Pristranost suda(ca) i neuvažavanje dokaza

U uvodnoj riječi skupa Miroslav Tuđman naglasio je kako je haškom presudom postalo moguće ono što nije bilo moguće. „Zato je Praljkov čin logična posljedica čovjeka koji nije imao drugoga izbora, jer nije dobio pošteni odgovor na iznijete činjenice ni tijekom suđenja ni u konačnoj presudi. General Praljak je i tribunalu i javnosti dao čak 22 knjige dokaza i činjenica o povijesnim, političkim, vojnim zbivanjima i političkim ciljevima Hrvata u Bosni i Hercegovini te politici RH prema BiH devedesetih godina“, podsjetio je Tuđman, ističući da ključne dokumente tribunal nije htio prihvatiti kao dokaz.

General Slobodan Praljak u Haagu

Akademik Davorin Rudolf održao je izlaganje pod naslovom Haški tribunal – pravna ili politička institucija? Najprije je pojam „agresivnoga rata“ stavio u kontekst njegove zabrane Pariškim ugovorom iz 1928. Dotaknuo se i povijesnih okolnosti koje su dovele do osnivanja Lige naroda, prethodnice Ujedinjenih naroda. Od nürnberškoga suda nije do pojave Haškoga suda bilo sličnoga suda, nastavio je. „Nadležnost Haškoga suda bila je kršenje zakona i običaja rata, Ženevske konvencije, genocida i zločina protiv čovječnosti, humanitarnog prava. Obratite pozornost, nema one prve skupine – zločina protiv mira. Haški tribunal za Jugoslaviju nije sudio za kršenje međunarodnog prava koji zabranjuje pripremanje i vođenje napadačkoga rata“, ukazao je Rudolf i iznio da je u Nürnbergu suđeno 24, u Haagu 161 osobi, od kojih je osuđeno njih 90, s tim da na Haškom sudu nije bilo smrtne kazne. Podsjetio je na teze o Domovinskom ratu kao građanskom ratu, ponavljane i u suvremenoj Hrvatskoj, što je istovjetno službenoj politici Beograda. Prisjetio se hrvatskih i slovenskih prijedloga o konfederativnom uređenju Jugoslavije, točnije „rata koji nismo htjeli“. Tematizirao je i tri vlastita svjedočenja na Haškom sudu, napominjući posebnu važnost dviju odluka u predmetu Gotovina–Markač i etično-moralno pitanje smrti generala Praljka.

Dugotrajna mira
nema bez pravde

Profesor Pravnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Davor Derenčinović govorio je o kaznenopravnim aspektima presude MKSJ u predmetu Prlić i dr. Zapitao se o smislu postojanja ad hoc tribunala za pojedine države, s obzirom na postojanje Stalnoga međunarodnoga kaznenoga suda. Za razliku od nacionalnih sustava, nema standardizirani normativni okvir za izbor međunarodnih sudaca, dodao je.

Tematizirao je pristranost Haškoga suda, podsjetivši na činjenicu da je žalbeno sudsko vijeće, koje broji pet sudaca, bilo sastavljeno od trojice sudaca, Theodora Merona, Carmela Agiusa i Fausta Pocara, koji su bivši predsjednici Haškoga suda, što je vrlo indikativno u smislu interpretacije događanja na području bivše SFRJ (uključujući i navodne planove o podjeli BiH predsjednika Tuđmana i Miloševića) koja je objavljena na službenim mrežnim stranicama Suda uz prethodno odobrenje predsjednika. Napomenuo je da su pojedine činjenice, utvrđene u prethodnim postupcima, smatrane pravomoćno utvrđenima, ali ne od strane istih sudaca. „Međutim, kineski sudac u predmetu Naletilić i Martinović potpisuje presudu u kojoj stoji da nije samo Srbija imala teritorijalnih pretenzija kada je riječ o Bosni i Hercegovini“, naveo je Derenčinović, ističući da je mogao pretpostaviti ishod presude hrvatskoj šestorici, s obzirom na dvojicu sudaca koji su davali suprotna i izdvojena mišljenja u predmetu Gotovina i ostali, glede uloge tadašnjega hrvatskoga državnoga vrha, u kontekstu oslobađanja hrvatskih okupiranih područja.

