Veliki pjesnik i kritičar

Bili smo dugogodišnji prijatelji iz mladih dana. Tada smo voljeli iste ili slične stvari, bili čak i vjenčani kumovi, a onda je drugi vjetar puhnuo. S druge strane ostalo je čvrsto sjećanje na mladu izvjesnost toplijih boja. Koga sam sve upoznao kod Josipa Severa kao voditelja književne sekcije I. G. Kovačića? Neki su početni literati ostali današnji siromašni pisci. A mnogo ih je mjesto našlo u prozaičnom životu hrvatske ekonomske tuge. Sead je inače povremeno bio službeno zaposlen (NSK, Kazalište Trešnja), premda ga je u osnovi zanimalo sitno preživljavanje i velika, opasna sloboda. Slobodu je taj nježni i vrlo dobar pjesnik znao dodirivati uspješno i šakama, uz čašicu koja bi jamčila tmaste dane nepoznavanja blizine i bježanja u daljinu, koja uvijek mami jer se to i očekuje.

Sead Begović na predstavljanju svoje posljednje zbirke

Sead Begović rođen je 1954. u Zagrebu, gdje je pohađao osnovnu i srednju školu te Filozofski fakultet. Radio je kao voditelj propagande u zagrebačkom kazalištu Trešnja, knjižničar u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, novinar (redakcija kulture Vjesnika), voditelj Tribine Društva hrvatskih književnika i glavni urednik časopisa za kulturu i društvena pitanja Behar. Kao književni kritičar surađivao je s velikim brojem časopisa za književnost (Forum, Republika, Književni list, Vijenac…) i dnevnim novinama: Vjesnik, Jutarnji list i Večernji list.

Zastupljen je u tridesetak antologija suvremene hrvatske poezije i u tri dosad objavljene antologije bošnjačke poezije te u isto toliko panorama i zbornika na hrvatskom i na stranim jezicima. Preporod Sarajevo njegove je izabrane pjesme uvrstio u ediciju Bošnjačka književnost u 100 knjiga. Neke su njegove pjesme i ciklusi pjesama te kratke priče prevedeni na tridesetak jezika. Predstavljao je mnoge knjige poezije i proze suvremenih književnika na promocijskim priredbama, a istodobno piše pogovore i predgovore za te knjige – riječ je o stotinama kritika uglavnom istaknutih hrvatskih, ali i bosanskohercegovačkih književnika.

Buntovni vitalizam označitelja

Seadova poezija buntovnog vitalizma označitelja i kasnija smirena sklonost neoegzistencijalizmu – može se podijeliti u dvije faze: 1. označiteljsku scenu i njezine vrste konkretizacije (1979–1991.) te; 2. neoegzestencijalistički govor u prirodno-društvenom supstratu (od 1977. nadalje).

Za Seada je paradoksalno oduvijek vrijedila oznaka mekog liričara konkretističke orijentacije. Prve zbirke takva lirsko-konkretističkog autora organiziraju se konkretističko-lirskim postupcima koji se temelje na višemotivskom smislu i pripadnim raznomotivskim jezgrama smisla. A takav smisao u akciji Seada Begovića proizvodi nekoliko semantičkih izvora međusobno bliže ili dalje povezanih korištenim pojmovima. Uz očekivanu i obaveznu pomoć čitatelja rađa se moderna pjesma, bitno drukčija nego klasična poetska tvorevina. Označiteljska proizvodnja raznolikog, ali međusobno kompatibilnog smisla – i u Severa i u Begovića – znači samo poduprtu tezu o mnogomotivskom smislu i jezgrama istoga smisla.

Uz još poneke modernije autore – Sead je među prvim pjesnicima – usput objedinjuje vlastiti lirizam i konkretističku izvedbu. Pjesme mu, kao i u sličnih autora, nemaju vidljive teme, nego ispovijedaju teorijsko polazište o svijetu kao višemotivskom smislu i ulozi odabranih pratećih semantičkih jezgara u plodnom doticaju. Begović čini svojom poetskom organizacijom modernu hrvatsku suvremenu poeziju.

