Za istinu i nadu

Mozartovu posljednju operu obilježava borba između svjetla i tame, plemenitosti i lakomislenosti, ljubavi i mržnje, svetoga i profanog, istine i laži, ljudskoga i božanskog. Kompleksnost njezina umjetničkog sadržaja propituje sukob između dobra i zla, u formi što obuhvaća raspon od uzvišenosti aure ozbiljne opere, koja iznosi filozofiju masonstva, do razigranosti pučkoga igrokaza – Singspiela.

Postavljanje na scenu Čarobne frule Wolfganga Amadeusa Mozarta, premijerno izvedene 22. studenoga u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu, postavlja pred njezine uprizoritelje zadatak i pitanje koliko se i na koji način usredotočiti na pojedini od tih elemenata kako bi odaslana poruka, naposljetku, razveselila neko dijete ili do suza ganula odrasla čovjeka. Redatelj Krešimir Dolenčić osjetio je, kao najveću vrijednost Čarobne frule, njezinu djetinju jednostavnost, iskrenost, neposrednost i bajkovitost, povezujući je tek samim početkom i završetkom predstave s vremenom i problemima vremena u kojem živimo. Vremena u kojemu ne smijemo posustati u potrazi za istinom niti izgubiti nadu. A tko želi, uvijek se može udubiti u masonsku i drugu simboliku uz koralne zvuke zborova Sarastrovih svećenika.

Ozren Bilušić (Papageno), Tomislav Mužek (Tamino) i Kristina Anđelka Đopar (Prva dama) / Snimila Mara Bratoš

Dolenčićeva razigranost i maštovitost, ona iskonska, nepatvorena djetinja radost njegova bića, donijeli su i ovaj put na pozornicu radost koja se odmah širila u gledalište. Tako je položio nauk Mudrosti koji Čarobna frula zagovara. Duhovitosti i dosjetke u govorenom tekstu te „dodaci“ pojedinim likovima poput Treće dame, guturalne, fetive Dubrovkinje, i Monostatosa-Buba-Sana (koji mogu biti primjereni Singspielu, za razliku od nekih drugih opernih formi) možda su u ponekom trenutku dotaknuli granicu dobra ukusa, ali je nisu prešli. Razigranosti su pridonijeli, maštovitost upotpunili te uživanje u bojama omogućili scenografija i kostimi Simona Bejera, svjetlo Denija Šesnića te scenski pokret Lea Mujića.

Dirigent Nikša Bareza osigurao je zadovoljavajući standard glazbene izvedbe, s vrlo dobrim orkestrom i zborom (zborovođa Luka Vukšić) te mekim solima flaute. Izostala je pjevačka briljantnost većine omiljenih arija toga djela, što bi uvelike podignulo glazbenu atmosferu. Razbarušeno je bilo pjevanje triju dama i Papagena: Kristine Anđelke Đopar (Prva dama), Tamare Franetović-Felbinger (Druga dama), Dubravke Šeparović Mušović (Treća dama) i Ozrena Bilušića (Papageno).

Iako besprijekornosti arija Kraljice noći, u tumačenju Ivane Lazar – u smislu bisernog nizanja najviših tonova ljudskoga glasa u operi – nije bilo, svaka profesionalna sposobnost tumačenja te uloge zaslužuje poštovanje. Ugodno je bilo čuti lijep basovski glas Marka Špehara kao Sarastra, mladoga hrvatskog pjevača uspješne karijere u Njemačkoj, u opernim ansamblima Stuttgarta, Dortmunda, Mannheima, Darmstadta i drugdje, iako mu je, za pravu uvjerljivost, nedostajalo intenziteta i u pjevanju i u scenskome nastupu.

Trojicu dječaka milozvučnim su zapjevom tumačile solistice Pjevačkog studija Zvjezdice Gita Erben, Glorija Pinturić i Gita Hajdarhodžić. Slabija točka Dolenčićeve režije ovdje je bila njihova nejasna pojavnost. Što su trojica dječaka: majmunčići, pilići ili nešto između? Živahnim nastupom u ulozi Papagene završni dio predstave podignula je Marta Schwaiger. Spiritus movens bio je, a tako i mora biti, unatoč iznesenoj zamjerci pjevanju, okretni Papageno Ozrena Bilušića. On se, uz Govornika Ivice Trubića i Svećenika Siniše Galovića, isticao u prezentnosti govorenog teksta, čega je nedostajalo drugim pjevačima. Ansambl upotpunjuju Čuvari vatre i vode Božimir Lovrić i Robert Palić te, kao Buba-San zamišljeni, Monostatos u neodoljivoj izvedbi Dolenčićeva omiljenog tumača za takve zadatke, tenora Marija Bokuna.

Pjevačke kanone Mozartova muziciranja i ljepotu linearnosti njegove melodike svojim su ulogama ostvarili Tomislav Mužek kao Tamino i Valentina Fijačko Kobić kao Pamina. Valentina Fijačko od ove je sezone nova, iako „stara“ i dobro znana prvakinja Zagrebačke opere, s nizom predviđenih uloga i nastupa, a Tomislav Mužek dva je dana nakon premijere Čarobne frule primio nagradu HNK-a Tito Strozzi za ulogu Georga u Wagnerovu Ukletom Holandezu.