobina i svojstava, podrazumijeva, ali ponajprije ipak u otvorenosti, inkluzivnosti, prihvaćanju drugoga i drukčijega. Knjige Jakubove upisuju Olgu Tokarczuk u povijest književnosti, roman je to koji stoji uz rame najvećim književnim djelima uopće, napisan na temelju brojnih povijesnih dokumenata te nadograđen autoričinom raskošnom imaginacijom i oblikovan čudesnom stilističkom elegancijom i rafiniranošću, a maestralno preveden trudom, posvećenošću i talentom Mladena Martića te tiskan u visokokvalitetnom izdanju zaprešićke Frakture.

Intimna geografija svakodnevice

Iščekivanje završnoga dijela šestoknjižja Moja borba Karla Uvea Knausgaarda izdavačka kuća OceanMore olakšala je objavom prva dva dijela njegova novoga četveroknjižja Godišnja doba – naslovljenih Jesen i Zima – u odličnom prijevodu Muniba Delalića. Riječ je o zbirci sastavljenoj od dvjestotinjak kratkih eseja koje je taj norveški književnik pisao završnih šest mjeseci uoči rođenja svoga četvrtog djeteta, kćeri, kojoj je to četveroknjižje i posvetio.

Izd. OceanMore, Zaprešić, 2018.

Svaki zapis obrađuje pojedini predmet ili pojavu iz autorove svakodnevne okoline te je riječ o mahom hiperrealističnim, često refleksivnim, a nerijetko i poetiziranim tekstovima, svojevrsnim esejističkim stilskim vježbama na izabrane teme, koje Knausgaarda potvrđuju kao usredotočena promatrača i analitičara svijeta i stvarnosti, svojevrsna geografa svog intimnog mikrosvijeta koji tim zapisima ukazuje na iznimnu sadržajnost, raznolikost i puninu stvarnosti koja nas okružuje. Riječ je o subjektivizaciji izvanjskosti, subjektivizaciji objektivnosti, intimnom autorovu doživljaju zbilje, a njezinim literarnim posredovanjem on istodobno opisuje svijet izvanjskog i svoj intimni unutarnji svijet. Pritom dubina njegova uvida, sposobnost analitike i lucidna zaključivanja u sprezi s iznimnom tečnošću i elegancijom njegove elokvencije čitatelju donose intelektualni i estetski užitak, nagoneći nas na razmišljanje o pojedinim aspektima stvarnosti i životne svakodnevice, ali i potičući nas da uživamo u svijetu u njegovoj punini.

Ispovijedi stand-up komičara

Ispovjednost i emanacija intimiteta te drastično ogoljavanje psihološke vlastitosti u srži su i romana izraelskoga pisca Davida Grossmana Ušao konj u bar (prevela Andrea Weiss Sadeh, izd. Fraktura). Roman donosi nastup ostarjeloga stand-up komičara čiji, na prvi pogled rutinski, performans namijenjen zabavi publike, postupno poprima ispovjedne note da bi se naposljetku pretvorio u do paroksizma dovedeno komičarevo ogoljavanje vlastite traumama i nesrećom obilježene intime. Grossmanov se junak pred publikom psihički raspada posve otvoreno iznoseći svoja teška životna iskustva, koja unatoč višedesetljetnom protoku vremena i dalje oblikuju njegovu stvarnost i otežavaju mu egzistenciju, a usko su povezane s traumatičnim dugogodišnjim povijesnim iskustvom Izraela, te države duboko podijeljene ratom koji traje i traje, godinama i desetljećima, i kojem se kraj ne nazire. Autor roman usložnjava problematizacijom brojnih tema (odrastanje, smrt roditelja, vršnjačko nasilje, obilježenost različitošću, Holokaust, palestinsko-izraelski sukob) te neprestanom kombinacijom humora i tuge, ali i multiplikacijom pripovjedne perspektive. Jer, uz komičarev ispovjedni nastup, čitatelj prati i doživljaj te ispovijedi iz pozicije komičareva prijatelja iz vremena odrastanja koji sjedi u publici, a bio je svjedok i suučesnik prijateljeve traume iz djetinjstva. On se u mislima, dok prati prijateljev nastup, prisjeća i vlastitih iskustava. Na taj način pred čitateljem se rasprostiru dvije životne priče, u presudnom trenutku isprepletene, da bi se potom razdvojile, uz neizbrisiv talog kajanja, grizodušja i tuge. Ušao konj u bar virtuozno je napisan roman koji ukazuje na međusobnu uvjetovanost i nedjeljivost intimnog i povijesnog iskustva. David Grossman dojmljivo kombinira humor i tjeskobu, lepršavost i traumu, intimu i politiku. Dok čitamo njegov roman, iz jednoga oka vrcaju nam suze od smijeha, dok iz drugoga teku one od tuge.

