Spomenik Tuđmanu simbol je nade

Skulptor Kuzma Kovačić je – kako tvrdi povjesničar umjetnosti i književnik akademik Tonko Maroević – kipar koji je svojim djelima za javne prostore stekao „uvažavanje najstrože kritike i stručne publike“ te „impresivnu recepciju u najširim razmjerima“, njegov je doprinos kiparstvu „univerzalnih razmjera“. Sveukupno stvaralaštvo i postavljanje spomenika prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu u Zagrebu povod su ovom razgovoru.

Kipar Kuzma Kovačić ispred svog kipa predsjedniku Franji Tuđmanu na dan postavljanja 3. prosinca u Zagrebu / Snimio Goran Stanzl / PIXSELL

Gospodine Kovačiću, je li kiparstvo stvarnost ili iluzija?

Hm. Mislite li to u kontekstu našega društvenog stanja ili...?

Mislim u kontekstu nečega drukčijega nego što stvarnost jest.

Kiparstvo je, dakle, umjetnost, jedna od temeljnih stvarnosti ljudskoga duha tijekom povijesti. A s obzirom da se umjetnost potvrđuje u stvarnom životu umjetnika, onda je i iluzija, jer je iluzija poticaj umjetnosti koja mijenja stvarnost, koja mijenja i samu umjetnost tako da bude ljudskija. Tada s pravom možemo reći da je kiparstvo i jedno i drugo, ali pritom moramo imati na umu da je iluzija duhovno stanje u kojemu čovjek nastoji pridonijeti ljudskom ostvarenju. Stoga je umjetnost velika braniteljica čovjekova dostojanstva. Posebno kada se radi o javnoj, spomeničkoj skulpturi u kojoj je kipar glas čitave zajednice, komunikator, prenositelj najvažnijih vrijednosti unutar zajednice. U tom smislu, iluzija je možda prostor stvarnosti u kojemu se izgrađuje takvo nastojanje.

U novinama ste izjavili da je „skulptura izložba na otvorenom“...

To se odnosilo na Oltar hrvatske domovine, ali se odnosi i na svaku skulpturu u javnome prostoru. Skulptura kao spomenik jest izložba na otvorenom, jer se nalazi u javnom prostoru, kontekstualizira prostor u kojem je postavljena. S obzirom da kontekstualizira prostor, skulptura u javnome prostoru nalazi se u složenoj situaciji, složenijoj nego na izložbi u nekom zatvorenom prostoru, galerijskom ili sličnom. Tako je i s ovim mojim zagrebačkim spomenikom predsjedniku Tuđmanu.

Jeste li napravili toliko visoku skulpturu zbog prostora ili ste time htjeli naglasiti Tuđmanovu političku veličinu?

Razlog tih dimenzija je prostor u kojemu se kip nalazi. To će omogućiti pravi doživljaj skulpture, njezino značenje i poruku. Odabrano mjesto, na spoju Avenije Hrvatske bratske zajednice i Avenije grada Vukovara, svojevrstan je ulaz u grad, nije trg, ali je važno mjesto, veliki prostor koji, da bi kip u njemu skladno dominirao, mora uspostaviti pravu komunikaciju s kipom.

Koliko je kip visok?

Visok je više od četiri metra. Postolje je visoko oko metar i pol, a sam teren spomeničkoga prostora bit će podignut za oko metar, tako da će vrh spomenika doseći gotovo sedam metara. Mislim da će se te dimenzije i proporcije doživjeti kao skladna mjera. Osim toga, to je spomenik u čast čovjeka velikoga djela, oslobođenja Hrvatske, pa ne bi baš trebao biti mali.

Hoće li gledati prema gradu ili prema jugu, odakle je veća svjetlost?

Što se tiče svjetlosti, bilo bi bolje da je okrenut jugu. Ipak, gledat će prema gradu. U početku sam se dvoumio, ali na kraju sam vidio da je kip bolje okrenuti prema gradu zbog simbolične, značenjske poruke: okrenutost gradu, glavnom gradu Zagrebu, središtu Hrvatske naglašava naše nacionalno zajedništvo.

Dakle, zadovoljni ste prostorom na kojem će 10. prosinca javnosti biti predstavljen spomenik prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu?

