Blago stvaralačke energije

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2017.

Književni prikaz romana Zavičaj zaborav (2010) objavljen u knjizi Vijenac odabranih (2013) promiče sve značajne komponente Bauerova romansijerskog uspona: od znalački omeđenih povijesnih događanja do traumatskih sudbina likova koji nadvladavši traume osovljuju svoju osobnost. Bauerova moralna vertikala uzdiže pojedince u središtu njihovih bivstvovanja. I složenost kompozicije ugrađena je u dinamiku zbivanja, a moderna struktura bliska je čitatelju.

Bogatstvo autorovih romansijerskih naslova, od kojih samo Fraktura objavljuje osam, govori o maestralnom književnom nadahnuću: Kratka kronika porodice Weber, 1990, Zapisi i vremena Nikice Slavića, 2007, Patnje Antonije Brabec, 2008, Zavičaj zaborav, 2010. Karusel 2011, Toranj kiselih jabuka, 2013, Seroquel ili čudnovati gospodin Kubitschek, 2015, Šoferi, 2017.

Roman Šoferi realistički ocrtava strahote ratnih zbivanja devedesetih godina prošloga stoljeća u vremenu Domovinskog rata, kad će snage Ujedinjenih naroda nastupati u ulozi mirotvoraca. Sugestivnom naracijom autor uvodi u fabulu trojicu šofera, koji će u službi mirovnih snaga osigurati svoju egzistenciju, usprkos opasnostima kojima će biti izloženi: Hrvoje, je snalažljiv i vješt u velikosvjetskim manipulacijama, Tommy je mlad, nadaren vozačkim vještinama, a profesor Rudolf poliglot je i staložen čovjek. Prateći životne peripetije svojih junaka Ludwig Bauer uvodi u fabulu i principale koji pripadaju mirovnim snagama Ujedinjenih naroda, ali su daleko od istinskih događaja, života i potreba lokalnoga stanovništva.

Stalni je nemir smisao ovog romana. Zakoni su ljudskosti u procjepu Zla, a tragika nasilja zatamnjuje vizije Dobra. Šoferi počinju Svršetkom, a završavaju Uvodom.

U tim se simboličkim naznakama krije moralna snaga i ljepota kazivanja. Autor preuzima ulogu naratora, koristi se svojim memoarskim iskustvom da bi priča bila uvjerljivija. Simbolički Svršetak počinje sugestivno s naglaskom na etičkim promišljanjima:

„Priznajem: kriv sam. Nije se lako suočiti s istinom.“

Autor promiče mistično iskustvo „zločina i kazne“, uključujući fenomen istinskog kajanja i strahotu ispaštanja. „Ljudsko je pitanje koliko je svatko od nas pred sobom kriv što je u kontekstu rata, makar on i ne bio direktno poprište događaja, izgubio dio svoje ljudskosti.“  Delikatnoj temi o Zlu i Dobru pridonosi Bauerov intelektualni čin.

Priča Reportaža na kraju romana, u kazivanju starice, užase nasilja i pakao nečovječnosti dovodi do katarze. Zlo se ne smije zaboraviti, jer između Dobra i nasilja nema nagodbe. Taj odlomak najsnažnija je osuda Zla; autor kreativno promiče svoju poetiku žudnje da bi se potpunije, slobodnije živjelo. A u blagu, raskoši stvaralačke energije koju donosi ovaj roman svatko će pronaći svoj udio humanog bivstvovanja.