Tarapana

Ne sjećam se svojih rođendanskih proslava. Kad bolje promislim, nije ih ni bilo. A i one malobrojne bile su u odrasloj dobi. Ne zbog samoga slavlja nego zbog djece. U mojem djetinjstvu rođendani su se slavili tek iznimno. Zapravo ih nismo imali ni gdje slaviti. U školsko doba, dok sam živjela u danas ušminkanoj, a nekoć siromaškoj, Tkalčićevoj ulici, mnoge su kuće (tako i naša) bile vrlo nekomforne, s raštrkanim prostorijama od prizemlja do tavana, a često i bez kupaonice, sa zajedničkim zahodom za sve stanare u dnu ganjka, pa u što je itko i mogao k sebi pozvati još i goste?! Kasnije, kad sam se s roditeljima preselila u „pravi“ stan, mjesta bi se još i našlo, no naviku nisam stekla, pa su tako ti dani i te godine prolazile bez slavlja. No zašto sam se raspisala o rođendanima, a članak nazvala Tarapana? Zato što sam nedavno jednoj prijateljici rekla neka se javi kad joj cijela ta tarapana s rođendanskim proslavama u užoj i široj obitelji prođe. Malo se uvrijedila, a sigurno sam je povrijedila spominjanjem tarapane u vezi s njihovim rođendanskim proslavama, kojih je mnogo, pa se jednom dogodilo da društvo u istom sastavu slavi rođendane dan za danom. Kad sam joj rekla neka se javi kad joj ta tarapana prođe, mislila sam na ono značenje te riječi koji se odnosi prije svega na gužvu. Pogrešno sam procijenila da bi takva slavlja i drugima mogla biti tegobna kao što su meni, no naravno da drugi ljudi na to ne moraju gledati kao ja.

Naravno, tarapanom se obično zove svaka strka, zbrka, gungula, nered, nezgodacija, pa se vidi da sama riječ i nije uvredljiva, nego je prijateljicu više pogađao moj pogled na neke aktivnosti u kojem se ona i ja ne slažemo. Već i navedene riječi koje idu uz tarapanu – a nisam ih ni izdaleka spomenula sve (makljaža, vika, galama, tabanje, tučnjava, kaos, pometnja, krkljanac itd.) – uvijek sadrže ipak neku nelagodu, neugodu, pa i odbojnost, pa nam nisu privlačne ili poželjne.

Naravno, i bučne proslave nekih rođendana, poglavito one masovne koje znaju prerasti i u raspojasane, mogu se naći na onom kraku spektra značenja riječi tarapana koji obuhvaća gungule, naguravanja, pa i otvoreno tabanje, tučnjave, sve do makljaže i tamburanja. Ni postanak osnovne riječi ne tumače svi jednako. Nekima je to balkanski turcizam arapsko-perzijskoga podrijetla (tur. darbhane od ar. darb, kovanje, tur. tarab, kovati + perz. hane, kuća, što bi bilo kovnica novca). Za postanak riječi tarapana sklonija sam izrazu taraf-taraf, koji znači jedan ovamo drugi onamo; strana, kraj, pravac, smjer, pa onda i stranka, partija; kud koji, mili moji; trčanje na sve strane, obigravanje u poslu, traženje, zamaranje, štrapac, što sve, naravno, obilno prati svekolika gužva i metež, a uz tanke živce nerijetko i tučnjava. Spremanje kuće ili procesija majstora u stanu mogu biti prava tarapana u smislu gužve, nereda i meteža, što je svima poznato.

Ni kovnica novca nije u tumačenju tarapane zanemariva. I ona može upasti u značenjski spektar u onom nezgodnom trenutku kad vjerovnici zatraže od dužnika svoj novac, a ovaj im odgovara kako on nema kovnicu novca da u njoj naštanca novac za povrat duga. E, tu može doći do vrlo razgranatih tarapana, i to u onom dijelu značenjskoga spektra koji uključuje i fizički obračun.

Gungula, perz. ġulġule, tur. sulgule, još ne uključuje ni šake ni alatke (bat, malj, kijaču, topuz, buzdovan, bejzbolsku palicu, pajser i sl.), to je još samo metež, vreva, naguravanje. Tabanje, tabaža, tabati koga ili tabati se međusobno znači već pravu tučnjavu (tko se ne bi uplašio fakinske prijetnje „ak’ te stabam …“), a ako znamo da tabati znači gaziti, nabijati zemlju ili snijeg (utabati put), udarati nogama o zemlju, onda je jasno da u takvoj tučnjavi nerijetko rade i noge i ono što je na njima, to se danas kaže cipelariti, cipelarenje, jer se to udaranje ne radi ni u mokasinkama ni u salonkama nego u teškim cipelama, koje su i obuća, a po potrebi i hladno oružje. Bakandže, mađ. bakancs, bokancs, bile su nekoć vojničke cokule, obično okovane željeznim dodacima, pa kad te to maznulo, vidio si sve zvijezde.

Kao specijalisti za batinanje u represivnom resoru (nemojmo misliti da toga nema) figuriraju tabatori, policajci koji tuku tako znalački da ne ostavljaju tragove. Kad te takvi stamburaju, propisno istuku, izdevetaju, nema modrica, a bubrezi samo što ti ne otpadnu, no izmlaćeni – da i hoće – nemaju se na temelju čega žaliti. Bit tamburanja lijepo se vidi iz pjesme koju izvodi Željko Bebek: il’ me ženi, il’ tamburu kupi, ja u nešto udarati moram. Pa što prvo uhvati – tamburu ili ženu.

Ti udarači, batinaši koji lupaju po drugima dijelovima vlastita tijela ili pomagalima, razlikuju se od onih koji lupaju ili lupetaju jezikom, što znači da govore koješta, uglavnom gluposti, a o ženskim lupetaljkama bolje da i ne govorim. To je nešto neopisivo.

Makljaža, makljada, makljevina već su masovne tučnjave u kojima nerijetko sudjeluju suparničke bande, kvartovske ili navijačke, koje se mlate prije i poslije utakmica, a sve češće na tzv. sačekušama, neutralnom terenu negdje na pola puta. Cilj im je tabanje, krpanje, krpa, barufa, pičvajz, ukratko – tučnjava. Riječi iz ovoga areala najčešće su šatrovačke, što je i razumljivo, jer šatrovački treba biti razumljiv samo uskom krugu, zato mu se leksik brzo i mijenja da papci sa strane ništa ne prokljuve. A panduri još manje.

Krkljanac, kao još jedna riječ koju donekle pokriva tarapana, premda može značiti i opću tučnjavu, više se odnosi na prometne gužve, na zastoje, na zbrku, nered i kaos u prometu koji kida živce i onima u osobnim automobilima i onima u javnom prometalima. Kad nervoza dosegne vrhunac, ni makljaža nije isključena.