Jako sam zadovoljan. To je „najvažnija izložba“ u povijesti hrvatske umjetnosti, silno važna za hrvatsku kulturu, hrvatsku naciju.

Valjda i za politiku?

Za sav društveni život. Jer, evo, nakon gotovo dvadeset godina, u glavnom hrvatskom gradu postavlja se spomenik predsjedniku Tuđmanu, koji je od ljudi najzaslužnijih za slobodnu Hrvatsku. Tim spomenikom, ujedno, označen je i kraj svih protuhrvatskih snova i presezanja, pogotovo onih o nekakvom novom balkanskom povezivanju.

Već ima dosta spomenika Tuđmanu.

Da, ima ih po cijeloj Hrvatskoj lijep broj, ali ovaj u Zagrebu, glavnome hrvatskom gradu, za mene ima najveću težinu. Imao je tu težinu i prvi spomenik predsjedniku Tuđmanu u Hrvatskoj, onaj u Škabrnji.

Po čemu je vaš spomenik Tuđmanu u Zagrebu drukčiji od vašeg spomenika u Škabrnji?

Razlikuju se u formalnom smislu, no po duhu su isti. Duh škabrnjskog spomenika predsjedniku Tuđmanu nastojao sam sačuvati i u ovom zagrebačkom. I onim škabrnjskim i ovim zagrebačkim kipom želio sam portretnom figurom predsjednika Tuđmana stvoriti simbol, simbol ljubavi prema domovini i simbol žrtve za domovinu, jer je Tuđman vodio obranu hrvatske države protiv srpske agresije u Domovinskom ratu. Ovo je spomenik čovjeku koji je poveo hrvatski narod u slobodu i simbol je nade, jer Hrvatska nije još do kraja ostvarila svoju slobodu u punom smislu. Spomenik upravo zrači – nadom.

Zar još Hrvatska nije ostvarila svoju slobodu?

Nije u punom smislu. Država je stvorena, imamo je, ali još su žive spone s prostorima, ljudima i vremenima koja su nam donosila i donose nevolju. Ni u duhovnome smislu slobodan život bića hrvatskog naroda nije dokraja ostvaren. Kad to kažem, prije svega mislima na političku dimenziju naše stvarnosti, ali isto tako i na kulturnu, što je međusobno povezano.

Mislite li pritom na protivnike spomenika Tuđmanu?

Ne samo na njih, ali na njih prije svih.

Jesu li to oni koji su obezvrijedili i vaš Oltar hrvatskoj domovini na Medvedgradu?

Da. To je isti glas koji se otpočetka protivio hrvatskoj slobodi i samostalnosti Hrvatske. To se jasno očitovalo, u to su se mnogi mogli uvjeriti, na primjeru Oltara hrvatske domovine na Medvedgradu. Međutim, nasuprot njima, ipak većina hrvatskog naroda taj spomenik na Medvedgradu i danas doživljava kao identitetski pečat, kao simbol koji prezentira našu suvremenu povijest, kao znak stvaranja i opstanka hrvatske državnosti, hrvatske povijesti, tradicije i kulture. Jer je postavljen u vrijeme Domovinskog rata i stvaranja samostalne Hrvatske veže se i uz osobu predsjednika Tuđmana, koji je zadnjim životnim snagama došao na Medvedgrad odati počast svima koji su se tijekom povijesti žrtvovali za Hrvatsku.

I onima iz Drugoga svjetskog rata?

Svima! Činjenica da je Oltar hrvatske domovine spomenik svim hrvatskim žrtvama – uključujući i oko pola milijuna žrtava iz Drugog svjetskog rata i komunističke vlasti – nekima je, zamislite, prijeporna! To je smetalo protivnicima tog spomenika i zato je isključen iz funkcije državnoga simbola i protokola kada je nakon Tuđmanove smrti došla na vlast strahotna pojava – Šestosiječanjska koalicija i Stjepan Mesić.

Koja je počela demokratizaciju Hrvatske?

Ne, nego demonizaciju! Oni su počeli detuđmanizaciju i dekroatizaciju Hrvatske! Zato je Oltar hrvatske domovine stavljen izvan funkcije simbola državnosti. I do danas je tomu tako!

Iznenađuje li vas da neki od nekadašnjih Tuđmanovih protivnika danas cijene Tuđmana?

