Adio, moj Jakša

Jakšu Fiamenga, rođena dva dana prije mene, prvo sam prije 55 godina čitao u časopisu Polet, a tek poslije i osobno upoznao. Stjecajem životnih okolnosti, mojeg posla glazbenog urednika na tadašnjem Radio-Zagrebu, pod mentorstvom velikog pjesnika i urednika Drage Britvića, sudjelovanja kao člana žirija Splitskih festivala, najposlije i kao stalnoga glazbenog kritičara Slobodne Dalmacije od 1984, otpočela je suradnja s Jakšom Fiamengom kada je bio urednik kulture u tim novinama. Bio sam sretan što sam imao takva urednika „od formata“ i u Splitu.

A u Zagrebu Dragu Britvića! Dva naša najvažnija pjesnika za glazbu! S veseljem sam pratio sve Fiamengove pjesme, počev od Nadaline, Karoce, Luce male, i one vječne „pisme klape ispod volta“. Pratio sam njegove brojne pjesme kojima je, između ostalog, ostvario jedinstveni opus „pjevanog pjesništva“, sve samih dragulja u našoj popularnoj glazbi. Snaga njegova talenta, tako čvrsto uronjena u dalmatinsko ozračje, razvila je vitalističko, afirmativno i optimističko osjećanje života, opijenost zavičajem, ali i širim mediteranskim obzorima. S njegovom suradnjom sa Zdenkom Runjićem i Oliverom Dragojevićem poezija je ušla u popularnu glazbu. Pa su njegove pjesme postale i „narodne“, najviša plaća za pjesnika!

Ljutio se Jakša na ZAMP, koji se dičio njegovim članstvom u HDS-u, ali su ga ipak svrstavali samo u „tekstopisce“. A bio je Fiamengo ne samo pjesnik nego utjelovljena poezija mediteranske i ljudske duše. Pjesnik svih nas i naših emocija.

Trebalo bi mi mnogo prostora da ispišem sve lijepe trenutke koje sam imao s Jakišom, kako smo ga od milja zvali. Pa i sjećanja iz Domovinskog rata kada su nam i on i Drago Britvić slali pobudne stihove u opkoljeni Dubrovnik. Fiamengo je opkoljenom Gradu iz Splita radijskim valom pjevao utjehu o dubrovačkim proljećima: „Ne daj, Grade, da ti vide suze / i uz mire ne daj da ti puze, / čuvaj blago našeg starog puka, / svetog Vlaha nek’ te čuva ruka!“

Najčešće smo se u posljednje vrijeme susretali u zagrebačkoj trinaestici. Ja do Vrbika, Jakša do Držićeve. Dok ovo bilježim na dlanu mi je malena Jakšina knjižica Božji hlad, zbirka izabranih pjesama i uspomena s promocije u Društvu književnika 2016, s Jakšinom posvetom. „More koje jesi“, poput Očenaša za vječnost.

Hvala Ti i adio, moj Jakiša.