Veliki slikar malih tema

Galerija Klovićevi dvori u 2018. nastavlja ciklus retrospektiva posvećenih velikim hrvatskim umjetnicima. Ciklus započet izložbama posvećenima Nives Kavurić Kurtović, Dimitriju Popoviću, Vasku Lipovcu i Nevenki Arbanas nastavlja se velikom retrospektivom Nikole Reisera u povodu stogodišnjice umjetnikova rođenja. Rođen je 14. listopada 1918. u Mirnovcu kraj Samobora, a umro u Zagrebu 23. ožujka 2010. u 92. godini života. Retrospektiva obuhvaća sva razdoblja umjetnikova više od šest desetljeća duga stvaralaštva. Izloženo je 230 slika, 64 crteža i pet grafičkih mapa, za ovu prigodu posuđenih iz Hrvatskoga povijesnog muzeja, Kabineta grafike HAZU, Moderne galerije, Muzeja suvremene umjetnosti, Kolekcije Vugrinec i Zbirke Biškupić u Zagrebu, Gradskog muzeja u Karlovcu, Samoborskog muzeja, Umjetničke galerije u Dubrovniku te od privatnih zbirki. Autorske tekstove u katalogu izložbe potpisuju akademik Tonko Maroević, izvrstan analitički tekst povjesničarka umjetnosti Iva Körbler te kustosica izložbe Danijela Marković.

Iz postava retrospektive Nikole Reisera u Klovićevim dvorima  / Snimila Tanja Tevih

Slikarstvo Nikole Reisera u poslijeratnoj hrvatskoj umjetnosti zauzima značajno i zasebno mjesto. Jedan je od najpoetičnijih slikara hrvatskoga modernog slikarstva. Ostvario je bogat likovni opus, a ova izložba mogla bi ponosno stajati u Parizu, New Yorku, Londonu, u Italiji… svuda u svijetu u važnim muzejskim institucijama. Hoću reći, Reiser je kvalitetom umjetničkog opusa svjetski vrh. Da je kojim slučajem Francuz, imao bi status Bonnarda, Duffyja ili Alechinskog, a kritika je zapazila da ima i njihovih elemenata u njegovu slikarstvu. Iako generacijski pripada skupini hrvatskih umjetnika stasalih početkom pedesetih godina prošloga stoljeća, koja je bila neoavangarda (Exat ‘51., malo kasnije Gorgona, apstraktni umjetnici, neodadaisti, konceptualci,..) oslonivši se na iskustva avangardi s početka 20. stoljeća, Nikola Reiser ipak će slijediti svoj put i čitavoga života njegovati vlastiti, autentičan likovni izraz. Na primjer, šezdesetih godina radi neodadaističke kolaže. Isječke iz novina stavlja kao dio podloge uljanih slika ili drvene daske i fiksira ih uljanom bojom, lijepi slojeve novinskog papira stvarajući apstraktni prostor, na takvu podlogu potom fiksira igraće karte (tzv. mađarice, Bacam vam kartu, karta je bačena, 1964), katkada nanosi boju izravno iz tube na negrundiranu površinu slike, 1960/61. Dobro zapaža Iva Körbler da to za Reisera „nije ozbiljan slikarski eksperiment, on se igra“. Naime, kao da je svima htio pokazati da to i on može, i da „vodi suptilan i decentan dijalog sa svim onim bučnim i agresivnim predstavnicima enformela i geometrijske apstrakcije koji su ga smatrali anakronim i pasatističkim slikarem, kao da im poručuje kako može i zna raditi takve slike i kolaže, ali svjesno ne želi i neće“. Kvalifikacije da je anakron i pasatist bile su, dakako, čiste budalaštine. Tobožnja avangardnost kao moda i trend vremena nije bila u njegovoj finoj naravi i duhu. Osim toga, njegovi portreti, posebno omiljeni mu ženski portreti, mrtve prirode, pejzaži i, posebno, serije cvijeća koje su u slikarskoj domeni vrh vrhova, iskazuju Reisera kao ekskluzivno moderna umjetnika. Körblerova također dobro kaže da Reiserov prestanak grundiranja i prepariranja površina platna koji započinje potkraj šezdesetih godina prošloga stoljeća i slikanje na negrundiranom platnu, gdje je namjerno ostavljena vidljiva tamna potka materijala, postoji još jedino u opusu istaknutog umjetnika ciriške dade, Rumunja Marcela Janca.