Ne znam cijene li ga iskreno, to bi prije mogao biti politički interes i kalkulacija jer je detuđmanizacija potpuno propala. Ali dobro je da je i tako. Bolje je tako nego da se naše suprotstavljanje razvija unedogled. Treba činiti sve da se sve pretvori u dobrobit Hrvata i Hrvatske. Nadam se da će i ovaj spomenik predsjedniku Tuđmanu više ujediniti cjelokupno hrvatsko društvo i smanjiti političke razlike. Moj je spomenik prilog smanjenju hrvatskih prijepora, ali je prije svega umjetničko djelo, kakvo je i Oltar hrvatske domovine.

Očekujete da ga javnost takvim percipira?

Da. Spomenik na Medvedgradu doživljen je i prihvaćen kao vrijedno kiparsko spomeničko djelo. Vjerujem da će tako biti i s ovim spomenikom te da će i on pridonijeti pozitivnom odnosu prema hrvatstvu, čuvanju i izgradnji hrvatskoga identiteta.

Je li identitet razlog što ste izjavili da imate posebne emocije prema hrvatskoj spomeničkoj kulturi?

Da. Spomenička skulptura glas je umjetnika koji govori u ime cijeloga naroda, cijele zajednice. Ipak se u državi spomenici podižu ljudima i događajima koji su bitni narodu. Stoga sam od studentskih dana radio na obnovi i obrani kiparske umjetnost, tako i one spomeničke. Uvijek sam mislio da je uloga i važnost kiparske umjetnosti, i umjetnosti općenito, također u djelovanju za dobrobit našega naroda.

Glede naroda, jeste li slušali propovijed biskupa željezanskoga Egidija Živkovića na misi za vukovarske žrtve u Vukovaru i jesu li vas iznenadile njegove poruke hrvatskim političarima?

Tada sam bio u Svetoj zemlji, ali sam pročitao propovijed biskupa Živkovića, koja me dirnula i razveselila. Razveselila u smislu jasne poruke.

Čovjeka s distance, kako je on naglasio.

Da, ali i Hrvata, gradišćanskoga Hrvata, koji je hrvatske političare upozorio na velike propuste i pozvao da se bolje i više brinu o hrvatskome narodu, hrvatskoj budućnosti i državi. Dramatična poruka koja me nije nimalo iznenadila!

Utječe li politika na vaše stvaralaštvo i općenito na hrvatsku kulturu?

Svi smo ljudi, koliko-toliko politički ljudi, bavimo se pitanjima od zajedničkog interesa i važnosti za narod i državu, i u tom smislu utječe. Ali ne u smislu da bih pod utjecajem politike mijenjao svoje poglede i stajališta. Toga u spomenicima koje sam napravio nikad nije bilo. Spomenici su uvijek bili izraz mojeg osobnoga pogleda i prihvaćanja vrijednosti zbog kojih sam te spomenike radio.

Dakle, hrvatska politika ne utječe na hrvatsku kulturu?

Hrvatska politika negativno utječe na hrvatsku kulturu. Od smrti predsjednika Tuđmana, a to je gotovo dvadeset godina, hrvatska se kultura u mnogočemu odmetnula od pripadnosti vlastitom narodu, identitetu. I ne događa se to slučajno, nego organizirano i, zapravo, nasilno. I sam sam na vlastitoj koži osjetio takvu “kulturu“.

Mislite da sadašnja hrvatska kultura nije izraz hrvatskih težnja, hrvatske baštine i hrvatske tradicije? Upravo to. Premda su se dogodile promjene u odnosu na strašno jugokomunističko doba.
One vam nisu dovoljne?

Ne, nisu! Očekivao sam da će se odnos prema hrvatskoj kulturi, hrvatskoj baštini i tradiciji vratiti svojoj istini. Ali to se ne događa. Znači da postoje nastojanja koja to sprečavaju.

Jesu li za to odgovorni možda i umjetnici?

Jesu. Kao da su, poput umjetnosti same, mnogi izgubili svoje središte. Konačno, naši se intelektualci nisu osobito složno založili ni za temeljne vrijednosti – sam opstanak naroda! – koje smo trebali braniti pred srpskom agresijom. Istina je, nedostaje nam umjetničkih djela koja njeguju i brane naše vrijednosti.

