Život sazdan od laži

Kada je 2005. u Španjolskoj odjeknula priča o Enricu Marcu, čovjeku koji je čitav život sazdao od laži (o sudjelovanju u građanskom ratu, o svojoj važnoj ulozi u anarhističkom pokretu te zatočenju u nacističkom koncentracijskom logoru, na temelju čega je čak postao predsjednikom španjolskog društva preživjelih logoraša iako u logoru zapravo uopće nije bio) i na temelju tih laži postao heroj i ugledni građanin, Javier Cercas odlučio je pisati knjigu o njemu. U tom čovjeku on je prepoznao metaforu (post)frankističke Španjolske, ali je i shvatio da Marco utjelovljuje esenciju onoga čemu je on posvetio svoj život – književnosti. Jer smisao književnosti je ukazati na kompleksnost života, istražiti što je to čovjek i istražiti  čovjekovu slojevitost i kontradiktornost, te osvijetliti labirinte čovjekove duše i učiniti ga osjetljivim spram ponašanja drugih, čak i onda kad su ona s druge strane zakona, uz poticaj na pokušaj spoznavanja uzroka takvome ponašanju. Iako se autor Marca gnušao, nije mogao odoljeti pisati o čovjeku koji je od svog života lažima i maštom stvorio priču, smjesom stvarnosti i zbilje stvorivši novu zbilju i svoj život pretvorivši u djelo fikcije. No Cercas razlučuje shvaćanje zla od opravdanja zla, jer shvatiti zlo uvjet je za sprječavanje ponavljanja zla, pa naglašava da je nužno pokušati shvatiti zbunjujuću raznolikost stvarnosti, čak i kad je riječ o nečemu osjetljivu poput Holokausta. A upravo grozna neetičnost činjenice da je Marco sebe desetljećima predstavljao bivšim logorašem, iako to nije bio, izazvalo je toliko zanimanje javnosti za taj slučaj.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2017.

Ispisujući životnu priču Enrica Marca na temelju stotina sati provedenih u razgovorima s njim Cercas piše i knjigu o književnosti, opisuje kako književno djelo nastaje i kako se stvarnosna građa preobražava u umjetničko djelo. Ali on piše i o laži, o razlici između dobroga i lošeg lažljivca, o tome kako velika uvjerljiva laž nastaje od niza malih istina. Rekonstruirajući Marcov život Cercas nastoji odijeliti istinu od laži, zbilju od koristoljubive mašte i prepoznati brojne male istine od kojih je on sazdao život od laži, stvarnu svoju biografiju oblažući slojevima izmišljotina. Ta nastojanja uzrok su povremenim ponavljanjima, ali ona su neizbježna u takvoj knjizi, jer riječ je o piščevim razrješavanjima vlastitih nedoumica u vezi s enigmom čovjeka kojemu se ništa ne može vjerovati, čovjeka koji je sliku svog života gradio s ciljem da u njemu javnost prepozna osobu vođenu providnošću koja je sudjelovala u svim važnim povijesnim događajima svoje zemlje.

Prevarant je važan i kao svjedočanstvo o Barceloni tijekom i nakon građanskog rata, o Barceloni u kojoj su ljudi živjeli imitaciju normalnog života, klaustrofobičan život u strahu i pod represijom, o Barceloni gladnoj, moralno iskvarenoj, poniženoj i opljačkanoj pohlepom i arogancijom pobjednika; o Barceloni iz koje su ljudi, zbog neimaštine, i unatoč tome što su prezirali Hitlera, prihvatili ponudu da 1941. odu raditi u Njemačku u tamošnje tvornice i tako pridonose jačanju nacističkog vojnog stroja. Među njima je bio i Enrico Marco, on je otišao kako bi izbjegao regrutaciju, a za razliku od njegovih laži da je bio u koncentracijskom logoru Flossenburg, zapravo je bio tvornički radnik u Njemačkoj. Inače, radilo se o sporazumu između Hitlerove Njemačke i Francove Španjolske, kako bi Franco vratio dug Hitleru za njegovu pomoć u građanskom ratu.

Pišući o Enricu Marcu Cercas ispisuje svjedočanstvo o Španjolskoj tijekom Francove diktature, ali i o iznimnoj kompleksnosti postfrankističke Španjolske podijeljene na većinu koja se pomirila sa stanjem i manjinu koja se borila protiv frankizma. A Enrico Marco? On je pripadao prvoj skupini, oportunističkoj većini, premda se u postfrankističkom razdoblju okoristio lažima da je bio u najvažnijim redovima druge skupine (boraca protiv frankizma). Tako je postao i glavni tajnik najvećeg španjolskog anarhističkog sindikata po njegovoj obnovi nakon četrdesetogodišnje zabrane djelovanja za vrijeme diktature.

Prevarant je zanimljiv kao životopis čovjeka bogata iskustvima, megalomana i egocentrika gladnog pažnje, elokventna i šarmantna, zahvaljujući čemu je bio uvjerljiv u lažima i ostavljao dojam sposobnosti unatoč oskudnu znanju, ali je zanimljiv i kao studija o laži, o amoralu i oportunizmu, s antijunakom koji se prikazivao važnim protagonistom povijesnih događaja u kojima uopće nije sudjelovao, tvoreći od sebe žrtvu i protivnika sustava u kojem je zapravo bio na strani većine, postavši na koncu simbolom oportunizma i kameleonstva. No također je to i knjiga o književnosti, o čovjeku koji je od svog života načinio roman živeći fikciju svog života,  od fikcije stvorivši stvarnost i živeći tu izmaštanu zbilju te i cijelu javnost uvjerivši da je ta fikcija stvarnost. A vrhunac ironije je u tome da je čitav život izgradivši od laži Enrico Marco ponovo bio u većini, a ne iznimka. Jer većina Španjolaca lagala je sebi za vrijeme frankizma oportunistički živeći u diktaturi bez da su pružali otpor, jer je tako bilo sigurnije i lagodnije, a sustav je takvo ponašanje nagrađivao, deficitarnost demokracije i slobode nadoknađujući ekonomskom stabilnošću i prosperitetom poslušnika. I tako se konačno razotkrivanje Marcovih drastičnih laži nadaje paroksističkim simbolom oportunizma velikog dijela jedne nacije, koja je samoj sebi lagala o svome ponašanju za vrijeme diktature, zatvarajući oči pred pravom naravi toga sustava.