Umna mjesta vlastite povijesti

U 4. broju Matičina Kola iz 2016, u tematu posvećenu Anti Stamaću (1939–2016), objavljena je i Prolegomena za autobiografiju koju je Stamać prije dvadesetak godina bio napisao za moj projekt Autobiografije hrvatskih pisaca (1997). Na prvi poziv iz Matice u povodu obilježavanja godišnjice Stamaćeve smrti dvojio sam da pišem upravo o njoj, tj. o Stamaćevoj autobiografiji, koja zapravo i nije autobiografija, jer je i ispunila i u isto vrijeme iznevjerila moja očekivanja. Ispunila, jer mi se činilo posve logično da jedan književni teoretičar Stamaćeva formata pažnju posveti upravo teoriji jednoga žanra koji je upravo na velika vrata ulazio i u našu kulturu. Iznevjerila, jer to nije bilo ono što sam uglavnom dobivao od drugih pisaca, sudionika istoga projekta, a riječ je upravo o onome što Stamać u svojoj Prolegomeni naziva „neumnim mjestima“ te sažimlje u svega tri rečenice, i to – upitne: „Što mi ima dakle reći moja posve živo proživljena povijest osim užasa i straha, tlačenja, prijetvornosti, mimikrije, dakako i zatvora, te njegovih blažih oblika: služenja u srbokomunističkoj vojsci, na radnim akcijama, u robijašnici? Što mi ima reći, što ja iz nje mogu doznati, iz te povijesti rasapa svakog smisla i nijekanja svakog umnog čina? Što drugo no jad i tugu koja bi me kadšto obuzimala s nemoći i poniženosti?“

Ma koliko moj projekt na jednoj strani bio dobio ovim Stamaćevim traktatom, toliko je s druge i izgubio. Jer je izgubio jednu moguću priču o životu o kojemu sam tek ponešto saznavao i od sama autora, sudionika i svjedoka za mnoge preteških vremena.

Akademik Ante Stamać

Na ponovljeni Matičin poziv počeo sam se iznova kolebati, ali sada između antologija i časopisa. I jedno i drugo na svoj nas je način povezivalo, a pouzdano znam da je stariji kolega cijenio moja istraživanja nacionalne periodike. I tu sam zastao. Već letimičan pogled na biografiju pjesnika, kritičara, teoretičara, glazbenika, prevoditelja, sveučilišnog nastavnika, esejista, feljtonista, antologičara i urednika – a sve je to Ante Stamać bio – otkrio mi je da se ispod zadnje odrednice, uredničke, krije nemali broj naših periodičkih naslova uz koje se više ili manje vezuje i Stamaćevo ime. Istina, oni se rijetko gdje navode – u autobiografiji, dakako, ni riječi – no malo pomnijim pregledom dolazi se do ovih naslova: Razlog, Telegram, Most/The Bridge, Umjetnost riječi, Croatica i Republika.

Jedne novine i pet časopisa

Dakle, jedne novine i pet časopisa, od kojih dva znanstvena, sve u razdoblju od 1966. do 2016, punih pedeset godina iliti cijeli Stamaćev radni vijek. Naime, nakon diplomiranja 1963. 24-godišnji Ante Stamać bio je zaposlen kao glazbenik u zagrebačkome Hrvatskome narodnom kazalištu i u Studentskom centru, 1971. prešao je na Filozofski fakultet i tu ostao do umirovljenja 2004, a paralelno s akademskom karijerom obnašao je dužnosti predsjednika Hrvatskoga filološkog društva (1995–1999), Društva hrvatskih književnika (1995–1999), tajnika Razreda za književnost HAZU (2010–2014), neko vrijeme i dopredsjednika Matice hrvatske (2012–2014). Stamaćevu životnu i radnu putanju gotovo bez ikakve stanke prati i urednički angažman u spomenutih pet, odnosno šest časopisa.

U redakciju Razloga mladi je Stamać ušao 1966, dakle, u trećem njegovu godištu i to nakon što je u istome časopisu Marin Kuzmić prikazao pjesnički mu prvijenac Rasap (1962) pod pomalo proročanskim naslovom: Naslućivanje vrijednih događaja. Kad se u svibnju 1961. Razlog pojavio kao „časopis mladih za književnost, umjetnost i kulturu“, prvi su urednici bili Marko Lehpamer, Milan Mirić, Igor Zidić i Vjeran Zuppa, odgovorni Milan Mirić, koji je to ostao do kraja. Od sedmog broja 1964. redakcija je bez Igora Zidića, a od 1965. Razlog izlazi u novoj seriji kao „književna revija za suvremene probleme“. U redakciji su sada još i Vlado Gotovac i Bruno Popović, od 3. broja 1965. istupa i Lehpamer, potom Vlado Gotovac i Vjeran Zuppa, a ulaze Želimir Falout i Ante Stamać. Nakon samo jednoga broja u 1968. Razlog se ugasio zadnjom uredničkom bilješkom „o teškoćama u radu na listu“, a radilo se zapravo o zabrani.