Ipak je napravljeno nekoliko kvalitetnih spomenika i simbola spomenika, poput Drinkovićeve golubice na mjestima masovnih grobnica ili kocka križ na vukovarskom spomen-groblju. Ali ima i previše nekvalitetnih spomenika.

Ima. Međutim, bolje je isticati vrijedne primjere, kao što je spomenuta Drinkovićeva skulptura.

Loši spomenicu su kontinuitet komunizma?

Komunistički mentalitet traje u kulturi i politici i u svim drugim područjima hrvatskoga društvenoga života. A spomenuti spomenici žrtvama Domovinskog rata i predsjedniku Tuđmanu prvenstveno su izraz pučke zahvalnosti braniteljima i čovjeku koji je najzaslužniji za obnovu hrvatske državnosti. Kada je riječ o manje kvalitetnim spomenicima, za to su odgovorni i neprecizni uvjeti podizanja spomenika na lokalnoj i državnoj razini.

S obzirom na jugokontinuitet i komunistički mentalitet, znači li to da hrvatska kultura nije utjelovljenje duha, kako kulturu definira teolog Tonči Matulić?

Znači. Ali, to se odnosi na sadašnje žalosno stanje, nikako ne i na hrvatsku kulturu u cjelini.

Koliko je za to odgovorna hrvatska Crkva?

Crkva se najsnažnije i najjasnije odupirala komunizmu i neprestano je bila uz narod. Ne znam koja bi se druga ustanova ili duhovna snaga mogla usporediti s Crkvom u njezinu doprinosu očuvanju kulture i duha hrvatskog naroda. Naša je nacionalna povijest čvrsto povezana s Crkvom i obilježena kršćanskom vjerom. Mi smo zapravo Crkvom blagoslovljeni. Ali u razdoblju komunizma ta nastojanja nisu mogla biti u potpunosti ostvarena i trag komunističke represije ostao je prisutan sve do danas. Zato se duh hrvatstva prožet katoličkom vjerom nije i u naše vrijeme utkao do kraja u hrvatsku kulturu.

Jesu li vaše sakralne skulpture nadahnute i nacionalnim?

Naša vjera doživljava narod i domovinu ne samo kao ovozemaljsku nego i kao transcendentalnu, vječnu vrijednost. Prema tome, u svako sakralno djelo utkana je potpuno i stvarnost pripadanja nacionalnom; jedno bez drugoga, po mom mišljenju, ne ide. Uostalom, Crkva se utjelovljuje u svaki pojedini narod i kulturu i tako djeluje, tako se ostvaruje njezino poslanje prema pojedincu, obitelji i narodu. U svojem kiparstvu uvijek sam nastojao pokazati to divno jedinstvo, jedinstvo ljubavi.

Vjersko, baštinsko i identitetsko određuju vaše stvaralaštvo?

Određuju u potpunosti, to je moj i naš život, i u svome sam se kiparstvu oslonio upravo na te vrijednosti. Kada sam na početku razgovora spomenuo da sam se već prvim svojim djelima založio za obnovu kiparske umjetnosti, to se upravo odnosilo na moje shvaćanje da je kiparstvo umjetnost koja prati čovjeka otpočetka i živi najviše i najljepše strane njegova bića.

Osobito kiparstvo, velim, jer je ono umjetnost u kojoj se najizravnije očituje princip utjelovljenja kao bit umjetničkog čina. Kiparstvo, naime, bez tijela ne postoji. A duh se utjelovljuje u tvari, u tvorivu i tako nastaje djelo.

To se naravno odnosi i na nacionalno tijelo, na tijelo nacionalne povijesti i baštine u koju se i suvremena umjetnost, tako i kiparstvo, može utjeloviti i živjeti kako bi rodila novi plod. A novo u kiparstvu i umjetnosti došlo je zapravo s kršćanstvom, koje je pak temelj cjelokupne nacionalne kulturne i umjetničke baštine.

Je li vam u stvaralaštvu poticajnije apstraktno ili figurativno?

Tu zapravo i nema razlike, jer se radi o istome jeziku, likovnom jeziku, kojim se oblikuje neka figurativna ili pak, uvjetno govoreći, apstraktna forma. Mislim da se tu radi samo o oblikovnoj različitosti, koju izričemo istim jezikom. Tako razumijem odnos apstraktnog i figurativnog i tako u svome kiparskome radu o tome odnosu i svjedočim.

