Pobiti presudu hrvatskoj šestorici iz BiH

Presuda se temelji na spornoj teoriji zajedničkoga zločinačkog pothvata, i to njezinoj trećoj varijanti, prema kojoj kaznena odgovornost postoji u slučaju da su kaznena djela počinile druge osobe, a optuženik je mogao i morao biti svjestan da je to moguće. Drugim riječima, on se kažnjava jer je mogao i morao predvidjeti moguće počinjenje zločina kao posljedicu pa čak i kad je ono izvan okvira zajedničkog plana. Odgovornost za međunarodne zločine uvijek je namjerna, a primjenom te sporne teorije kojom se imputira odgovornost za djela drugih osoba prag odgovornosti je reduciran na nehajni oblik krivnje, što nije u skladu s temeljnim načelima kaznenog prava. Osim toga, u postupku je počinjen niz povreda prava na pravično suđenje – zanemarivanje iskaza svjedoka obrane i odbijanje vještaka koje su predložile obrane, nedostatno vrijeme koje su obrane imale na raspolaganju, premda je presuda vrlo opsežna izostala su valjana obrazloženja o odlučnim činjenicama, u kontekstualnom dijelu presude obuhvaćeni su tzv. neoptuženi sudionici zajedničkog zločinačkog pothvata – pokojni predsjednik Tuđman te visoki državni i vojni dužnosnici tadašnje Republike Hrvatske Šušak i Bobetko zbog čega presuda implicira odgovornost države premda je u prethodnoj odluci kojom je Hrvatska odbijena za zahtjevom da joj se prizna status prijateljice suda navedeno da se u postupku utvrđuje isključivo odgovornost pojedinih optuženika, a ne i države. Dojam je da je ova presuda u raskoraku s navedenom odlukom i da implicira odgovornost sama vrha države, što je neodrživo kako s pravnog, tako i s povijesnog aspekta.

Čini se da su u ovom, kao i nekim drugim predmetima, određena povijesna pitanja smatrana utvrđenima i prije početka kaznenog postupka. Tako su, primjerice, na mrežnim stranicama Tribunala i prije no što je započeo postupak protiv šestorice bile istaknute teze o navodnoj podjeli Bosne i Hercegovine, u čemu je, po toj verziji događaja, sudjelovao i tadašnji predsjednik Tuđman koji se o tome dogovorio s tadašnjim predsjednikom Srbije Miloševićem. Ne treba zaboraviti da su trojica od petorice sudaca u žalbenom vijeću (Pocar, Agius, Meron) bivši predsjednici Tribunala i teško se oteti dojmu da su njihova stajališta o navedenoj okolnosti bila formirana i prije no što je započeo žalbeni postupak. Osim toga, zaključak o navodnom dogovoru o podjeli Bosne i Hercegovine sud izvodi iz iskaza četvorice svjedoka od kojih je jedan bio Josip Manolić. Problem je u tome što Manolić ni u jednom dijelu iskaza to nije rekao. Štoviše, taj je iskaz više išao u prilog obranama (npr. izjava da je o tom sastanku imao tek neizravnih saznanja temeljem onoga što mu je predsjednik rekao, da je Tuđman kao realni državnik bio svjestan da podjela Bosne i Hercegovine u postojećim međunarodnim konstelacijama nije bila održiva opcija i sl.), zbog čega nije jasno kako je na temelju tog svjedočenja sud izveo zaključak o postojanju krajnjeg cilja zajedničkog zločinačkog pothvata – stvaranja hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini u granicama Banovine Hrvatske.

Moguće je zatražiti reviziju ili preispitivanje presude. Kod revizije se radi o obnovi postupka na temelju eventualno novih činjenica koje nisu razmatrane tijekom postupka, za koje ona strana koja predlaže reviziju u to vrijeme nije znala, a koje bi, da su u ranijem postupku bile poznate, dovele do drukčije presude. Prema postojećim propisima, nije dovoljno da se radi o novom dokazu, već o novoj činjenici, premda ni u tom pogledu praksa nije sasvim konzistentna jer je u nekim predmetima sud odstupio od tog zahtjeva (npr. u predmetu Šljivančanin dopustio je reviziju na temelju iskaza svjedoka obrane Panića). Kod preispitivanja ne mora se raditi o novoj činjenici, već o utvrđenim jasnim pogreškama u zaključivanju koje su mogle dovesti o nepravedne odluke. Dakle, osim činjeničnih pitanja, ovdje se može raditi i o pogrešnoj primjeni pravnih standarda – npr. glede postojanja krajnjeg cilja zajedničkoga zločinačkog pothvata, primjene standarda međunarodnog oružanog sukoba, isticanja neoptuženih sudionika zajedničkog zločinačkog pothvata i sl. Obrane nemaju vremensko ograničenje za podnošenje zahtjeva za reviziju/preispitivanje. Zaključak je studijske analize Akademije pravnih znanosti Hrvatske da postoje osnove za primjenu pravnih mehanizama pobijanja presude u ovom predmetu. U tijeku su konzultacije između branitelja haških osuđenika koji jedini imaju pravo pokretanja navedenih pravnih mehanizama, Ministarstva pravosuđa, odnosno Vlade koja im je u tome spremna pružiti svu moguću potporu i Akademije pravnih znanosti Hrvatske.