O Haškom sudu i njegovim presudama u Matici hrvatskoj govorili su: Nika Pinter, Miroslav Tuđman, Davor Derenčinović, Davorin Rudolf i Veljko Miljević

„Sud bi trebao suditi na temelju stvarnih činjenica, a ne uspostavljati mir, ili uspostaviti povijesnu istinu. Mislim da bi to trebao raditi netko drugi. Dugotrajna mira nema bez pravde“, sažeo je profesor sa zagrebačkoga Pravnoga fakulteta i dodao da presuda u predmetu Prlić i drugi nedvojbeno implicira odgovornost kolektiviteta, po načinu na koji je koncipirana. Naznačio je kako je po kaznenom pravu problematična konstrukcija koja nije utvrdila subjektivni odnos prema djelu. Prema Derenčinoviću riječ je o svojevrsnoj konverziji iz nehajne razine odgovornosti prema onoj za namjerna kaznena djela, što je neprihvatljivo s aspekta temeljnih načela kaznenog prava. Najspornijim dijelom presude hrvatskoj šestorici iz BiH-a smatra tezu o zajedničkom zločinačkom pothvatu. Ukazao je na važnost poduzimanja svih raspoloživih pravnih mehanizama prema Međunarodnom rezidualnom mehanizmu, koji je naslijedio Haški sud.

Odvjetnik Veljko Miljević u sedam je točaka analizirao institut združenoga zločinačkog pothvata u presudama MKSJ s posebnim osvrtom na presudu u predmet Prlić i dr. Iznio je pregled presuda MKSJ u kojima su sadržane odluke o postojanju zajedničkoga zločinačkoga pothvata do 2007. Bavio se i zaključcima Akademije pravnih znanosti Hrvatske, točnije njezinom teorijom zajedničkoga zločinačkoga pothvata i međunarodnoga kaznenoga prava, izazovima i kontroverzama. Slijedio je pregled presuda MKSJ od 2007. do 2017. godine. Analizirao je i zaključak Vlade RH od 3. lipnja 2015, točnije odnos hrvatskih institucije prema haškom suđenju. Dotaknuo se i odluke žalbenog vijeća MKSJ od 18. srpnja 2016. o prijedlogu RH da se pojavi u predmetu kao „prijateljica suda“. „Kad bi netko čitao stavove i odluke žalbenog vijeća MKSJ od tog datuma, onda ih nikako ne može dovesti u sklad s izrečenom presudom šestorici, jer se apsolutno s tom presudom odstupa od svega što je to isto žalbeno vijeće donijelo u odluci 18. srpnja. 2016. godine“, kazao je Miljević. Smatra da je MKSJ izišao izvan ovlasti imenovanjem hrvatskoga državnoga vrha, potpuno protivno materijalnoj pretpostavci o časti i ugledu, protivno procesnopravnoj pretpostavci o nevinosti te su tako potpuno odstupili od kriterija koji su sami zauzimali prije i tijekom drugih predmeta, protivno kriterijima iz presude Gotovini i Markaču iz 2012. i vlastitoj odluci iz 2016.

Odvjetnica Nika Pinter u predavanju Politika ne-prihvaćanja dokaza u predmetu IT-04-74 iznijela je niz citata svojega branjenika, pokojnoga hrvatskoga generala Slobodana Praljka, od 4. svibnja 2009. pa do njegove smrti u sudnici, s naglaskom na glasoviti Praljkov Arhimedov zakon.

Drugi dio skupa posvećen Hrvatima u BiH

U drugom dijelu skupa, koji je počeo minutom šutnje i uz moderatora Miroslava Međimorca, najprije je Željko Holjevac s Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu iznio povijesnu kronologiju Hrvata u Bosni i Hercegovini od Berlinskoga kongresa do Domovinskoga rata.