Mislite da se prožimaju?

Da. Jer kad se primjerice govori o kiparstvu, uvijek se radi o volumenu, o tijelu u prostoru koje funkcionira u nekom likovnom izričaju i može, naravno, nositi i određena značenja. Dakle, te se oblikovne razlike ne odnose na sam jezik. Tako da se one ne isključuju, nego upravo prožimaju u svakome djelu i žive čak usporedno u djelu istoga umjetnika.

Jeste li kada razmišljali kako su se naši kipari – koji su unutar svojeg stvaralaštva u komunizmu zastupali nacionalno – ostvarivali u tom komunizmu? Na koji način su se ostvarivali?

Onima koji su se zalagali za nacionalne vrijednost bilo je vrlo teško. Djelovali su u “katakombama“ i stvarali svoja djela “u ključu“ poput prvih kršćana. Ali naši su kipari uvijek tu pripadnost nacionalnom mogli najbolje izraziti visokom razinom vrijednosti svojih djela, jer je naša kiparska umjetnost jedna od najkvalitetnijih, najljepših, najčudesnijih dionica hrvatske umjetnosti, kao i sveukupnoga kiparstva. Od srednjovjekovlja do danas ono je bilo najbolji način i oblik svjedočenja nacionalnih vrijednosti, odnosno veličine duha našega narodnoga bića. Tako su i u naše doba oni kipari kojima nije bilo na srcu nacionalno i ne hoteći zastupali tu veliku vrednotu budući da su bili vrsni kipari.

Mislite li na Augustinčića, Radauša,
Kršinića...?

Da, svi su oni u situacijama koje spominjemo uvijek djelovali najprije kao izvrsni kipari, manje ili više uspješno se uklanjajući od najgore situacije – veličanja jugoslavenskoga komunizma i strahotnih komunističkih – partizanskih i četničkih zločina nad našim narodom.

Koje vam je razdoblje hrvatskog kiparstva najautentičnije hrvatsko?

Ako gledamo na sveukupnu povijest hrvatskoga kiparstva, najautentičnije hrvatsko jest srednjovjekovno razdoblje. Ali tijekom svih kasnijih razdoblja, sve do moderne i do velikog Meštrovića te spomenutih kipara i njihovih učenika, sve do naših dana, hrvatsko je kiparstvo plodno i autentično. Nadam se da sam i sam tomu dao mali prilog.

Kojega kipara biste izdvojili?

Od starih, svakako Jurja Dalmatinca i Ivana Duknovića. Pojava Ivana Rendića na početku moderne za hrvatsko kiparstvo bila je vrlo važna, jer nam je gradio kiparsku kulturu toga važnog doba, a s pojavom Meštrovića hrvatsko je kiparstvo dosegnulo svjetske vrhunce. Meštrović je zaista bio kipar koji je suvereno pjevao volumenom, kao malo koji kipar u sveukupnoj povijest kiparstva.

Nisu ga slučajno uspoređivali s Rodinom.

Da. Njegovo je kiparstvo bilo dominantno te i danas nadahnjuje kipare jasnim govorom u čistome kiparskom jeziku. Tu je zatim Kršinić, poslije Branko Ružić, Ivan Kožarić...

Bakić, Sabolić...?

To su sve bili kipari umjetnici. Većinom su bili izvrsni učitelji novih kiparskih naraštaja, sve do pojave konceptuale. Tada je i kiparstvo „izašlo izvan sebe“.

Konceptualu ne cijenite?

Njezina je narav protivna svakoj likovnoj umjetnosti, a kiparstvu najviše, jer joj ne treba više tijelo i ne progovara iz jezika likovne umjetnosti niti iz stvarnosti djela sama. S konceptualom se u umjetnosti prekida dragocjeni kontinuitet, a posebno kontinuitet pouke na našim akademijama, što je veliki problem.

U što se kiparstvo pretvara?

Kiparstvo, velim, kao da izlazi iz sebe sama i gubi vlastitost te se pretvara u neku vrst izričaja koji je još jedva u dodiru s bitnim određenjem kiparstva. Još se, doduše, naziva kiparstvom, kao što vidimo na našem trijenalu kiparstva, ali gubi bitna obilježja te stare plemenite umjetnosti.