Gospodin hrvatskoga slikarstva

Josip Vaništa, još jedan važan hrvatski umjetnik našega vremena i Reiserov kolega, opisao je Reisera kao najvećega gospodina hrvatskoga slikarstva. I doista, i u ponašanju i u umjetnosti, Reiser je aristokrat duha i veliki gospodin. Takva ga svi pamtimo. Bio je tih, miran, povučen, nenametljiv, iznimno profinjen, kulturan i kultiviran. Takvo mu je i slikarstvo: senzibilno, kultivirano, profinjeno, upravo nježno, a moćno. Potječe iz plemenitaške i veleposjedničke obitelji koja je u Samobor došla u 17. stoljeću iz Baden-Württemberga. U obiteljskoj kuriji Reiserovih u Mirnovcu kraj Samobora proveo je djetinjstvo s ocem Nikolom, doktorom filozofije i profesorom povijesti i zemljopisa, i majkom Zdenkom rođ. Sušnik, rodom Slovenkom. Pučku školu pohađao je u Samoboru, a gimnaziju najprije u Sisku te potom u Zagrebu. Nakon mature (1938) najprije upisuje studij povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu da bi sljedeće godine položio prijemni ispit i upisao se na Akademiju likovnih umjetnosti. Studij prekida 1943, kada odlazi u partizane, tamo upoznaje Vanju Radauša i s njim i svojim samoborskim prijateljem slikarom Zlatkom Pricom radi na političkim propagandnim materijalima Okružnog komiteta Žumberak i Pokuplje smještenu u selu Kunčani. Nastavlja crtati stvarajući tako neku vrstu dnevnika. Posebno se ističu karakterne karikature prijatelja i suboraca koje tada nastaju. Tijekom 1944. u Topuskom sudjeluje u radu Kulturno-umjetničkog odsjeka ZAVNOH-a, ali valja istaknuti kako su njegove slike nastale u partizanima lišene ideološki stereotipna prikaza, već on i u takvim uvjetima ostaje svoj kao što će biti i poslije, njegujući vlastiti likovni izraz. Po završetku rata (1945) vraća se u Zagreb i diplomira na Akademiji u klasi prof. Postružnika, a 1949/50. pohađa Academie Julian u Parizu. Odlazio je i na studijska putovanja u Italiju i Njemačku, a u Njemačkoj će poslije više mjeseci boraviti i raditi, kao i u Švedskoj, u kojoj je u razdoblju 1966–69. svake godine provodio nekoliko mjeseci. Od 1969. do odlaska u mirovinu 1983. bio je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti. Od 1978. do 1985. s Ljubom Ivančićem vodi majstorsku radionicu. Njegov pedagoški rad s generacijama studenata, danas odreda uglednih slikara (Nina Ivančić, Munir Vejzović, Braco Dimitrijević, Zlatan Vrkljan, Damir Sokić…), dragocjen je i nemjerljiv. Za sav golemi doprinos hrvatskoj umjetnosti i pedagoškome radu na ALU-u postao je akademikom. Godine 1986. izabran je za redovitoga člana HAZU-a (tada JAZU).

Od prve slike U kavani (1941), naglašenog chiaro-scura, preko remek-djela (Z. Maković) Krbavsko polje (1947) i cijeloga kasnijeg životnog opusa, Reiser pokazuje kako je sav u oku, sav je oko, koje promatra i misli. I to kakvo oko! Cjelokupno je njegovo slikarstvo znati gledati, tako da uvijek naglašava vrijednosti materije i fakture, i misli strukturu kompozicije na platnu ili u crtežu na papiru. Svaku osobu netremice je promatrao, ulazio u psihu, što je poslije dokazao na portretima. Bavio se cijeli život problemima slikarstva, istraživanjem i realizacijom boje i svjetlosti, ne bi li došao na staze čistoga slikarstva. Važna mu je bila metoda, a ne motiv i/ili tema, baš kao i u Cézannea. Cézanne je slikao serije provansalskih pejzaža s planinom St. Victoire, serije mrtvih priroda s jabukama (koje nisu jabuke već tonskim slikanjem u fasetama modulirane kugle), nekoliko velikih Kupačica, poneki portret supruge i autoportret te Kartaše. Reiser pak slika serije pretežno ženskih portreta („komornog, diskretnog i nepatetičnog portreta“, J. Uskoković), mrtve prirode s plavim i plavo-bijelim vrčevima, čašama i vazama, pejzaže rodnog Mirnovca i samoborskog kraja, kao i Zagreba (Panorama Zagreba, Medvednica, Motiv iz Zagreba) te primorskih pejzaža, pejzaža Malog i Velog Lošinja te Istre i Vrsara (Vrsar, Motiv iz Istre…). Važan je bio boravak u Parizu. Promatrao je stare majstore u Louvreu, čak i kratko vrijeme kopirao, dok nije shvatio da to nije za njega, ali je usvojio Parišku školu. Iz Pariza nam je ostala poput čipke nježna slika s naglašenom atmosferom Rue Gay Lussac (1950), slikana s povišenim očištem s prozora sobe.

