Cesarec ili uvod u dekanonizaciju

Kad je prije sedam godina Društvo hrvatskih književnika priredilo kolokvij „u povodu 70 godina od smrti Augusta Cesarca“ (Zagreb, 4. prosinca 1893–Zagreb, 17. srpnja 1941), valjda je za to imalo ne samo dobar povod nego i ozbiljan razlog. Prilozi s kolokvija, nedugo potom objavljeni u Republici, taj su razlog ne samo potvrdili nego ujedno dokazali da je jedno od tadašnjih pitanja, Zašto (i) danas čitati Cesarca?, bilo uistinu retoričko. Sve je, naime, upućivalo na činjenicu da su razlozi za reaktualizaciju hrvatskoga pisca i nakon sedamdeset i sedam godina otkad ga nema bili duboko suvremeni, odnosno u nama.

Ako je to vrijedilo za prosinac 2011, trebalo bi vrijediti i za prosinac 2018, kad je isto Društvo, sada „u povodu 125. obljetnice rođenja Augusta Cesarca“, gotovo u dan, organiziralo književno-znanstveni kolokvij i na njemu, štoviše, predstavilo svoje izdanje knjige Cesarčevih izabranih eseja u redakciji i s pogovorom Antuna Paveškovića. Čovjek bi pomislio da DHK valjda zna što radi, da to znaju i oni koji su financirali novu Cesarčevu knjigu i još jedan razgovor o njemu, pa da to zna i ma koliko malobrojna publika koja se toga dana okupila na Trgu bana Josipa Jelačića, sedam kroz jedan.

Pa da vidimo što su to oni znali ili su mogli znati te ih navelo da Cesarca čitaju i štampaju mu knjige, da o njemu pišu i govore te da se – što je najvažnije – još nađe onih kojima taj pisac i njegovo djelo nešto znače.

Lektirni pisac

Prvo, o Augustu Cesarcu napisana je opsežna literatura koja – bez obzira na pristupe i domete, i dalje stoji u sjeni zagonetne Cesarčeve smrti. Po svemu sudeći radilo se o traljavo organiziranoj akciji spašavanja iz ustaškog zatvora, na čijem je zidu pisac ostavio posljednji svoj zapis: „U ovim su prostorijama proživjeli svoje posljednje časove internirani borci iz Kerestinca četrdeset četvorica. Osudu o strijeljanju primili su svi uzdignute glave, jer su znali da umiru za pravednu stvar, za stvar radnog naroda. Živjela sovjetska Hrvatska!“

U rekonstrukciji Cesarčeve biografije vrlo su se detaljno i krajnje pedantno tražile veze jednoga „revolucionara” i književnoga mu djela, kao da jedno bez drugoga i nije moglo. A čovjeka ubili i prije nego što je revolucija, odnosno ona revolucija koja ga je svojatala, uopće i započela. Uostalom, o kakvu se to djelu radi i kakvu to revoluciju Cesarčevo djelo zagovara – ako je uopće zagovara?

Prvo, jedna pjesnička omanja zbirka Stihova (Zagreb, 1919) sa svega sedamnaest pjesama mahom socijalne tematike, čime je njihov 26-godišnji autor – kako to ističe naša povijest – učinio uvod u socijalnu literaturu tzv. međuraća. Iz nje je nekoliko pjesama steklo status antologijskih, svakako nezaobilaznih u opisu našega ranog ekspresionizma, kako to svjedoči i najnovija antologija Cvjetka Milanje.

Sedamdesetak, odnosno većinu novela, Cesarec je napisao i objavio po časopisima, a trećinu uvrstio u četiri za života tiskane mu knjige (Sudite me, 1925, Za novim putem, 1926, Izraelov izlazak i druge legende, 1938, Novele, 1939). Prve su mu ekspresionističke s autobiografskim likom Ilije Korena, ostale socijalno-realističke s nizom moralnih i etičkih dilema i problema tzv. „malih ljudi“, pa mu je takva i lektirna Tonkina jedina ljubav (1931).