„Poslije pobjede u Drugom svjetskom ratu komunisti su obračunima, konfiskacijama, sudskim procesima, nacionalizacijom i drugim mjerama osigurali svoju vlast u obnovljenoj Jugoslaviji, partijskoj državi u kojoj je Bosna i Hercegovina ustrojena kao posebna republika koja je funkcionirala kao ‘Jugoslavija u malom’ i u kojoj su mnogi Hrvati živjeli kao građani drugoga reda. Dok je jugoslavenski državno-partijski vrh autoritarno donosio glavne odluke o unutarnjoj i vanjskoj politici, Bosna i Hercegovina kao republika nije imala većih prava pri odlučivanju ni većih financijskih sredstava, a lokalne jedinice donosile su odluke koje su bile u skladu s odlukama saveznih tijela. Nakon otvaranja državnih granica mnogo je Hrvata, osobito iz nerazvijenih i zapostavljenih bosansko-hercegovačkih krajeva, pošlo u zapadnu Europu, uglavnom u Zapadnu Njemačku, na tzv. privremeni rad iz gospodarskih i socijalnih, ali često i političkih razloga. U svijetu je postojalo i brojno hrvatsko političko iseljeništvo, dijelom i s korijenima iz Bosne i Hercegovine, koje je jugoslavenski komunistički režim smatrao ‘neprijateljskom emigracijom’ i progonio tajnom policijom zbog njegova političkog i kulturnog djelovanja. Tako su hrvatski iseljenici poslije sloma Hrvatskog proljeća ubacili naoružanu skupinu koja je u okolici Bugojna 1972. pokušala organizirati narodni ustanak, ali su savezna vojska i policija razbile skupinu i likvidirale većinu njezinih članova“, naznačeno je u posljednjem dijelu iscrpnoga predavanja Željka Holjevca koji je zaključio da je poslije Titove smrti 1980. izbila gospodarska i politička kriza koja je rastrojila i urušila temelje državnog i društvenog ustroja, što je na kraju dovelo do obnove građanskoga pluralizma i raspada druge Jugoslavije, a Hrvatska i Bosna i Hercegovina postale su poslije krvavoga rata samostalnim državama.

Ivo Lučić s Hrvatskoga instituta za povijest govorio je o političkom i vojnom kontekstu hrvatske borbe u BiH, a započeo je još s Jugoslavenskim odborom i svom trojicom srpskih članova porijeklom iz Bosne i Hercegovine, među ostalim i Nikolom Stojanovićem, autorom članka Srbi i Hrvati, odnosno Do istrage naše ili vaše. Komunisti kad su radili novu konstrukciju Jugoslavije dekonstruirali su BiH, koja nije postojala u tom vremenu, kao Jugoslaviju u malome, podsjetio je Lučić na simboliku same zastave SR BiH u SFRJ. „Muslimanska nacija priznata je 1968. godine, na sjednici Centralnoga komiteta SK BiH. Ime nacije promijenjeno je u Bošnjaci 1993. na neformalnom svebosanskom skupu intelektualaca“, podsjetio je Lučić. Analizirao je ustavne promjene od strane komunističkoga vrha uoči izbora 1990. godine na čudan i netransparentan način, kojim se Hrvate pokušalo potpuno „izbaciti“. Prisjetio se i dana osnivanja HDZ-a BiH, s politikom biološkoga očuvanja hrvatskoga naroda, njegovoga identiteta i političkoga subjektiviteta. Naveo je suvremene probleme Hrvatske, mnoge intelektualce koji i u RH i u BiH skupljaju bodove i mogu unosno zarađivati „pljuvanjem po Hrvatskoj“.

Spašavanje Bihaća
i muslimana 1990-ih

Ravnatelj Hrvatsko-memorijalno dokumentacijskoga centra Domovinskoga rata Ante Nazor tematizirao je kontinuitet velikosrpske politike i uloga Hrvatske u spašavanju Bihaća i Muslimana 1990-ih. Naveo je projekt znakovita naslova Srpska krajina – Srbi u našim sjeverozapadnim pokrajinama iz 1939. godine, kao i poseban naputak Krajina, Srbi u našim sjeverozapadnim pokrajinama, tiskanu 1939. u „srpskoj zadružnoj štampariji“ u Zagrebu, prema kojoj glavni grad nove srpske „oblasti“ („srpskih zemalja u Hrvatskoj“) trebao biti Bihać, kao „geografski centar Krajine“, u kojem treba podići kulturne, prosvjetne, privredne i nacionalne centre nove srpske „oblasti“.