Postaje dizajn?

I to! Uglavnom, težište prenosi na ideju, postaje politički, sociološki, psihološki i ne znam kakav komentar te klizi izvan prostora likovnoga jezika. Umjetnost je uvijek bila jedna vrst duboke ispovijedi umjetnika, a sada se ta dimenzija, to njezino svojstvo gubi, jer je izgubljen jezik.

S obzirom na to, srljamo li u civilizaciju koju ne cijenimo, odnosno, koja ne cijeni identitet umjetnika?

Potpuno je očito da srljamo u gubitak ljudskosti, u neku vrstu nasilja koje svijet nije dosad poznavao. Vrlo rafinirana, ali velikog – velikoga liberalnog nasilja. Čovjeku i narodima osporava se pravo na vlastitost. Većega nasilja od toga nema! Nekoć se ratovima osvajalo, ali kad bi se pokorio neki narod, tada se te pokorene ljude puštalo da u svojoj posebnosti žive i pridonesu životu zajednice.

Znači li to da nam je civilizacija na rubu i da treba duhovnog i razumnijeg čovjeka?

Sigurno. Bez duhovnog, emotivnijeg i razumnijeg čovjeka, koji je spreman žrtvovati se za zajedničko dobro i za drugoga, onako kako nam je Ljubav pokazala, čovjek i naša civilizacija nemaju budućnosti – odjurit će smjesta u ponor poput onih biblijskih svinja. To vidimo i u našoj hrvatskoj stvarnosti. Na to, evo, upozorava Crkva, i drugi mudri ljudi, književnici, umjetnici... ljudi koji bolje vide stvarnost.

Samo ih malo tko sluša i čita.

 To je, nažalost, istina.

Kipari su tu u prednosti jer se skulptura ipak vidi u prostoru. Pitanje je samo komuniciraju li te skulpture s prostorom ili postaju suvišne?

Ma kiparska djela u prostoru – govorimo o javnom prostoru u kojem stoje i djeluju – ne samo da naknadno potvrđuju neku stvarnost, događaje, nego im prethode, najavljuju ih i stvaraju uvjete za njihovo ostvarenje. Spomenik nije tek naknadna stvarnost, nego je i sadašnja. To je zapravo duhovna snaga, pomoć čovjeku da se snađe u pitanjima od velike zajedničke važnosti.

Na kraju, koja vam je vaša izložba draža, ljetošnja u Hvaru ili prošlogodišnja u Rimu, za koju ste dobili nagradu Fontane di Roma?

Teško mi se odlučiti između te dvije izložbe, koje su zbilja posebne. Ona u Rimu za koju sam dobio spomenutu nagradu draga mi je i važna, jer sam tako predstavljao hrvatsku suvremenu umjetnost u središtu kršćanstva, u drevnome Rimu, u velikom kulturnom središtu. Tom izložbom pokazao sam da se i u suvremenoj umjetnosti, suvremenim kiparskim jezikom, može ispovijedati vjera. Da vjera nije prošlost umjetnosti, nego sadašnjost i budućnost, i da takav jedan primjer dolazi baš iz Hrvatske. Drago mi je bilo, naravno, da je pokrovitelj izložbe bilo Papinsko vijeće za kulturu, pa je i time istaknuta vrijednost hrvatske umjetnosti.

A ovoljetna u Hvaru?

Izložba u Hvaru u prostoru drevnog Arsenala bila je za mene posebna iz dva razloga: zbog ljepote prostora Arsenala u kojemu se ta čudesna, u svemu posebna, izložba dogodila te zato što je Hvar moj rodni grad, grad moga djetinjstva iz kojega zapravo nikad nisam ni otišao. Njome sam ljudima s kojima sam odrastao, vrsnicima i sumještanima, pokazao što sam u životu radio, što sam nastojao, i drago mi je da su je oni lijepo primili. Vidjelo ju je oko 70 tisuća posjetitelja u ta dva i pol ljetna mjeseca. Mnogo ozbiljne publike, nevjerojatno!

Jesu li vas napokon priznali i najzagriženiji skeptici?

I oni od kojih to nisam očekivao! Jedino mi je žao što izložbe nije bilo dovoljno u medijskim i stručnim prikazima.

Možda je razlog to što ste odveć nacionalni?

Vjerojatno.