Cvijeće kao zaštitni znak

Cvijeće je Reiserov zaštitni znak. Naslikao je cvijeće u više od stotinu varijacija. Njegovo cvijeće prestaje biti cvijeće, ono su slike. Nije cvijeće cvijeće, već motiv za moderno, pa i avangardno ako baš hoćete, istraživanje zakonitosti kadra, kompozicije, podloge te boje i svjetlosti. Površno govoriti da je cvijeće kič-motiv, kao što se o Reiserovu cvijeću znalo govoriti, znači nemati pojma o umjetnosti. I Mondrian je slikao cvijeće, i Kandinski, pa što? Usudi li se itko normalan reći da su ta dva slikarska giganta 20. stoljeća slikala kič posegavši za slikanjem cvijeća? Baš kao u njihovu slučaju, i u Reisera je namjera utvrđivati metodu, a ne isticati motiv. Reiser, istina, voli cvijeće, često ga i dugo slika, da bi svako metodološki bilo drukčije naslikano. Reiserovo cvijeće nije realistički, mimetički preslik, nego redukcija motiva na bît. Svedeno je na gotovo potpuno apstraktne poteze, mrlje i grumene (gvalje) pigmenta, a podlogu umjetnik rješava enformelnim nanosima plavičastih, blijedosivkastih ili pak potpuno bijelih tonova boja i neboja. Reiser je odlično vladao tehnikama reducirane slikarske geste i metode, a uvijek je slikao isključivo prema diktatu unutarnje nužnosti, prema svojemu specifičnom profinjenom, lirskom osjećaju. Nije se obazirao na modu, trendove, društvene i kulturne pritiske, vanjske utjecaje, a posebno ne na ideologije. Umjetnik je slikao sporo, vraćao se pojedinoj slici više puta da mijenja, reducira ili dopunjava. Autentičan je svojim rukopisom, a svaki potez, grumen boje, svaka mrlja promišljeno su pomno stavljeni na površinu slike, ne bi li stvorio uravnoteženu strukturu. Svaka slika, a posebno svaka slika cvijeća, to jasno kazuje: da je dodao makar malu mrlju ili maknuo koju, struktura kompozicije bi „pala“. Sve je točno onako kako mora biti da bi bilo savršeno. I k tome, nije nevažno, vrlo lijepo. Proveo sam cijelo popodne i uživao u Reiserovim slikama i crtežima koji su također briljantni, pogotovo tzv. erotski crteži, izvedeni u nekoliko crta tušem ili olovkom, i beskrajno poetični u svojoj nevinosti i bezazlenosti. Takvi su i akvareli. Reiser je kontrolirano razlijevao vodu i pigment po površini da bi potom na takvim akvareliranim površinama nacrtao aktove. Tužna je činjenica da smo prijateljica i ja bili jedini posjetitelji te veličanstvene izložbe cijelo popodne. Sami kao duhovi. Nisam mogao skinuti pogleda sa slike Crvene ruže (1974–78). Prvi put u životu palo mi je na pamet da ukradem sliku s izložbe, jer Crvenu ružu svaki bih dan gledao satima u svojem domu. Zaljubio sam se u tu predivnu sliku na prvi pogled. Toliko je fascinantno lijepa! Na dominantno bijeloj pozadini u središtu formata staklena je vaza slikana u plavičastom tonu, u vazi u nekoliko svijetlih i tamnih crvenih tonova nanesenih grumenima pigmentima i mrljama cvijeta ruže, tamnozelena mrlja lista, i ništa više. Lijevo od vaze smeđa mrlja, a desno vertikalna tamnosmeđa linija. Za savršenu ravnotežu. Posve reducirana, gotovo minimalistička kompozicija, sve je rekla o vrhunskoj umjetnosti. Takve Reiserove sjajne slike navode na misao o japanskom sumi-e slikarstvu, pandanu haiku-poeziji.