S romanima je priča malko drukčija. U prvome redu zato što su mu oni rani uglavnom tek posmrtno otkrivani. Prvi, Bijeli lutalac, dobrim dijelom stihovan, alegorijska je priča o „idealnom revolucionaru“, puna simbolike uključujući i biblijskog Mojsija, koji radi ono što i Kranjčevićev. Drugi je Krist i Juda, sa sličnom preokupacijom i jakom dozom ne samo Svetoga pisma i autobiografizma nego i Dostojevskog. Treći je Ćuk u njenome duplju, autobiografski povezan s Cesarčevim liječenjem u sanatoriju na zagrebačkom Brestovcu, pa četvrti Majka božja bistrička s kritičkim, ali ne i sasvim antiklerikalnim stavom, peti Kći crne ruke, roman o represiji u monarhističkoj Jugoslaviji, zabranjen dok je još izlazio u Savremeniku, pa zato i on otkriven tek u novije doba.

No kao romanopisac Cesarec je na glas došao trima ponešto mlađim romanima. Careva kraljevina (1925), s autobiografskim likom studenta Jurišića i radnjom svedenom u jedan dan, roman koji se temelji na iskustvu atentata na komesara Cuvaja, zapravo je alegorijska slika Hrvatske kao kaznionice kojom špartaju razni smutljivci, urotnici i kriminalci.

Zlatni mladić i njegove žrtve (1927) romaneskni je presjek moralnog profila jedne porodice, a zapravo kritika u svakome pogledu nakaradna kapitalističkog poretka u njegovoj hrvatskoj inačici, prema općim ocjenama Cesarčev književni vrhunac, pa valjda i zato u školskim lektirama, i to prije Careve kraljevine.

Treći mu je roman Bjegunci (1934) – „cenzuriran na 33 mjesta“ i autoru najdraži, a riječ je o priči o životu slavenske emigracije u Pragu, odnosno o sukobu dviju generacija i dvaju suprotnih pogleda na život – autorovim riječima: „o konfliktu između papirnatih fraza i nastojanja mladih da stvore bolju budućnost“.

Slično romanima proći će i Cesarčev dramski opus, čijih se nekoliko pokušaja na kraju svelo na „životnu dramu Eugena Kvaternika“ Sin domovine, za koju je njezin autor bio nagrađen Demetrovom nagradom. Ta, po riječima Marijana Matkovića, „historijska scenska freska“ nastala je na temelju povijesne građe o hrvatskoj politici u naponu pravaštva, o Rakovičkoj buni 1871, a zapravo o beskompromisnoj gesti Eugena Kvaternika, koja je našega pisca duboko impresionirala: „Bio je borac do posljednjeg daha i od krupnih naših figura zapravo jedini prkosnik i pregalac, koji je pitanje hrvatske slobode u Austriji htio riješiti beskompromisnim djelom...“ Sin domovine bio je odmah svrstan u red naših boljih povijesnih drama – pa je valjda zato i ona lektirna.

Od preostalih Cesarčevih proza svi ističu dva putopisa: Današnja Rusija (1937) i Španjolski susreti (1938). Prvi ide u red trendovske proze popularizacije prve zemlje socijalizma, dok je drugi ocijenjen kao uspjelije putopisno štivo iz kojega se nerijetko navodi Cesarčev susret s popularnom španjolskom komunistkinjom La Pasionariom, autoricom pokliča No pasarán!.

Ostatak Cesarčeva opusa pokriva pojam publicistike, a uključuje sve ostalo što je taj angažirani autor objavljivao od početka do kraja svoje relativno kratke, ali burne karijere.

Na jednoj je strani Cesarčeva neposredna urednička časopisna djelatnost, koju dijeli s Krležom (Plamen, 1919), a na drugoj dvjestotinjak naslova, uključujući i dvije knjige: 1925. Stjepan Radić i republika i 1932. Psihoanaliza i individualna psihologija. Riječ je o raspravama, ogledima i polemikama što seciraju nacionalne, socijalne i kulturne probleme te odjeke Oktobarske revolucije, kongrese Kominterne, ulogu Lenjina i lenjinizma, i to – po mišljenju kritike – bez uljepšavanja. Baš kao i Krleža pisao je Cesarec i o bogumilskom pokretu kao „predvjesniku reformatorskih pokreta u Europi“ i o hrvatskom pitanju (Nacionalno pitanje i naši zadaci, 1923) te analizirao prilike prije i poslije ujedinjenja, napose nacionalne i socijalne odnose.

