Trump ima rezultate

Gospodin Boris Beck se u Vijencu br. 644 pod naslovom Svi novinarovi predsjednici osvrnuo na knjigu Strah Boba Woodwarda. Nisam zadovoljan njegovom raščlambom; više bih volio da je sačuvao hladnu glavu umjesto što se priklonio prevladavajućim emocijama, kako u SAD-u, tako i (pogotovo) kod nas. Hajdemo to trijezno razmotriti.

Odmah na početku uhvatit ću se samog kraja Beckova osvrta, kojim je htio ostaviti trajni utisak: „No svijet se promijenio i novine više ne mogu srušiti predsjednika, ma kako grozan on bio“, napisao je. To je potpuno neodgovorna izjava. Pretpostavljam da se možemo složiti oko vrijednosti legitimiteta izborena na neposrednim izborima u demokratskom odlučivanju. Zar bismo htjeli da „novine“ ili novinari ruše predsjednike koje je izabrao narod? Ne treba li za takvo rušenje mnogo više nego što je neki predsjednik po nečijem mišljenju „grozan“?

Richard Nixon dao je ostavku na mjesto predsjednika Sjedinjenih Američkih Država nakon što je Vrhovni sud odobrio korištenje materijala u postupku opoziva koji su dokazivali nezakonite radnje republikanaca u predizbornoj kampanji za izbore 1972. godine. Nixon se, dakle, ogriješio o zakon i njegov je opoziv bio prirodna posljedica djelovanja pravne države. O što se to ogriješio „grozni“ Donald Trump, čiji opoziv zaziva gospodin Beck?

Knjiga novinara Ronalda Kesslera u pohvalu Trumpu

Razmotrimo najprije neke rezultate Trumpova predsjednikovanja.

Činjenica je da SAD za Donalda Trumpa ima najnižu nezaposlenost od 1969, najnižu nezaposlenost crnačkog stanovništva od 1972. (otkada se prati) i najviše povjerenje potrošača u posljednjih osamnaest godina (podaci izneseni u knjizi The Trump White House: Changing the Rules of the Game Ronalda Kesslera, ranije istražnom novinaru Washington Post-a i Wall Street Journal-a, objavljenoj u travnju). U drugom tromjesečju 2018. rast BDP-a iznosio je zavidnih 4,2 posto. Obama i demokrati tvrde da je to posljedica njihovih odluka dok su bili na vlasti. Je li to moguće?

Trumpova porezna reforma

Uistinu, za Obamina mandata Sjedinjene Države izašle su iz recesije, ali taj je oporavak bio najslabiji od Velike depresije potkraj dvadesetih godina prošlog stoljeća. Dapače, ekonomija je rasla sve slabije za posljednjih godina njegova predsjednikovanja.

Statistike pokazuju da je Obama bio jedini predsjednik od Herberta Hoovera koji ni jedne godine nije postigao rast od tri posto na godišnjoj razini, a prosječni godišnji rast u osam godina njegova mandata bio je slabašnih 1,9 posto, zbog čega milijuni Amerikanaca nisu našli posao ili su izgubili kuće i ušteđevinu, a jaz između crnaca i Hispanoamerikanaca naspram bijelaca u to se vrijeme produbio (Kessler).

Razlog nije tajna. Stotine vodećih ljudi velikih i malih tvrtki uporno su se žalili na pretjerano administriranje, regulaciju i povećane troškove zbog kojih se nisu usuđivali širiti poslove i zapošljavati nove radnike. Nasuprot tomu, Trump je dokinuo suvišnu regulativu i smanjio poreze te dao verbalnu potporu američkom poduzetništvu. Indeks američke burze Dow Jones porastao je za 40 posto od dolaska Donalda Trumpa na vlast (Kessler).

Trumpov smisao za realnost, gruba izravnost, razumijevanje privređivanja, vještina pregovaranja, poznavanje ljudi i nekonvencionalnost čine ga uspješnim tamo gdje drugi ne bi uspjeli

Govorimo li o vanjskoj politici Donalda Trumpa, valja uočiti njegov uspjeh u dovođenju sjevernokorejskog diktatora za pregovarački stol i vjerojatnom odustajanju Sjeverne Koreje od nuklearnog naoružanja. Stara je istina da diktatori poštuju jedino silu i jače od sebe te da Obamina mlaka politika nije mogla proizvesti takav učinak.

