Kate Bush – art-pop iz svijeta bajki

Čemu služe pothvati koji na svjetlo dana još jednom, po tko zna koji put, izbacuju albumske klasike iz bliže ili dalje prošlosti popularne glazbe? Od mnoštva odgovora, prvi je očit: reizdanja su odraz neutažive želje posustale glazbene industrije za kontinuiranim profitom. Drugo, emotivnije pojašnjenje ujedno zvuči starački cinično: reizdanja služe zato da bi mlađe slušatelje podsjetila na kvalitativnu superiornost bolje pop-prošlosti, odnosno na činjenicu da glazba ne počinje od Justina Biebera, Keshe, Justina Timberlakea, Ariane Grande i Maroon Five.

Prošla je godina obilovala vrijednim arhivskim projektima koji su – prema nepisanu pravilu – publici predstavljeni u remasteriranom, proširenom, bogato opremljenu i luksuznom izdanju. Mnoga od njih pojavila su se u prigodnom pedeset-obljetničkom paketu: primjerice, „bijeli“ album Beatlesa ili Beggar’s Banquet njihovih prijatelja Rolling Stonesa – oba iz 1968. sada u svim formatima s naglaskom na vinilni, a prvi uz obilje dodatnog materijala koji, međutim, više funkcionira kao dokument jednog vitalnog i kreativnog razdoblja nego kao izvor svakodnevnoga slušateljskog užitka.

No tu su i drugi albumski dragulji, poput istoimenoga prvijenca Ferryjevih Roxy Music, rekonstrukcije Dylanova emotivnog break-up albuma Blood On The Tracks (More Blood, More Tracks) te još dva iz mitskog razdoblja 1967/68: Forever Changes kultne (u nas manje poznate) kalifornijske skupine Love te Village Green Preservation Society kojim su The Kinks trajno zapečatili status čuvara mitologiziranog britanskog Kraljevstva u nestajanju. Sljedbenici snolikoga gothic-rocka osamdesetih također su došli na svoje: za osmogodišnjega trajanja kolektiv This Mortal Coil potpisao je samo tri studijska albuma, a sva su tri sada dostupna u minuciozno rekonstruiranu, raskošnom, „poboljšanom“ izdanju.

Kate Bush jedna je od glazbenih ikona sedamdesetih

No u jednome od najzanimljivijih lanjskih reizdavačkih pothvata u žarište najšire publike dospjela je karijera Kate Bush, glazbenice na koju su Britanci osobito ponosni. Nevelik ali intrigantan katalog od deset studijskih projekata raspoređen je u dva CD box-seta, odnosno tri raskošne vinilne kutije kojima je pridodana četvrta, ispunjena raritetnim snimkama, remiksovima i nekim njezinim obradama tuđih skladbi (Sexual Healing Marvina Gayea i Rocket Man Eltona Johna).

Kate Bush? Riječ je uistinu o svojevrsnu pop-kulturnom fenomenu. Tijekom ljeta 2014, u jeku njezine velike povratničke serije rasprodanih londonskih koncerata (ulaznice za 22 ondašnja nastupa u dvorani Hammersmith Appollo razgrabljene su za petnaest minuta!), čak osam njezinih albuma simultano se našlo među četrdeset najprodavanijih albuma u Velikoj Britaniji.

Ako su pankeri art-rock (i sve umjetničko u popularnoj glazbi) proglašavali „manifestacijom buržoaske samodopadnosti“, onda se Kate Bush – koja se pojavila u jeku novovalne i punk-eksplozije druge polovice 70-ih – savršeno uklapala u njihovu metaforičku listu za odstrel. Iz ne posve objašnjena razloga to se nije dogodilo. Unatoč sporadičnim podsmješljivim opaskama o njezinu „vilenjaštvu“, samodopadnosti, narcističkoj umjetničkoj strategiji, artificijelnosti i vokalnim afektacijama, ključni dijelovi njezina opusa jednako su slavljeni na svim krajevima pop-kulturnog spektra. Poput Bowiejevih, i njezina ostvarenja izvirala su iz audiovizualne, a ne samo „zvukovne“ estetike, iz videospota, interpretativnog plesa, kazališta, filmskih postupaka i pantomime. To je približava i njujorškoj multimedijalnoj umjetnici Laurie Anderson, ali za razliku od nje Bushova je u svojim temeljima –  svim ekscentričnostima unatoč – bila i ostala pop-pjevačica.