Tumačio je Cesarec povijesno značenje hrvatskog pokreta s Radićem na čelu, upirao prstom u srpski hegemonizam, upućivao na značenje i važnost saveza radništva i seljaštva te tumačio federalizam kao prijelaznu formu k potpunom nacionalnom jedinstvu priznajući pritom i Makedonce kao naciju, a predviđao je pakt Cvetković–Maček. Među prvima upravo je Cesarec govorio o tendencijama sovjetske umjetnosti, ponajprije o kazalištu i apstraktnom slikarstvu očitujući i određenu skepsu prema avangardi. Cesarec je također prvi u nas pisao o Adlerovoj individualnoj psihologiji, u prvi joj se čas i priklonio, a onda priznao kako ju je ipak precijenio.

Međunarodni odnosi i pravaštvo dvije su posljednje Cesarčeve velike publicističke teme i to kao reakcija na fašizam i frankovačko klerikalno tumačenje politike Ante Starčevića i Eugena Kvaternika. Cesarec ističe pozitivna svojstva pravaštva, po kojima ono nema zapravo ništa zajedničko sa shvaćanjem frankovaca, a jednako tako vidi i Kvaternikove zablude i pogreške poput naivnoga zanosa napoleonizmom. Tek najupućeniji znaju da je Cesarec ostavio i Ratni dnevnik iz 1939, u kojemu analizira svjetsku politiku te predviđa njemačko osvajanje. Tu su i Cesarčevi prijevodi Maksima Gorkoga, Victora Hugoa i Emilea Zole, pa redaktura Marxova Kapitala u prijevodu Moše Pijade i Rodoljuba Čolakovića.

Sve u svemu, bogat i raznovrstan opus relativno brzo ovjerovljen kao važan i društveno poželjan. Vjerojatno se zato nakon prvih izabranih djela pristupilo i izradi sabranih Cesarčevih djela, pa je 1982–1986. od 22 zamišljene objavljeno petnaest knjiga.

Lijevi intelektualac

Takav društveno priznat pisac i „lijevi intelektualac“ bio je August Cesarec sve do devedesetih godina relativno dobro istražen, život mu opisan, a djelo usustavljeno i interpretirano – od osnovnih i srednjih škola do fakulteta i raznih instituta. O karakteru toga čitanja najbolje govori dotadašnja redovito tročlana konstrukcija o Cesarcu kao književniku, publicistu i revolucionaru. Doda li se tomu činjenica kako je Cesarec kao malo koji pisac imao brojne „svoje“ ulice, tr­gove, knjižnice, (radnička/narodna) sveučilišta, (izdavačka) poduzeća, nagrade, kina, kazališta – čak i dječje vrtiće, s pravom se može zaključiti kako je ime Augusta Cesarca bilo društveni brend, ideal angažiranoga pisca i intelektualca, tip ideološkog junaka jednoga političkog sustava i vremena.

Uz malu, ali silno važnu napomenu, naime, da je taj junak instaliran poslije smrti, odnosno bez svoje volje. Tomu nije smetala čak ni tako naizgled banalna činjenica da je po svemu sudeći poginuo pogreškom upravo onih koji će ga ubrzo kanonizirati!

Čini se da su argumenti za ikonizaciju jednoga pisca analitičari nalazili post festum, u naknadnoj interpretaciji Cesarčeve biografije – vjerojatno ne bez elemenata „nečiste (političke) savjesti“. Mogao se steći dojam kako su se Cesarčev i život i djelo idealno poklopili s idejom, karakterom i ciljevima društva koje je sebe smatralo ne samo novim nego i savršenim, svakako lišenim onoga što je Cesarec svojim pisanjem najviše napadao. Rezultati biografske metode u stilu da se Cesarec posve prepuštao stvarnosti, da bi je bolje mogao shvatiti (B. D. Št’astna) imali su, čini se, jako pokriće u autorovu stavu kako ljude manje uvjeravaju riječi, a mnogo više djela. To je istraživače donekle amnestiralo od uočavanja eventualnih pukotina unutar njegove biografije, a pogotovu unutar njegovih tekstova.

