Jedna (ne)obična hrvatska priča

Nema nikakve dvojbe da se dobri pisci bave uglavnom jednom te istom, opsesivnom, temom i da zbog te (pretjerane) opsesivnosti cijeli život pišu, zapravo, jednu te istu knjigu. Tu opće poznatu konstataciju svojim četvrtim romanom, Blato u dvorištu, potvrđuje i hrvatski pisac Ratko Cvetnić. Uvijek će se dakako naći i oni kritičari koji će njegove prozne tekstove svesti na pristojnu demonstraciju zagrebačke i hrvatske (malo)-građanštine, kao i sve moguće derivate koji slijedom logike proizlaze iz ove nevine atribucije njegove literarno-političke poetike, koja je nekako, vremenima usprkos, uspjela preživjeti sve one naše klasne i ine revolucije, koje uopće nisu bile tako nevine kako nas danas mnogi žele uvjeriti. Žrtve tih revolucija nisu nikakve literarno-historiografske fikcije. One su naša gruba i bolna stvarnost. A naše nam nedavne povijesti, na najgori mogući način, demonstriraju da sve te naše revolucije, kako one lijeve, a jednako tako i one desne, nisu bile nimalo nježne prema svima onima koji su svojim svakodnevnim ponašanjem, vremenima usprkos, inzistirali na prakticiranju elementarnih građanskih vrijednosti. Na ovim prostorima bilo je posvema normalno da i neke najobičnije radnje, kao što je to svakodnevna komunikacija, društveni oblici ponašanja, od banalnog načina pozdravljanja, preko odnosa prema starijim ljudima, pa sve do toga koju odjeću nosimo, kako šišamo kosu, koju vrstu glazbe slušamo, koje filmove najradije gledamo, što najčešće čitamo, koje jezike učimo, kako se ponašamo u javnom prostoru, kako jedemo, kako pijemo…, budu krajnje politički suspektne.

Izd. Mozaik-knjiga, Zagreb, 2018.

Postojali su „ribari ljudskih duša“ kojima su svi ti navedeni detalji, i oni vidljivi, ali još više oni koji su se tek mogli naslutiti, bili itekako važni. Bilo koji nekontroliran, nedopušten detalj u nečijoj biografiji mogao je biti sudbonosan. I, ma koliko se danas mnogi apologeti naših nedavnih prošlosti trude da o svim tim stvarima govore kao o benignim incidentima, usputnim i nebitnim epizodama svih naših ubrzanih modernizacija (nekontrolirane urbanizacije i industrijalizacije…), mi smo ipak kudikamo skloniji onim praksama/strategijama sjećanja koje ne žele pristati na posvemašnju relativizaciju tih (ne)vremena i njihovih dominantnih praksi, već ustrajavaju da se i o tim manje ugodnim detaljima naših nedavnih prošlosti otvoreno i kritički progovori, tako što će se respektirati i perspektive onih drugih, onih koji su svjesno pristajali na uloge autsajdera.

A upravo to u svojim romanima, Polusnu i Povijesti Instituta, a sada i u Blatu u dvorištu sustavno čini Ratko Cvetnić. Konačno, činio je on to i u romanu Kratki izlet (već u naslovu nedvojbena aluzija na roman Antuna Šoljana; očito, nema nikakve sumnje da sve generacije na ovim prostorima imaju tu „sreću” što mogu sudjelovati u nekim svojim „kratkim izletima“, što svaka od njih pronalazi „svoje prostore bijega, svoje Arkadije“, u kojima sve propuste i promašaje jedne, najčešće prethodne, generacije nužno plaća ona sljedeća), pa nam sada, po treći put, ovaj strpljivi autor, polako i, na momente, nepodnošljivom pedagoškom strpljivošću, objašnjava zašto su nam se morale dogoditi 90-e prošloga stoljeća. Svjesni smo da postoje i oni koji baš i ne vole da ih se podsjeća da su u nekim manje povijesnim vremenima nešto propustili učiniti i koji ne žele pristati da na bilo koji način, aktivno ili pasivno, sudjeluju u prakticiranju bilo koje ideje „vječnog vraćanja istog“. Njima ponavljanje nije nikakva mudrost. Štoviše, njima je sama pomisao da ih netko na nešto uporno podsjeća i vraća i više nego iritantna. Takva vrsta pedagoškog odgoja kod njih ne samo što izaziva dodatne napadaje neuroze, već generira i beskrajnu i nepodnošljivu dosadu. Naime, oni polaze od premise da ono što se dogodilo nije moguće promijeniti, pa bi se jedini smisleni program trebao temeljiti na usmjerenosti prema boljoj budućnosti, jer od rada na reviziji prošlosti nije moguće živjeti. Revizionistički pristup proizvodi isključivo nove i sve nepomirljivije ideološke podjele u društvu.

