Riječi koje emitiraju radost života na izvoru smrti

Iako, pomalo nova knjiga Tina Kolumbića nosi anakronističku slikovitost, pred nama je nimalo bezazlen i formalno-stilski (a ne tradicionalni) pjesnik. Pojedinačne pjesme naslovljene su vrlo promišljeno u skladu s respektabilnim godinama nadahnutoga pjesnika s otoka Hvara (rođen 1936). Kao pjesnik, dramski pisac, pripovjedač, esejist, urednik i novinar, bio je i predsjednik požeškog ogranka Matice hrvatske. Nomadski je karakter pisca odveo i u Opatiju, gdje je bio osnivač i voditelj književne tribine.

Napokon, vraća se hvarskom zavičaju, gdje i danas živi i radi. Njegov književni rad ovjenčan je i dvjema uglednim nagradama. Već prva pjesma, Živjeti lutajući, odaje se strukturalnom ozbiljnošću pjesnika nomada i dojmljivom poentiranošću. Sličnu kvalitativnost posjeduje i pjesma pod naslovom Stražar u Pompejima. Možemo nabrojiti još niz vrlo dobrih pjesama: Na gradu starih Ilira, Otvorena urna, Vrijeme svjetlosti...

Tin Kolumbić ponajbolji je u lapidarnim formama, u kojima je esencijalan i iskonski iskren. Dojmljivost, naravno, nije upitna. To ujedno ne znači da se u većim formama pjesnik osipa, samo želi odviše toga reći, pa i u fragmentarnom smislu. S obzirom na rečeno izdvojit ćemo pjesmu Moj glas žuti pelud.

Neke pjesme neobično podsjećaju na pjesme Dubravka Horvatića, barem što se tiče njegove karakteristične „zle vojne“. Ipak, Tin Kolumbić posvema je samosvojna pojava u sklopu suvremene hrvatske poezije. To će dokazivati i uspjelim pjesmama Nemir lutanja, Pješčani sat, Spomenik i Igraj se s vremenom. Pjesme su to vrlo ujednačene (monolitne), što se smatra još jednom kvalitetom. Izdvojit ćemo i pjesmu Tvoje riječi kao dobar primjer cjelovite i misaono zgotovljene jezične izdvojenosti pjesme.

Kao poseban ciklus izdvaja se domoljublje spram Hrvatske: Zemlja Hrvatska, Molitva za Hrvatsku, U srcu je nosim, Domovina, Hrvatski zvonici. Kolumbić vjeruje u paralelne svjetove, svojevrsnu jezičnu igru, koja je za njega čin jezične stvarnosti, odnosno ono što jezik u krajnjoj instanci može odražavati. U svakom slučaju on vjeruje u metafizičku stvarnost koja nije ispražnjena od smisla. Iako ne zagovara diktaturu praktične stvarnosti i govor vlastitih realija, njegova poezija svakako nije oskudna duhovna ponuda.

Riječ je o duševnim treptajima i prosjajima pjesničkih saznanja. Možemo govoriti i o polifoniji smisla, snoviđenja i drhtaja pred ljepotom. Riječju, u ovoj knjizi jezik emitira radost života na izvoru smrti. Tin Kolumbić živi negdje općenito, ali istodobno živi i negdje određeno. Tako je živio i tako živi i danas. Zaključno, riječ je o literarnoj transpoziciji vlastitih osjećaja, doživljaja i lirskih sjećanja (posebice na povijest). Skripturalizam i doslovnost današnjice ne zanimaju ga jer on zaista nije skriptor, pisar, već pisac.