Na drugoj strani kao da se – namjerno ili slučajno – gubila iz vida ona društvena matrica koja nije vrijedila samo za Hrvatsku i monarhističku Jugoslaviju, već za cijelu tadašnju Europu. Tumačeći, naime, književnost kao socijalnu činjenicu, Cesarec je poput brojnih svojih suvremenika – i lijevih i desnih – bio uvjeren kako ta ista činjenica legitimira književnost da na društvo ne samo utječe nego i da ga mijenja – ako treba – i radikalno, dakako, na bolje. Drugim riječima, Cesarčev angažman potjecao je iz opće potrebe da se reagira na društveni kontekst, a sve u ime svijesti o potrebi novoga društva, novog čovjeka i, dakako, nove umjetnosti: „Ako čovjek ne vjeruje u bolje, nije ni zaslužio da doživi bolje“, bio je Cesarčev credo.

Sve to, dakako, utjecalo je i na recepciju „pisca i revolucionara“. Pa dok se Cesarec u Hrvatskoj enciklopediji 1942. i ne spominje, u Enciklopediji Jugoslavije on je književnik i revolucionar, u Leksikonu Leksikografskog zavoda romanopisac, pjesnik, esejist i dramatičar te marksistički opredijeljen mislilac, a u Hrvatskome biografskom leksikonu 1989. književnik, publicist i revolucionar. U Hrvatskom leksikonu 1996. Cesarec postaje književnik, publicist i politički djelatnik, u Hrvatskoj enciklopediji književnik i publicist, a u najnovijoj Hrvatskoj književnoj enciklopediji 2010. prozaist, pjesnik, dramski pisac i publicist. Napokon, na Wikipediji on je ovaj čas „hrvatski književnik, prevoditelj, publicist i politički djelatnik“.

Uvod u dekanonizaciju

Dakle, na mjesto ideološki obilježena pojma revolucionara u jednom je trenutku bio došao red na neutralniji oblik političara, iako formalno Cesarec nikada nije obnašao nijednu političku funkciju, dapače, sama je sebe vidio kao partijskog „vojnika u pozadini”, ali ne i kao političara.

Izd. DHK,
Zagreb, 2018.

Cesarčev najbolji 
roman iz 1927.

Što se to u svega nekoliko godina promijenilo, pogotovu ako se zna da se i dalje objavljuju upravo ona ista Cesarčeva djela koja su se i dotad objavljivala? Cesarec se sigurno nije promijenio. Mogli smo se promijeniti samo mi, a s nama i naša slika o sebi. Toj kolektivnoj slici, čini se, iz nekih razloga i dalje je potreban August Cesarec, ali ne više onaj dojučerašnji, već sada prilagođen nama današnjima.

Tako je barem još jučer bilo. Sve do Kurikula nastave hrvatskog jezika. U kojemu Cesarca Augusta – nema. I nema. I nema ga više... – dodao bi Pjesnik. Ne znam jesu li u DHK to znali, je li znao priređivač nove knjige Cesarčevih eseja i oni koji su sve to financirali, na kraju je li to znala publika koja se toga 13. prosinca bila okupila da obilježi još jedan datum Augusta Cesarca – književnika kako je to pisalo na onima u bijegu razasutim testamentarnim listićima.

Dobro, to što Cesarca nema u Kurikulu još ne znači da ga uopće nema. U tome i jest ironija, jer nema pisca, a sa svojim ulicama, školama i centrima ostade čini se onaj drugi – revolucionar. Ili, ako hoćete, politički djelatnik. Jedno je sigurno: proces dekanonizacije Augusta Cesarca – književnika otpočeo je, i to na najjačem mjestu jedne uljudbe – u odgojno-obrazovnom sustavu. Jer, nemojmo se zavaravati, zbog nastave je Cesarec i bio čitan i objavljivan, odnosno upisivan u našu kolektivnu memoriju. Svakako ne zato što je imao „lijepe oči“, nego valjda zbog kolektivne ideje naše vlastite prošlosti i naše književnosti.

Zaključke izvedite sami.