Ivo Gregurević, BLJESAK koji ne gasne

Od Matoša znamo da u „zemljici Štreberiji“ smrt ima ukusa. To je potvrdila i smrt veličanstvenog glumca Ive Gregurevića. Sada, kada je mrtav, dive mu se svi! I oni koji su ga za života sputavali da izrazi svoj talent kako je mogao, u kojemu su i sami mogli uživati. Pošto je umro, o njemu su se raspričali i raspisali i oni koji ga nikada nisu vidjeli na pozornici i njegove filmove nisu cijenili, jer nisu bili po njihovu, tobože europskom, ukusu. Čak i zato što on i njegove filmske  uloge nisu bili lijepi kako oni misle da je lijepa „njihova Hrvatska“.

Mnogi od njih sada možda i priznaju, da su (su)odgovorni što Ivo svoju čudesnu nadarenost nije više dijelio s publikom. Možda bi i priznali da su njega onemogućavali kako bi stvorili prostor svojim prijateljima, znancima, estetskim ili svjetonazorskim istomišljenicima. To se mora reći, ne zbog Gregurevića – njegova je veličina na sreću u filmovima ovjekovječena – nego zato što su u Hrvatskoj jal i nenadarenost prečesto mjera hrvatske umjetnosti. I radi svih koji će pokušavati dosegnuti umjetničke trenutke koje je Ivo ostvarivao.

Ivo Gregurević bio je najveći hrvatski filmski glumac  / Snimio Robert Anić / PIXSELL

Gregurevićeva je smrt pokazala i raskrinkala odviše toga što se u nas zna, a prešućuje. Pokazala je da ima onih koji znaju što jest umjetnik i umjetnost, ali ne znaju kako takve umjetnike na vrijeme prepoznati, slijediti i nagraditi. Uz to, njegova je smrt raskrinkala hipokriziju hrvatskog društva, pohlepu tog društva za slavom i uspjehom jer ne umije živjeti sa svojom beznačajnošću. Jer umjetnikov uspjeh želi pretvoriti u svoj, njegove zasluge u svoju slavu.

Zajedno na studiju

S Ivom sam prijateljevao od studija. Uvijek je bio dječački zaigran. Uvijek je teatralizirao život, a živio teatar. I kad se mjesecima ne bismo vidjeli, međusobno smo se nazivali i jedan drugom povremeno govorili o svojim životnim mukama. A otkako sam otišao u novinarstvo kada bismo se sreli, često bi me pitao, kada ćeš se vratiti glumi? Odgovarao sam, kada ti prestaneš glumiti. “Vrijeđali” smo se kao za studija, kao da smo se jučer rastali. Živjeli smo prošlost i sadašnjost, svraćali u zavičaj, u njegovu Mahalu i moje Dubravice, sjećali se njegovih i mojih roditelja. I ljetos je u Dubravicama s mojim bratom bećarski ispijao šljivovicu i mezio. Oni su to znali. Nazvali su me i pozvali da dođem, kao da to nije 300 kilometara daleko. Ivo je uvijek iznenađivao. 

Zajedno smo upisali sadašnju Akademiju dramskih umjetnosti. Odmah se vidjelo, vidio je tko je htio, da je u hrvatsko kazalište stupio glumčina. Nije mu trebala škola, Bog mu je darovao sve što je iskonskom glumcu trebalo. Nije se mučio kamo će s rukama, kako će gledati partnera, kako će reći koji naglasak, misao mu je bila jasna, lik točan, iz njega je sve to izlazilo jednostavno, bez napora. I sve je bilo glumački koncentrirano, ekspresivno i prirodno. Bez pretjerivanja i usiljenosti. Već na prvom semestru njegov Hasanaga iz Ogrizovićeve Hasaginice bio je tvrdi ratnik i nježna duša, ispod ljušture grubog vojnika u pokretu, gesti i glasu osjećala se muka i čežnja za ljúbom.

Početkom druge godine, u listopadu 1975, igrao je prvu profesionalnu ulogu, Pierrota, u Molièreovu Don Juanu u režiji Božidara Violića. Pierrota pamtim i jer su ga u predstavi prvi put, koliko znam i zadnji, gledale majka i tetka, seljanke iz Mahale, i kada ga je Don Juan, u interpretaciji Rade Šerbedžije, počeo ćuškati, one su se instinktivno pobunile.

