Balkanski Homer ponovno gusla

Avdo Međedović, guslar koji je 30-ih godina prošlog stoljeća harvardskom profesoru Milmanu Parryju omogućio da dokaže svoju teoriju o homerskom pitanju, dobiva ovih dana spomenik u Bijelom Polju u Crnoj Gori. Parry je 1928. doktorirao na Sorbonni s tezom da je homerski stil obilježen fiksnim formulama koje se ponavljaju te da one olakšavaju memoriranje. Ondje se upoznao s balkanskom epikom te je između 1933. i 1935. poduzeo dva putovanja u Jugoslaviju, na kojima ga je pratio njegov asistent Albert Lord. Među ostalim guslarima upoznao je i Avdu Međedovića, rođena 1875. u Obrovu kraj Bijelog Polja. Međedović se nije bio školovao, u osmanskoj vojsci proveo je devet godina, a potom se vratio u rodni kraj. Od oca, mesara i guslara, naslijedio je oba zvanja, ali ga je u drugom beskrajno nadmašio. Glas mu je bio dubok, recitirao je monotono i vrlo brzo, gotovo uopće ne svirajući, posve usredotočen na tekst. Avdo Međedović odguslao je Parryju i Lordu svoj vlastiti ep, Ženidba Smailagić Meha, dug nevjerojatnih 12.311 stihova, a potom i sve druge pjesme koje je znao napamet. Na fonograf su snimili njegova 44.902 stiha, a još im ih je 33.653 izdiktirao. Tako su dokazali ne samo da su u starini ljudi mogli pamtiti cijele epove, nego su dobili i obilje materijala za svoje teze o tome kako usmeni pjesnici kreiraju i pamte svoja djela.

Britanski klasični filolog E. A. Havelock (1903–1988) otišao je korak dalje ustvrdivši kako između homerske usmenosti i Platonove pismenosti postoji jaz iz kojeg je nastala čitava naša kultura. Čovjek usmenosti, kaže Havelock, sasvim drukčije razmišlja od pismenog čovjeka. Ideje čovjeka koji je raspolagao alfabetom i priborom za pisanje moraju biti sasvim drukčije od ideja čovjeka koji sve svoje znanje mora stalno nositi u glavi jer ga nema kamo odložiti. Pisanje nije samo usputna vještina – ono je odskočna daska za čitavu civilizaciju Zapada.

Kanadski teoretičar medija Herbert Marshall McLuhan te je ideje svjetski popularizirao 1962. u Gutenbergovoj galaksiji, saževši ih u geslo „medij je poruka“. Knjiga, uostalom, i započinje citiranjem Parryja i Lorda, da bi dalje argumentirao kako svaka nova tehnologija – od alfabeta do tiskarskog stroja – utječe na čovjekovu spoznaju te mijenja društvenu organizaciju. Dok znanje čovjeka oralne tradicije ovisi o uhu, pismen čovjek svoje znanje crpi preko oka, a prebacivanje na novu vrstu kulture stvorilo je individualizam, demokraciju i kapitalizam. No, tvrdi McLuhan, kultura ponovno prolazi kroz epohalnu mijenu. Izum brzojava, radija, televizije i filma čini da napuštamo tiskanu kulturu i ulazimo u novu, koja je ponovno usmena. Vidovito je predvidio da će novi mediji uključivati televizijski sadržaj te da će, zahvaljujući kompjutorskim pretraživačima, korisnicima velikom brzinom činiti dostupnim enciklopedijsko znanje, koje će biti individualno prilagođeno i dostavljano kao roba uz naplatu.

Danas, više od pola stoljeća nakon predstavljanja teza Havelocka i McLuhana, pokušavamo razumjeti što se nam se događa. Trebalo je proći samo desetljeće da smart­phone promijeni naš odnos prema informacijama i komuniciranju. Ljude susrećemo više u virtualnom svijetu nego u stvarnom, čitanje se svelo na sricanje šturih redaka na telefonskim zaslonima, razgovori više nisu usmeni nego pretežno pisani, slike zauzimaju sve veći dio našeg svijeta. Novi mediji uvjetuju promjenu i u našim porukama, rekao bi McLuhan. Mi više ne možemo razmišljati na stari način, rekao bi Havelock. Dapače, on je nagađao i da je prelazak starih Grka iz usmene u pisanu civilizaciju morao biti obilježen i neurološkim promjenama. Čini se da naše doba prikuplja dokaze da se kora velikog mozga djece već promijenila.

Avdo Međedović morao je za svoje slušatelje čuvati čitav sadržaj njihova svijeta – svu mudrost, pobožnost i običaje – a da bi to slušatelji doznali, morali su se oko njega okupiti. Mi danas možemo pristupiti kojem god sadržaju želimo, kada god želimo, sami u svojoj sobi – između ostaloga, možemo i Avdu Međedovića poslušati na YouTubeu, a njegov ep pročitati na internetu. Zaboravljeni i egzotični guslar tako postaje naš suvremenik: balkanski Homer, kako ga je nazvao Parry, ima mnogo više veze s našom sudbinom nego što smo mislili.