U jugozapadnoj Aziji, u Siriji i Iraku, SAD je, uz pomoć svojih saveznika, Sirijskih demokratskih snaga (SDF) i iračke vlade, odgovoran za 90 posto uništenja Islamske države (DAAŠ, ISIL ili ISIS), kao što je Trump obećao na početku svog mandata, za razliku od Rusa i ostalih Asadovih saveznika, koji su uglavnom ratovali protiv različitih sirijskih opozicijskih stranaka i njihovih milicija.

Na koncu, tu je i poznata izreka „Amerika prije svega“, kojom je Trump zadobio naklonost brojnih birača. Mnogo je nerazumijevanja oko toga, pa valja istaknuti činjenice.

I Reagan je bio ismijavan

Po Drugom svjetskom ratu Sjedinjene Države su desetljećima branile Europu od sovjetske opasnosti, čuvale Južnu Koreju od njezina opasnog susjeda, Japanu jamčile sigurnost u kojoj se mogao nesmetano razvijati, a još i danas štite Tajvan od komunističke Kine. Pod američkom zaštitom te su zemlje, pogotovo Njemačka i Japan, uživale meteorski rast ne investirajući u obranu, sve dok predsjednik Trump nije zatražio ono što je bojažljivo najavljivao i Obama: da se poštuje dogovor da svaka članica NATO-saveza izdvaja barem dva posto svog BDP-a za obranu (SAD izdvajaju nešto više od 3,5 posto). Trump nije smatrao pravednim da su Amerikanci opterećeniji davanjima za zajedničku obranu.

Novi američki predsjednik usprotivio se i drugim prednostima koje su druge države imale u odnosu na SAD. Carina je na američke automobile u Europi 10 posto, a američke carine na europske automobile su svega 2,5 posto. Slično je i s carinama na aluminij i čelik, pa je došlo do prijetnje trgovačkim ratom s Kanadom, Australijom, Europom i Kinom, ali je većina tih sporova izglađena ravnopravnijim dogovorima. Američkog predsjednika bira američki narod i sasvim je razumljivo da se on zalaže za njegov boljitak.

Već je i ovo dovoljno da ustvrdimo da je Donald Trump sposoban američki predsjednik te da su njegove zasluge za njegov narod i sigurnost u svijetu prilične. Pa ipak, on nije nikad uživao potporu velikog broja Amerikanaca. Kod kuće i u svijetu mnogi mu se rugaju i ismijavaju ga, a cijenjeni gospodin Woodward piše o njegovim najbližim suradnicima koji ga smatraju slaboumnim, ne izvršavaju njegove ukaze, preziru ga i žale. Zanimljivo je da s tim nije izišao u javnost ni jedan od njegovih suradnika koje je otpustio, već se sve svodi na trač i priču. Zašto je to tako?

Ako načas zanemarimo podbadanja i insinuacije s demokratske strane, valja nam se prisjetiti da Trump nije političar i da je stran tom miljeu. On je svom poslu pristupio zdravorazumski i s iskustvom poslovnog čovjeka i trgovca. Po tome je sličan još jednom predsjedniku kojeg u SAD-u drže jednim od najuspješnijih, iako je za svog mandata također bio ismijavan: Ronaldu Reaganu, čovjeku koji je okončao hladni rat i uspješno oporavio američko gospodarstvo nakon krize za demokrata Jimmyja Cartera.