Stamaćeva suradnja u Razlogu otpočela je ranije, već 1963. Ne računajući prijevode (s njemačkoga), Stamać je u Razlogu objavio pedesetak priloga – uglavnom kritike i pjesme te nekoliko eseja i jedan polemički članak u povodu rada Saveza književnika Jugoslavije. Usporedno sa Stamaćevom suradnjom pada i pokretanje Biblioteke Razlog, koju su uređivali Mirić i Stamać.

Telegram, zagrebački „tjednik za kulturna i društvena pitanja“, počeo je izlaziti prije Razloga– od 1960. do 1965. u nakladi Vjesnika, potom DKH, a od 1971. do obustave 1973. u nakladi Prosvjetnoga sabora Hrvatske. Prvi mu je urednik bio pokretač Fadil Hadžić (1960) te Mirko Božić, dalje Mirko Bošnjak, Hrvoje Šarinić i Boris Hudoletnjak. U Telegramu je u broju od 17. ožujka 1967. objavljena Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Što se Stamaćeva udjela tiče, on je od 1968. do 1971. bio u uredničkome vijeću, a i ovdje je nekoliko vlastitih mu priloga – osvrta i pjesama.

Nakon što je preimenovano Društvo književnika Hrvatske ušlo u Savez književnika Jugoslavije kao njegova sastavnica, Slavko je Mihalić 1966. pokrenuo časopis The Bridge, već od drugoga broja prenio ga u Zagreb pod okrilje Društva. Od 1976. mijenja naslov u Most i, nakon Mihalića, jedan od Mostovih urednika bio je i Ante Stamać (1972–1974); u međuvremenu bio je prešao na Katedru za teoriju književnost kao asistent Jure Kaštelana. Dakako, i tu se Stamać kao urednik i kao suradnik angažira u popularizaciji hrvatske književnosti u drugim kulturnim sredinama i u izvještavanju o najnovijim književnim zbivanjima, što je i bila zadaća toga časopisa.

Umjetnost riječi, hrvatski časopis za znanost o književnosti, tromjesečnik u nakladi HFD-a, uređivao je njegov utemeljitelj Zdenko Škreb od 1957. pa do smrti 1985. U savjetu časopisa među predstavnicima mahom zagrebačke akademske zajednice i ponekoga inozemnoga slavista bio je od 1981. i Ante Stamać. I u tome je prestižnome znanstvenome časopisu sada već ugledni teoretičar i sveučilišni profesor objavio više rasprava i recenzija, a bio je i jedan od zapaženijih predavača na tribini Sekcije za teoriju književnosti koji je HFD vodio pri Klubu sveučilišnih nastavnika.

Na sličan način Stamaćevo ime bit će povezano s još jednim znanstvenim časopisom. Riječ je o Croatici, „prinosima proučavanju hrvatske književnosti“, koji je na poticaj Ive Frangeša pokrenut 1970. Izlazio je u sklopu projekta povijesti hrvatske književnosti Instituta za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta i Instituta za književnost i teatrologiju tadašnje JAZU, a nakladnik mu je bila Sveučilišna naklada Liber. Iako najavljena kao polugodišnjak, Croatica je izlazila uglavnom u godišnjim svescima knjiškog formata. Do 2000. objavljeno je 50 svezaka s raspravama, člancima i recenzijama iz povijesti i teorije književnosti, stilistike i jezikoslovlja, a poseban niz činila je neko vrijeme Croatica bibliografije. Među brojim prilozima bilo je dakako i Stamaćevih, no Stamać je od 1975. jedan od članova uredništva, ujedno lektor i korektor, da bi od 1990. postao i glavni urednik te vodio Croaticu sve do 2000, kada je bez objašnjenja obustavljena. Bypass za oživljavanje ovoga uglednog časopisa nakon duge stanke bila je Nova Croatica. Uspjevši oživiti istraživačku tradiciju stare Croatice, nakon šest godina izlaženja i nastojanja da napokon uđe u niz kategoriziranih znanstvenih časopisa, Nova Croatica preuzela je ime ugledne prethodnice te dalje izlazi s prilozima iz jezične, književne i kulturne kroatistike kao časopis zagrebačke kroatistike.

U međuvremenu Stamać je aktivan ne više samo na sveučilištu, u Hrvatskom filološkom društvu i sada Društvu hrvatskih književnika, nego i u Matici hrvatskoj i Akademiji, tj. u svim vodećim kulturnim i znanstvenim institucijama. Glavni časopis ne više DKH-a nego DHK-a dijeli se na dva društva, s njima stara Republika, koja ostaje pri DHK-u i imenom i numeracijom, dok novo Hrvatsko društvo pisaca pokreće svoju Književnu republiku. Upravo u tim i takvim okolnostima, nakon što je već bio odradio dvostruki mandat predsjednika DHK-a, početkom 2003. Ante Stamać laća se uređivanja Republike, i to sa svojim starim razlogaškim prijateljem i suradnikom Milanom Mirićem – prvi glavni, drugi odgovorni urednik.