U trećoj godini snimio je prvu glavnu ulogu, gastarbajtera Filipa u filmu Ne naginji se van Bogdana Žižića i manju ulogu Ivana, u Mećavi Antuna Vrdoljaka. U godini dana odigrao je tri različite uloge u dvama medijima. U svim trima bio je odličan, ali mu skromnost, koja ga je krasila cijeli život, nije dopustila umišljaj da je Netko, iako se vidjelo da jest Netko.

Budući glumački velikan na Akademiji fascinira ostvarenim ulogama. Slijedili su izvrsni Lenbach iz U agoniji Miroslava Krleže i Nesretnjikov u Šumi Aleksandra Ostrovskog, pa fantastični sluga Stjepan u Gogoljevoj Ženidbi, pa Shakespeareov Othelo, za što je dobio rektorovu nagradu, pa Pan u Krležinim Simfonijama… Potvrdio se kao vrstan dramski glumac i jednako takav komičar. Vidjelo se da može glumiti sve, ali ipak nije dobio stipendiju. HNK, Gavella i Komedija stipendirali su druge, mnoge koji su u svojem glumačkom vijeku malo postigli.

Diplomirao je monodramom Đuka Begović i nije bio ništa manje izvrstan od Fabijana Šovagovića. Unatoč svemu nije dobio angažman u kazalištu, nisu mu ga nudili. Nije ga smio dobiti netko tko je mogao poremetiti i nadmašiti ustaljeni red veličina. Vodila se briga da se ne stvori konkurencija tadašnjoj zvijezdi, miljeniku kritike i politike darovitom Šerbedžiji i još ponekim političkim i klanovski podobnim veličinama, koje su morale uspjeti više od njega, iako mu talentom nisu bili dorasli.

Gregurević je uspio mimo želja i planova mnogih. U početku se mučio, sve više snimao filmove i za kazalištem patio. Živio je glumeći Đuku Begovića, i po školama, i od čvrgarenja – sa Špirom Guberinom, Strikanom, glumio je Netjaka iz serije Velo misto. Nakon što je snimio Čarugu, s kojim je prepoznat kao izniman glumac znao mi je u trenucima iskrenosti reći: Sve filmove dao bih za pravu ulogu u kazalištu.

Ali kazališne su ga uloge zaobilazile, dobivali su ih i nedojmljivo glumili manje daroviti od njega. A, kao što je sve više postajao okosnica hrvatskih filmova, morao je biti okosnica repertoara svakoga kazališta. Trebao je igrati Držićeve Skupa, Arkulina, Grižulu, Stanca, Krležina Lenbacha, Leonea, Filipa Latinovitza, Kosorove, Vojnovićeve, Gogoljeve, Ibsenove i Strindbergove dramske junake, Čehovljeve Vojnickog, Lopahina, Serebrjakova... većinu Pirandellovih “luđaka”, osim glumljenoga Tartuffa većinu Molièreovih licemjera i nezadovoljnika, Shakespeareove Othela, Macbetha, Koriolana, Tita Andronika, Richarda III...

Hamleta je odigrao na Dubrovačkim ljetnim igrama jer je mađarski redatelj Laszlo Babarczy od svih mu ponuđenih glumaca izabrao baš njega. I bio je odličan Hamlet. Drukčiji od na Lovrjencu viđenih. No mediji i tadašnji kritičari nisu to “prepoznali”, nisu vidjeli što je bilo očito, da je on kriterij i glumačka veličina! Vidio sam velikih glumaca i glumaca, ali ni jedan nije mogao, kao on, glumiti odlično sve; farsu, satiru, komediju, dramu, tragediju. Valjda su ga zato sputavali. I neka sadašnja licitiranja glede filmova u kojima je dokazao svoju veličinu dokaz su toga straha.

Pitam se, žele li time umanjiti Ivino umjetničko djelo? Obezvrijediti više od devedest njegovih filmskih i nešto manje televizijskih uloga? Njegovih šest Zlatnih arena, tri Nagrade hrvatskog glumišta i mnoge druge nagrade? Među velikim narodima i kulturama malo tko bi umanjivao umjetničko djelo i talent glumca koji je rasponom ostvarenih uloga nadmašio sve filmske glumce s područja eks-Jugoslavije.