Za mnogo puta ponavljanu tvrdnju kako je bila riječ o svojevrsnom čudu od djeteta dovoljno je uporišta u stvarnosti. Pravim imenom Catherine Bush, rođena je 30. srpnja 1958. u Bexleyheatu u Kentu, gdje je i odrasla. Klavir je naučila svirati u dobi od jedanaest godina, a u to vrijeme počela je i skladati; do petnaeste je navodno imala stotinjak dovršenih pjesama. Kad je uz pomoć i potporu Davida Gilmoura (koji je vlastitim novcem financirao snimanje demovrpci) došla do diskografskog ugovora s izdavačkom etiketom EMI, njezina umjetnička ličnost već je dobrim dijelom bila formirana.

Bajkovita ugođajnost, nekonvencionalne pjevačke stilizacije, refleksivni stihovi, primjena suvremenih tehnoloških dosega, elementi preuzeti iz art-rocka, multimedijski pristup prezentaciji izvorno glazbenih ideja – sva ta obilježja došla su do izražaja već na prvim albumima, s kojima se predstavila kao jedna od najizvornijih ženskih pojava britanskoga rocka kasnih sedamdesetih. Wuthering Heights, njezin nastupni, svjetski uspješan singl iz 1978, nagovijestio je nedvojbenu ambiciju – ne samo zato jer je (nadahnuvši se istoimenim romanom Emily Brontë) pokazao autoričinu literarnu osviještenost. Sve što je činila, od prva dva ostvarenja – mladenački lepršava The Kick Inside i Lionheart do meditativnog, snolikog 50 Words for Snow –  brusila je do savršenstva. Njezin šarm opisao je jedan američki novinar rekavši da je britanska umjetnica sposobna artikulirati moderni, digitalni način života, a da istovremeno zvuči kao žena koja je došla s kakva renesansnog festivala. Kako je njezina karijera odmicala, tako su ambicije bujale: od klavirskog prog/art-rocka kasnih sedamdesetih, od ekstravagantnih, ali radiofoničnih skladbi poput Wuthering Heights, Babooshke i Army Dreamers, Bushova se transformirala u autoricu koja pjesme gradi i konstruira na temelju tehnološki potpomognutih ritamskih obrazaca. No začudni eksperimenti sa skladateljskim i produkcijskim postupcima stajali su je dobra dijela početne popularnosti, pa je u vrijeme četvrtog albuma – agresivnog, nekonvencionalno strukturiranog, teško prohodna djela The Dreaming (1982) – prvi put u karijeri morala priznati komercijalni poraz. Sinteza poliritmičkih potisaka, folka i svojevrsna antipopa zapravo je – vjerojatno nesvjesno – izvedena iz postpunk-perspektive.

Još je jednom u očima masovne publike zablistala sredinom osamdesetih, bestselerom Hounds of Love, koji je sadržavao ne samo globalni hit singl Running Up That Hill nego još nekoliko manifestacija njezina zahtjevnoga nagnuća prema perfekciji. Poslije toga njezine su se aktivnosti prorijedile; do 1993. potpisala je samo tri studijska albuma, a potom se, na valu golema utjecaja na moderni rock, vratila na scenu albumom Aerial i profinjenim, melankoličnim, asketski aranžiranim i jazzom obojenim 50 Words for Snow.  Ondje je – na sceni – i danas. Više svojim utjecajnim, kompleksnim opusom nego fizičkom prisutnošću. No to je dio njezine strategije: najbolji govore samo onda kad uistinu imaju što reći.