Glazbena freska nježne ljubavi

Nastali u specifičnom obliku (francuska opéra-comique), Romeo i Julija Charlesa Gounoda ostvareni su, na premijeri u Hrvatskome narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca 12. siječnja, u stilu velike operne predstave. Prvi put u Rijeci, postavljeni su u koprodukciji Riječke opere, Teatra Alighieri i zaklade Ravenna Manifestazioni u Ravenni, gdje će ih, od 18. do 20. siječnja, ansambl Riječke opere izvesti tri puta, a zatim nastavlja izvedbe u Rijeci.

Odlični protagonisti i tumači manjih uloga, muzikalan i dotjeran zbor s velikim i važnim udjelom, odličan orkestar i atraktivno režijsko i scenografsko uprizorenje te koreografija Mile Čuljak oduševili su publiku. Scenografija Alana Vukelića ostvarena je minimalističkim sredstvima, korištenjem pozorničke opreme tj. reflektora koji najrazličitijiim bezbrojnim kombinacijama ocrtavaju raznolike ugođaje prizorâ. Takva scenska štedljivost omogućuje Riječkoj operi da posljednjih godina ima po četiri premijere u sezoni, prošle čak i pet, dok su operne premijere u, primjerice, Splitskoj i Osječkoj operi posljednjih sezona spale svega na dvije. Kostimi Sandre Dekanić na istom su tragu štedljivosti. Možda su iz nekih drugih predstava, no njihovo je crnilo u svakom slučaju dosadno, bez obzira na važnu simboličnu funkciju pretvaranja kostima naslovnih junaka iz bijeloga, na početku predstave, u crno, koje se postupno prema kraju ponovo pretvara u bijelo, za prekrasan završni prizor odlaska Romea i Julije u vječnost.

Aljaž Farasin (Romeo) i Anamarija Knego (Julija) / Snimio Dražen Šokčević

Poneki su obrasci uprizorenja odveć sličili nekim prizorima iz nedavna Verdijeva Otella pa bi o tome ubuduće valjalo voditi računa. Možda je zato redatelj Marin Blažević nastojao u predstavu ubaciti što više komičnih detalja kojih u tom djelu izrazito tragična karaktera i lirski prozračne glazbe, s točno doziranim i odgovarajućim dramskim trenucima, baš i nema. Simpatično je Blaževićevo cameo pojavljivanje u jednom trenutku, ali neprestana vrtnja Gertrude i drugih likova, neprestano motanje po sceni i pranje poda brata Giovannija u prizoru vjenčanja u trećem činu detalji su koji narušavaju sklad cjeline. Nisu važni, ali su prisutni, time i neizbježni, a malo više promišljanja o pravoj mjeri i ukusu pridonijelo bi ostvarenju svrhe koju je redatelj kanio postići.

Libreto su, prema Shakespeareovoj tragediji, napisali Jules Barbier i Michel Carré. Velika je to glazbena freska ljubavi. I to ne ljubavi nekoga univerzalnog simboličkog značenja, već ljubavi suptilnih nemira i treptaja između dvaju stvarnih ljudskih bića, bića od krvi i mesa kakvima su ih, uz pomoć i poticaj redatelja, predstavili protagonisti Aljaž Farasin i Anamarija Knego, koji su time poentirali snagu predstave. Sav glazbeni i dramaturški materijal opsežne opere u pet činova u službi je naslovnih junaka, rađanja i trajanja njihove ljubavi, njihovih arija i čak četiriju dueta.

Aljaž Farasin i Anamarija Knego slatkim su piano tonovima tkali duet u prvom činu, prilikom upoznavanja. Duet u drugom činu proželi su eteričnošću, duet u četvrtom činu strašću, završni duet tragičnošću spoznaje o besmislenosti smrti koja se mogla izbjeći. Pjevački nisu bili besprijekorni, ali su davali sve od sebe u muzikalnosti i suptilnosti fraziranja; a i glumački, zaljubljenošću uronjeni u biće onoga drugog. Sopran Anamarije Knego nije idealan za izrazito lirsko-koloraturnu ulogu Julije. Pokazala je da zna ekonomizirati glasom kako bi prevladala teška mjesta, da i ona zazvuče lako, ali pritom mora maksimalno voditi računa o intonaciji. Veseli njezin glumački i scenski razvoj, zrelost interpretacije i iskrenost kojom je obilježila Juliju te nježnost kojom je Aljaž Farasin obilježio Romea. U njegovu glasu kao da ima manje zvučnosti nego kad je pjevao Werthera. Nekoliko najviših tonova nije mu najbolje uspjelo, no sve ostalo, a to je itekako mnogo u tako opsežnoj ulozi, bilo je ispunjeno punim pjevačkim i svekolikim angažmanom koji nikoga ne može ostaviti ravnodušnim.

U manjim ulogama posebno je oduševio Jevgenij Stanimirov, čiji je bogat basovski glas plemenitošću tembra i pjevačkih linija oslikao očinski lik brata Lorenza. Vrlo dobri bili su bariton Michael Wilmering kao Mercuzio, mezzosopranistica Ivana Srbljan kao paž Stefano, bas Luka Ortar kao Veronski knez i bas-bariton Dario Bercich kao Capuleti te Sofija Cingula (Gertruda), Beomseok Choi (Paris), Marko Fortunato (Tebaldo), Ivan Šimatović (Gregorio), Saša Matovina (brat Giovanni) i Sergej Kiselev (Benvoglio). Solidnu glazbenu izvedbu, koja je rasprostrla ljepotu Gounodove glazbe, predvodio je maestro Paolo Olmi, gost iz Italije.