Da smo ovaj pregled najboljih prijevodnih proznih djela sveli samo na ediciju Na tragu klasika, koju već godinama uređuje Irena Lukšić, a objavljuju Disput i Hrvatsko filološko društvo, ne bismo mnogo pogriješili. Jer i u 2018. ta nam je edicija donijela pregršt rafinirana štiva kanoniziranih autora i suvremenih klasika (Ingmar Bergman, Maksim Osipov, Max Jacob, Yasmina Reza, Roman Jaworski, Adolfo Bioy Casares…). Među njima izdvaja se knjiga kratkih priča jednoga od najutjecajnijih hispanskih pjesnika 20. stoljeća, Rubena Darija.

Dariova proza neprolazne snage

Knjiga Plava ptica i druge priče (prev. Matija Janeš) toga čarobnjaka poetskoga izraza predstavlja kao sjajna kratkopričaša, koji u kratkim prozama na impresivan način miješa krajnosti različita predznaka stvarajući umjetnost u istoj mjeri posvećenu etici i estetici, socijalnoj osjetljivosti i ljepoti. Melankolija, onirizam, romantika, pesimizam, fantastika, religija, okultizam, poetičnost, boemština, naturalizam, tragika, misticizam, ljubav... sastavnice su čijom mješavinom Ruben Dario na začudan, čaroban način tvori prozu neprolazne snage, vrijednosti i dojmljivosti, s ljepotom i ljudskosti kao programskim, primarnim autorskim interesima. Knjiga je to koja recipijenta daruje nezaboravnim čitalačkim iskustvom.

Pregled zaključujemo još dvama djelima iz prve polovice 20. st., od kojih je roman Malicroix Henrija Boscoa sada prvi put preveden na hrvatski, dok je novi prijevod romana Krivotvoritelji novca Andréa Gidea (izd. Ceres) svojevrsna kruna dugogodišnjega prevodilačkog i uredničkog rada Dragutina Dumančića. Zbog stilske i sadržajne inovativnosti Gideovo slavno djelo smatra se jednim od najvažnijih romana 20. st. Kombinirajući različite pripovjedne tehnike, mijenjajući registre i oponašajući različite romansijerske stilove Gide tvori neku vrstu romansirane estetske rasprave. Izbjegavajući linearno pripovijedanje on od svakoga poglavlja stvara novi početak, uvodi novi pravac i problem. Pritom kao protagoniste uzima intelektualce, gimnazijalce, buntovnike koji napuštaju lagodnost visoke klase, individualizam i umjetnost smatrajući imperativima bivstvovanja. Ispunjavajući roman intelektualnim raspravama Gide likove vodi na put pročišćenja i osvješćivanja zabluda. No to je i roman o pisanju romana, a ta su poglavlja u dijalogu s fabulom koje su sastavni dio. U Krivotvoriteljima novca Gide obuhvaća brojne teme i obrađuje ih na različite izvedbene načine, ukazujući pritom na složenost ljudske psihe i egzistencije te zamršenost međuljudskih veza i odnosa i korelaciju morala i umjetničke kreacije.

Henri Bosco u romanu Malicroix (izd. Litteris, prev. Željka Čorak) na istu razinu dovodi vrijeme i prostor ispisujući odu kontemplativnosti i cerebralnosti, odu individualizmu. Pričom o čovjeku koji se, naslijedivši staru kolibu, na dulje vrijeme preseli u samoću divljine, u mraku i askezi iskona stvarajući pritom novoga, drukčijeg sebe Bosco čitav narativ čini metaforom života kao pozornice neprestanih mijena i neizvjesnosti. Kao nitko dotad Henri Bosco je prostor, predmete i vrijeme uspio učiniti protagonistima ujedno postigavši da čitatelj svoju životnu zbilju zamijeni zbiljom teksta. Roman je to u kojemu nepregledno prostranstvo izvanjskosti nadvladava ograničenost i uskoću unutarnjeg jer svijet prirode proširuje uske granice duše, u remek-djelu koje je posveta iskonu, prirodi i pravdoljubivosti, te uz imperativno isticanje ustrajavanja na vlastitom načinu življenja kao svjesna, samostalna izbora usuprot zahtjevima društva i očekivanjima drugih.