Vijenac 649

Glazba

Sopranistica Krassimira Stoyanova i SO HRT-a, dir. Tonči Bilić, Lisinski subotom, 22. prosinca

Bugarska diva na našim daskama

Davor Schopf

Sopranistica Krassimira Stoyanova jedna je od vodećih opernih umjetnica današnjice. Reakcija publike na njezin zagrebački nastup, oduševljenje, pokazuju koliko su takvi koncerti potrebni

Nastup bugarske sopranistice Krassimire Stoyanove, jedne od vodećih opernih umjetnica današnjice, u ciklusu Lisinski subotom 22. prosinca, jedini je ovosezonski pjevački gala koncert nakon što se ugasio omiljeni ciklus Lisinski arioso. Reakcija zagrebačke publike, oduševljenje, pokazuju koliko su takvi koncerti potrebni.


Krassimira Stoyanova na kraju koncerta (s orkestrom i dirigentom Tončijem Bilićem)


Umjetnica u razgovoru nakon koncerta / Snimio Tugomir Hrabrić

A za oduševljenje je itekako bilo razloga. Ponajprije zbog odlično osmišljena programa sa šest opernih arija, od kojih je svaka imala primjeren orkestralni uvod. Dobro promišljanje programa odmaknulo se od uobičajenih opernih uvertira pa smo, uz baletnu glazbu iz Otella te intermezza iz opera Cavalleria rusticana i Pagliacci, imali prilike čuti orkestrirani Nokturno za glasovir op. 50 br. 1 Dore Pejačević (priredio Igor Kuljerić) kao idealan uvod, mjesečinastog, pomalo vilinskog ugođaja, u ariju Dvořákove Rusalke, pa čak i Egipatsku koračnicu op. 335 Johanna Straussa ml. kao prikladan uvod u ariju Verdijeve Aide, bez obzira na njezin „izvorni“, novogodišnji karakter. A i sam je početak koncerta, Poloneza iz trećega čina opere Evgenij Onjegin Petra Iljiča Čajkovskog, koja je odisala pompoznošću i sjajem, nagovijestio odličnu suradnju Simfonijskog orkestra HRT-a i dirigenta Tončija Bilića.

Krassimira Stoyanova (1962) od početka se međunarodne karijere, 1998, uvrstila među vodeće soprane današnjice. Uz pjevanje diplomirala je i violinu. Debitirala je 1995. u sofijskoj Nacionalnoj operi i ondje ostvarila niz uloga. Dva je desetljeća najviše nastupala u Bečkoj državnoj operi, što joj je donijelo naslov austrijske komorne pjevačice. Nastupala je i u Metropolitanu, i u Scali, i u nizu drugih vodećih svjetskih opernih kuća. Ovoga ljeta prvi će put nastupiti na Svečanim igrama u Bayreuthu, gdje će se, u Wagnerovu Lohengrinu, u ulozi Elze izmjenjivati s Anom Netrebko!

Izbor arija za zagrebački koncert pokazuje osobitost njezina glasa, bogata i baršunasta u srednjem i nižem registru, te njegovu tamnu boju, što je uvjetovalo raznolik repertoar Krassimire Stoyanove, u rasponu od belkanta te Verdijevih i Puccinijevih uloga, do onih u slavenskom repertoaru i operama Richarda Straussa. Tek posljednjih nekoliko godina pjeva Aidu, Leonoru u Trubaduru i slične uloge.

Koncert je počela s velikim Tatjaninim prizorom s pismom iz Onjegina, prizivajući u sjećanje boje registara Galine Višnjevske. Ta velika arija, kao i veliki prizor Desdemone iz Verdijeva Otella, Canzone del Salice i Ave Maria, pokazali su kako je Stoyanova mnogo više od izvrsne pjevačice. Ona je umjetnica nadahnute interpretacije i duboka poniranja u lik što ga tumači, za što izraz gluma i nije najprikladniji, pogotovo ne na koncertnom podiju. Rusalkina arija o Mjesecu, arija Aide Ritorna vincitor te arije naslovne junakinje Catalanijeve opere La Wally i Cileine Adriane Lecouvreur, Io son l’umile ancella, imale su, uza spomenuto i zvučnost blistavih visina te mekoću podatnih pianissima gdje je bilo potrebno. Kroz njezino pjevanje čuli smo, doživjeli i vidjeli kako te arije ne proživljavaju romantične operne junakinje, nego žene današnjice.

Na kraju se, u dodatku, vratila na početak, s uspavankom Marije iz opere Mazepa Čajkovskoga. Kada smo tu ariju mogli čuti kao dodatak na nekom koncertu ili je uopće čuti? Doista prekrasno!

Vijenac 649

649 - 17. siječnja 2019. | Arhiva

Klikni za povratak