* * *

Najbolje je biti
stablo uz rijeku

Takve ljude volim
koji svakodnevno gube svoje brodovlje 
i svoj posao
Te izmoždene svećenike rada
na koje se spustila mrkla noć
i koji se okreću na kraju ulice
s opšivenim obodom tuge
nagluhi je njihov Bog
ispustio držak suncobrana
iznad njihove glave
te ih vuče na put
duboke zamišljenosti 
tako je zla kob htjela
smaknuti s glave
dječje lice mjeseca
a puzavi život
tu je, namiguje, iako je već otišao
zaklonjen sumornom tišinom
napipava put do novog pogleda
punog jada
Da, mnogi životi iskaču iz tijela
kao sićušne nemani
i prije nego što svaki od njih
zaboravi svoju nazočnost
došulja se starost kojoj je
najbolje biti stablo uz rijeku

Sead Begović

* * *

U potrazi za Zlatom

U zadnjoj zbirci U potrazi za Zlatom: izabrane ljubavne pjesme, 1979–2015, knjizi koju je posvetio ljubavnoj lirici i supruzi Zlati, Sead emotivno piše: „i tvoje neotvoreno pismo tko će sačuvati / za neka bolja vremena“ – kaže pjesnik ostavljajući uvijek otvorena vrata kad se ljubav očekuje, ili samo doziva, svjestan da je teško kvalitetno pisati o aktivnom osjećaju u kojemu dvoje igraju jednu ulogu. Ili bi barem tako trebalo biti u početku nerazumljive a vruće magme. Pisati o ljubavi znači u tekstu upotrebljavati vrijeme i zgode neposredno prije zanosa, kao i materijal koji obavezno stigne s vremenom, hlađenje, razočaranje... Fabulativne niti podložne su tretiranju događaja u onome što prethodi sretnom završetku, ali funkcioniraju i kao gotovo nužno razočaranje o Bivšem i Prošlom.

Evin notes ciklus je pjesama organiziran u izgovaranju ženskog subjekta, zaljubljene žene. Žena kuha ručak za svog pijanca kojega voli (istoimeni sastavak): „To je moje nesretno pijano pseto za koje danas pripremam ručak“. Težak život, mizerne mirovine... uz osobne poroke koje autor izravno imenuje, čine one motivske naslage koje svojom životnom nevoljom ipak upućuje na dvoje koji se, unatoč svemu, vole.

Pjesme koje na prvi pogled nisu ljubavne, tj. onakve kakvima ih najčešće podrazumijevamo – uostalom, što je to ljubavna pjesma? – Akvarel prije sna; Olovno vrijeme ... naprosto su iznimne pjesme iz, recimo, područja nježnosti, ili pak osude vremena, u drugom sastavku, bez takve potrebe „nježnosti“ čovječanstva i svijeta uopće. Kultiviranje i uzgajanje humanuma osnovna je zadaća još donekle osviještena pojedinca, koji je bombardiran negativnostima sa svih strana.

Begovićeve pjesme, sakupljene pod indikativnim naslovom ljubavnih pjesama, zanimljivi su i kvalitetni mimo pomalo opterećujućeg naslova; čitam ih rado bez naslovne navodne preporuke, a neke pjesme poznate su mi iz davnih dana. U pjesmi Brak, među ostalim, indikativna su dva stiha: „…vani je ostao ravnodušni svijet / a ovdje leprša sanjalačka prašina“. Bilo bi nepravedno da ne spomenem piščevu suprugu Zlatu, kojoj je nova Begovićeva knjiga i posvećena, kao što je kvalitetan lirski modernist pišući o nježnosti pisao o svima: „Ja sam istom dio južnih naranči / rađanje pejzaža PISSARROOVOM rukom / dio odjednom i tebe i mene / ako me dobro zagledaš / naći ćeš moj novac starog grada / u kojem sam se rodio / i tvoje preskačuće oči šizme …“ (Fino tkanje P. lica).

A pjesnik usput stječe još jednu opasnu, a čestu bolest, i određeni gubitak volje za životom stiže na naplatu… Naravno, i međutim, ništa nije zauvijek, a često se i za to pobrine i sam čovjek, pomalo nezadovoljan a sjajan pjesnik suvremene hrvatske poezije.