Podzemni rat protiv Trumpa

Mnogima smetaju Trumpovi maniri; njegovo gestikuliranje, mahanje rukama i prstima, izravan govor, nediplomatski način obraćanja, samoživost, nepridržavanje „političke korektnosti“, a demokrati ga optužuju za diktatorske ambicije, iako za takvo što ni u čemu nema uporišta. Rat američkih ljevičara protiv Trumpa počeo je i prije nego što je izabran: mnogi su poznati Amerikanci, pogotovo iz ljevičarski nastrojena Hollywooda, prijetili da će se iseliti iz SAD-a bude li izabran. Paul Krugman iz lijevo nastrojena The New York Timesa najavljivao je da će s Trumpom u Bijeloj kući gospodarstvo SAD-a doživjeti „opću recesiju bez kraja na vidiku“ (Kessler).

Pravi pravcati podzemni rat vodi se protiv Trumpa otkako je izabran. Kao odgovor na čvrste dokaze kako je Putin pokušavao utjecati na ishod predsjedničkih izbora 2016. i veza nekih ljudi iz Trumpove predizborne kampanje s Rusima po različitim osnovama, posebni tužitelj Robert Mueller već gotovo dvije godine pokušava dokazati da postoji dogovor Rusa i ljudi iz Trumpova predizbornog tima. Trumpove neoprezne izjave kojima je znao iznositi neistinite tvrdnje, zapaljive riječi spram Hispanoamerikanaca i žena, suprotstavljanje nezakonitom useljavanju, navodni nedolični postupci spram žena, optužbe za sukob interesa i kontroverzne izvršne naredbe kojima je zaobišao predstavnički dom digli su na noge američke i ne samo američke ljevičare, koji se nisu uvijek znali suzdržati od nasilja i uništavanja imovine. Njegovi protivnici pokušali su ga opozvati s predsjedničkog položaja (i još pokušavaju) na temelju navodnog iznošenja povjerljivih podataka Rusima i medijima, zbog nedokazana izbjegavanja poreza i sukoba interesa, zbog ometanja pravde po svim tim pitanjima i još koječega.

Trump je kontroverzna ličnost. Nije uglađen, nije intelektualac, nije veliki govornik poput Obame, Clintona ili još ranije Reagana, samoživ je, golema ega, izravan i prizeman u izričaju, pa bi se reklo da bi najmoćnija zemlja svijeta trebala imati primjerenijega predsjednika. No njegov smisao za realnost, gruba izravnost, neuzdržavanje od zamjeranja i sukoba, razumijevanje privređivanja i novčanih tokova, vještina pregovaranja i poznavanja ljudi, nedogmatičnost, probojnost i nekonvencionalnost čine ga uspješnim tamo gdje drugi ne bi uspjeli.

Natrag na Woodwarda i Becka. Niti je Woodward srušio predsjednika, niti je za to osobito zaslužan, jer je samo prenosio obavijesti od svoga izvora. On je bio pravi čovjek na pravom mjestu, a Nixona su srušila njegova djela i ljudi koji su na njih ukazivali, prije svega jedan od vodećih ljudi FBI-a: Mark Felt, u to vrijeme poznat po nadimku Duboko Grlo. Woodward je dobio zadatak da istraži pozadinu slučaja Watergate, Felta je poznavao otprije, a svoj je zadatak dobro obavio.

Otkad je postao kandidatom za predsjednika na Trumpa se počelo rušiti drvlje i kamenje, višestruko jače nakon što je pobijedio na izborima. Ta medijska buka, nepriznavanje rezultata izbora od dijela razočaranih birača, pozivi na opoziv i golema galama u protestima koju su u SAD-u digli ljevičari nekritički je prenijeta i do nas. Niti je vrag toliko crn, niti je na novinarima da ruše predsjednike; neka radije objektivno informiraju, istražuju i otkrivaju građanstvu ono što bi političari rado prikrili. A pravna država će učiniti ostalo.

Strah će zasigurno biti uspješnica. Jamci su novinarova prošlost, aktualnost predmeta i želja velikog broja Amerikanaca da se Trumpu zada smrtni udarac. Ostaje nepoznanicom koliko će u knjizi biti relevantnosti i istine, pa i kad ne sumnjamo u novinarov integritet. I sam se Woodward nekoliko puta opekao. O našim, domaćim novinarima ne bih trošio riječi; tu su kriteriji daleko niži, poznavanje materije površno, objektivnost dvojbena, a senzacionalizam glavni pokretač.