Gregurevića je čak i filmski kritičar Jurica Pavičić proglasio najvećim hrvatskim glumcem, kojemu su se možda, dakle možda, približili Fabijan Šovagović, Boris Dvornik i Ivica Vidović. U eseju Ivo Gregurević ili glumačka prisutnost, objavljenu 18. travnja 2004. u Nedjeljnom Vjesniku, pisao sam o njegovu glumljenju oznaša Nikole, majora Udbe, u filmu Duga mračna noć Antuna Vrdoljaka. Napisao sam da je tom ulogom Ivo, „kako bi napisao Fabijan Šovagović, prisutan. Prisutan Tu i Sada, u vremenu i prostoru, u sudbini naroda“. Da je „njegova gluma uvijek točna, precizna, minuciozna, zrači, isijava puninom. Često se čini kao da i ne glumi, nego da se igra. Kao da gledatelja na uho pita: hoćeš li ovako ili ovako, kako hoćeš? Jer, ja mogu ovako, a mogu i ovako, i ovako, i ovako...“

Napisao sam i da je „bio eruptivan poput Fabijana Šovagovića, karakterno točan kao Marlon Brando, a lud poput Jacka Nicholsona“. I da je glumom nadmašio „napisanu ulogu i dramaturgiju uloge. I režiju te uloge. Ponajprije zato što ni jednog trenutka nije odigrao nešto mimo volje svojeg talenta“. I da je zato svaka „njegova uloga mozaik od zrcala, koja umnažaju njegovu prisutnost“. Sada tako mislim za većinu njegovih uloga.

Do viđenja, suputniče i prijatelju

O Gregurevićevoj glumačkoj genijalnosti za svojega života mi je govorio i Krsto Papić. Kada je snimao jedan svoj film, u kojem je glumio i jedan od Pavičićevih velikana, rekao mi je Papić, da je Gregurević bio genijalan već u drugoj repeticiji, a da ih je morao snimiti osamnaest kako bi mu se u rezultatu približio taj velikan. Papićevo mišljenje o Greguroviću spominjem jer mi se svako licitiranje o njegovoj umjetnosti čini nepriličnim. I vrijeđa njegovo sveukupno djelo.

Oprosti mi, Ivo, što jesenas nisam mogao doći na tvoje Dane hrvatskog filma u Orašju, na koje si me uvijek zvao. I što ti za Božić nisam čestitao imendan. Mislio sam da nikada neće biti kasno, da će uvijek biti sada. Drugog siječnja oko podne našao sam se na kavi sa zajedničkom prijateljicom, također velikom glumicom Brankom Cvitković, razgovarali smo o tvojoj glumačkoj i ljudskoj veličini, ne znajući da si mrtav. Rekao sam joj da ću te uvečer nazvati. A onda uvečer, kada sam nazvao tvoj broj, slučajno sam pritisnuo teletekst na televiziji i zaprepašten pročitao da si umro. Meni nisi umro, ne prihvaćam da se ugasio život čovjeka kojega sam smatrao glumčinom i prijateljem pred kojim sam mogao otvoriti srce i dušu, bez straha da ću biti krivo shvaćen. Dok pišem ovaj tekst pitam se, hoćeš li mi oprostiti što prvi put otkrivam neke naše tajne, neke naše muke koje smo razumjeli i kada smo šutjeli. Pokušavao sam ovaj tekst napisati bez samo naših tajni, ali nisam mogao. Bio bi nepotpun, jer je naš odnos, prijateljski i ljudski, bio više od formalnosti i pukih činjenica.

Dragi Ivo, živio si kao munja i otišao kao munja - u meni je ostao tvoj bljesak. Tom rečenicom pred tisućama tužnih na groblju u Mahali od tebe se oprostio naš zajednički prijatelj, glumac i pjesnik  Enes Kišević.  Ivo, taj bljesak je i u meni! Do viđenja, suputniče i prijatelju Fabo! Tako sam te zvao od prve godine studija jer sam znao koliko si bio fasciniran Fabijanom Šovagovićem, čiju si dobijenu nagradu uz bezbroj drugih držao najvećom, najdražom.