Ušavši u relativno dobro uhodanu uredničku politiku, koja je Republiku pretvorila u najstariji naš književni časopis sa stabilnim kontinuitetom, Stamać je i ovdje također jedan od suradnika. Do preuzimanja redakcije objavio je pedesetak raznih priloga – najviše prikaza zbirki lirike domaćih autora, a potom raznih članaka među kojima i nekoliko nekrologa. Kritike i članke prate prijevodi i to s njemačkog (J. Huizinga, G. R. Hocke, B. Brecht) i engleskog (J. Joyce). Objavljeni su i Stamaćevi prilozi diskusijama na tribinama Sekcije za teoriju književnosti HFD-a o beogradskom Rečniku književnih termina 1985, DHK-a o jeziku i ustavnim promjenama 1987. i redakcije Republike u povodu 50. obljetnice njezina izlaženja.

Stamać je bio vrlo produktivan u vrijeme urednikovanja u Republici, pa u tome smislu Razlog i Republika najbolje ilustriraju Stamaćev ritam i asortiman pisanja te sudjelovanja u onome što je rado nazivao – književnim životom. (I jedna mu se knjiga tako zove!) Time kao da se u neku ruku nameće zaključak kako dvojaki angažman u novinama i časopisima – kao suradnika i kao urednika – najbolje upućuje na stalnu nazočnost Ante Stamaća u javnome kulturnom prostoru i potpunu posvećenost književnosti na svim njezinim razinama. Istina, nije riječ o tipu urednikovanja kakav se vezuje npr. uz Vrazovo Kolo, Šenoin Vienac ili Kranjčevićevu Nadu, pa čak ni uz Šoljanove, Mihalićeve ili časopise Vlatka Pavletića, a ponajmanje uz Šimićeve ili Krležine časopise. Ne samo da je riječ o različitim vremenima nego i o drukčijim kulturnim i političkim paradigmama. S jedne strane senzibilan umjetnik (pjesnik i glazbenik), s druge znanstvenik široke erudicije i jake discipline, u konkretnim okolnostima koje izbjegava dok piše autobiografiju u isti je čas bio spreman na makar i kontrolirani javni angažman, na aktivizam iz drugog plana, tj. uvijek unutar, nikako mimo ili protiv institucija koje su pokrivale „književni život“.

Uostalom, toga je njegov naraštaj bio itekako svjestan. Zato je taj angažman uglavnom bio pod kabanicom kulturnih i znanstvenih kuća, a one su – bez obzira na predznake – uvijek bile i ostale središta određene moći. Na tu moć svatko je na svoj način računao, pa pravo pitanje nije je li se drukčije uopće moglo, nego po koju cijenu. Poziciju institucija, njihov govor i snagu izražavala su upravo njihova glasila – novine i časopisi – odnosno tiskani, sve doskora dominantan medij.

Pravo na razliku

Upravo sudbina ovoga medija u režimu koji je nastojao sve kontrolirati, sve i svakoga mijenjati, samo ne i vlastitu totalitarnu ili – lasićevski rečeno – monološku narav, mogla je biti upravo onakva kakva je bila sudbina Razloga, Kritike, Tla, Hrvatskoga književnog lista i drugih „nepoćudnih“ časopisa. Ono što pjesnik Stamać naslovima nekoliko pjesama u Republici naziva Pravo na razliku, Monološko prenje ili Pogovor mrkloj povijesti, ne samo da korespondira s ona tri pitanja iz njegove nenapisane autobiografije nego je zapravo interpretacija javnog konteksta majstorski prokazana u Mihalićevoj Majstore, ugasi svijeću. U javnosti, naime, časopisi funkcioniraju ne samo kao kulturne nego nedvojbeno – dodao bi Roland Barthes – i kao političke činjenice. Oni naime, grinblatovski rečeno, otvaraju prostor, odnosno diskurs uzajamne „kohabitacije“ struktura moći i njihovih subverzivnih „sustanara“ te pokazuju da dokidanje volje subjekta ima svoje granice, ali to ne znači da je subverzija nemoguća.

Prevratničkima zato danas čitam ne samo tzv. Stamaćeve časopise nego i Stamaćevu Prolegomenu za autobiografiju. Jer je autobiografična baš po tome što iznevjerava očekivanja jednoga žanra, tj. životne priče pune detalja, dakle i onih traumatičnih „užasa i strahova“. Ali zato ista autobiografija trijumfira u onome po čemu je njezin autor, sudionik i svjedok Ante Stamać, najsnažniji: po svojoj intelektualnoj dimenziji.

Riječima sama autora: umnim mjestom vlastite povijesti.