 „Bihać je i u srpskoj agresiji na RH i BiH 1990-ih imao strateško značenje za ostvarenje glavnoga cilja velikosrpske politike – da svi Srbi žive u jednoj državi, čija je zapadna granica duboko na teritoriju Republike Hrvatske. Stoga su za Bihać 1994. i 1995. srpske snage, uz savezništvo sa snagama AP Zapadna Bosna Fikreta Abdića, vodile teške borbe protiv 5. korpusa Armije BiH i 101. pukovnije HVO-a. S obzirom na nadmoć, srpske snage osvojile bi Bihać da ga pokretanjem oslobodilačkih operacija nisu spašavale hrvatske snage (Zima ‘94. u studenom/prosincu 1994. te Ljeto ‘95. potkraj srpnja 1995, odnosno Oluja početkom kolovoza 1995). Na dramatično stanje u Bihaću potkraj srpnja 1995, koje je prijetilo novom humanitarnom katastrofom, s velikim brojem ubijenih Bošnjaka-muslimana na tom području, upućuje i prijateljska korespondencija bošnjačko-muslimanskih vojnih i političkih dužnosnika s hrvatskim vodstvom. Da je Hrvatska operacijom Ljeto 95 opet spasila Bihać, potvrđuju i izvori Srpske vojske Krajine“, iznio je Nazor, navodeći da se zbog situacije u Bihaću Oluja više nije smjela odgađati jer bi srpske snage sigurno osvojile Bihać da nije bilo Hrvatske i hrvatskih vojnih operacija. „Kao što radi istine, ali i zbog zahvalnosti i poštovanja, u svakoj prigodi treba istaknuti da su mnogi Bošnjaci-muslimani 1991. zajedno s ostalim nacionalnim manjinama u Hrvatskoj, uključujući i dio srpske nacionalne manjine, branili Hrvatsku, tako zbog pokušaja krivotvorenja povijesti i tu činjenicu treba često ponavljati“, zaključio je Nazor, dodavši da se na primjeru Bihaća potvrđuje besmislenost teze o hrvatskoj agresiji na BiH, odnosno odgovornosti hrvatskoga vodstva za rat s Bošnjacima-muslimanima u BiH.

Zaključno je Miroslav Tuđman predavao o Banovini Hrvatskoj u predmetu IT-04-74. „Tužiteljstvo i žalbeno vijeće odbili su sve argumente obrane, ali nisu željeli priznati ni povijesne argumente i vrijednosti na kojima se stvarao novi europski poredak koncem 20. stoljeća. Povijesni cunami zahvatio je Europu padom Berlinskoga zida, otplavio komunistički poredak u državama Varšavskoga pakta, rastočio višenacionalne države, omogućio ujedinjenje Njemačke i otvorio put stvaranju novog europskog poretka. Povijesni cunami dohvatio je Bosnu i Hercegovinu svom svojom razornom snagom, jer ona nije bila spremna suočiti se s povijesnim promjenama – potpuno dezorijentirana zbog svoje nesamostalnosti i nespremnosti na radikalne povijesne promjene“, naznačio je Miroslav Tuđman, podsjećajući da u današnjim granicama Bosna i Hercegovina nikada nije postojala kao samostalna država.

Ukazao je i na razmišljanja svojega oca, prvoga hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana, koji je smatrao kako u složenim državama narodi, da bi bili ravnopravni, moraju biti i suvereni, odnosno da im jedino konfederalni model državnog uređenja može osigurati punu ravnopravnost. „Činjenica da je od 1945. nastalo gotovo 150 novih država koje su primljene u članstvo UN-a, za njega je dokaz da su integracijski procesi i procesi stvaranja nacionalnih država komplementarni, a ne međusobno suprotstavljeni procesi“, prisnažio je Miroslav Tuđman. Sva predavanja moguće je pogledati na kanalu YouTube, a bit će i ukoričena.