Srećom, Cvetnić ne dijeli to mišljenje i s pravom smatra da su njegova sjećanja jednako legitimna kao i sjećanja svih onih koji o prošlosti ne misle kao on. I više je nego zanimljivo da nijedan „lijevi higijeničar društva“ nije uopće, a kamoli ozbiljnije, komentirao riječi saborskog zastupnika koji je pobjednicima poslije 1945. godine ozbiljno zamjerio što su bili prilično šlampavi u svakodnevnom prakticiranju „revolucionarne dužnosti“. Siegfried Lenz, meni omiljen pisac, rekao bi da oni te svoje „radosne dužnosti“ nisu odradili sukladno pozitivnim zakonsko-revolucionarnim principima. Prema njegovu mišljenju previše je „neprijatelja revolucije“ preživjelo zbog tog nedopustivog šlamperaja! Drugim riječima, naš narodni zastupnik prilično je nesretan što postrevolucionarno vrijeme nije bilo još krvavije, s još više nevinih žrtava. Ali zato se uvijek nađu oni koji žustro brane i ono što je neobranjivo, pa su se tako na zadnje noge digli naši higijeničari društva kada je naš autor onako usputno komentirao činjenicu da naši novokomponirani antifašisti, odlučni promicatelji svih mogućih ljudskih i građanskih prava, mogu bez ikakvih moralnih dilema živjeti sa spoznajom da su u nekim drugim vremenima neki drugi antifašisti, koji su dio istog „ideološkog bratstva“, po kratkom postupku, likvidirali jednoga svoga člana, kapetana Mardešića, partizanskog časnika, samo zbog njegove „pogrešne“, homoseksualne sklonosti. I ne samo to, već je tim novokomponiranim, paradnim antifašistima itekako poznata činjenica da je homoseksualnost sve vrijeme socijalističke, antifašističke, JBT Jugoslavije bila ne samo društveno stigmatizirana nego i kažnjiva.

Cvetnićevi romani pisani su upravo protiv te očite i uvredljive svjetonazorske selektivnosti, gdje svaka strana vidi samo ono što želi vidjeti i čuje samo ono što želi čuti. Autor nema ništa protiv (za)vodljivosti „novoga vala“, strogo kontrolirana nonkonformizma omladinskog tiska, ali je svjestan da život u nekim godinama nije bio samo „život u ritmu muzike za ples“, već da su to bile godine koje su „pojeli skakavci“, da su to vremena u kojima funkcionira i verbalni delikt, da su to vremena u kojima se pišu neka „pisma“, a temeljne odnose u društvu određuju odluke partijskih plenuma… A sve to praćeno je čestim i nenadanim redukcijama struje, kao i svim drugim oblicima restrikcija… Jer i ti ružni detalji bili su integralni dijelovi naše stvarnosti i svakodnevnice.

A gdje se sve te dileme, svi pokušaji i pogreške naših propalih i ocvalih ideologa, najbolje očituju? Kao i uvijek, u prikazu suptilnih i složenih obiteljskih odnosa. Kroz sudbinu svoje (ne)sretne obitelji Remenar autor nam polako i strpljivo, s mnogo ironije i drugih literarno-medicinskih figura, nemilosrdno secira naše bolesno društvo, sve njegove prošle i buduće nade, kao i sve one sulude pokušaje kako bi se te utopije, na bilo koji način, ostvarile. To je roman o promašenim idealima, o nerealiziranim nadama, o povijesnim obmanama u kojima smo tako rado i često, i protiv svoje volje, sudjelovali i nekako preživljavali. A oni koji su uspjeli sve te povijesne ludosti nekako preživjeti imaju „svetu obvezu“ sve to opisati. Trag o vlastitom (ne)postojanju mora se ostaviti. Imamo dojam da je i ovaj roman Ratka Cvetnića pledoaje za društvo u kojem nema potreba da bilo tko igra ulogu „neprijatelja naroda“.