Otpisivanje bez rasprave

Ova polemika u Vijencu krenula je kad je akademik Nemec zavapio da je Krleža nedovoljno čašćen i da ga Hrvatska prezire, a ja reagirala dokazavši da je jedini čašćen i utvrdila da je agresivno veličanje Krleže izbacilo iz kanona i svijesti ljudi sve druge pisce (pobrojala sam pedesetak pisaca koji su bili važni u 19. i do 70-ih godina 20. stoljeća). Ovo je peti nastavak polemike, a u zadnja dva napisa akademik je dokazao moju tezu jer je prvo odbacio sve hrvatske pisce osim Krleže kojeg smatra jednim i jedinim (što je osobina krležodula), a onda i sve tzv. afirmativne žanrove – od prikazanja (srednjeg vijeka) do građanskog kazališta (melodrame, pučki komadi, plemićke drame). Problem je da je to učinio bez argumenata, onako svisoka i prezirno, odbio je razgovarati o kriterijima, kanonu, svjetonazoru, odnosu društva i kazališta i na kraju – mene osobno izvrijeđao.

Zapravo je dao dva argumenta Krležine kvalitete, ali ni jedan ne stoji. Jedan je interes stranih slavista za Krležu, ali to nije dokaz kvalitete, nego pozicije pisca u kanonu. Slavisti bi se isto tako zdušno bavili Matkovićem ili Freudenreichom da je netko od njih na vrhu kanona. I to tako ide, svi uzimamo iz drugih književnosti ono što domaći teoretičari proglasne najkvalitetnijim: svi znamo Ibsena, a tko je (osim dva, tri stručnjaka tog vremena i prostora) pročitao još koju norvešku dramu! Drugi mu je kriterij osobno uživanje u Krleži, ali onda ne znam zašto odbacuje moje uživanje u melodrami ili pučkim komadima u kojima su, usput budi rečeno, uživali ljudi gotovo dvije stotine godina po cijeloj Europi!

Polemički članak Krešimira Nemeca u prošlom broju Vijenca

Političke dezavuacije

Napadi koje je akademik uputio meni dokazali su da je Krležino mjesto na vrhu (a ne Matkovićevo ili Begovićevo ili Mesarićevo ili Freudenreichovo ili Tomićevo ili...) ipak posljedica politike. Zato jer me napao političkim dezavuacijama: proglasio me doktrinarnom, tendencioznom i ukalupljenom pa mi se čini da zapravo akademik ne zna definiciju tih pojmova jer ja zagovaram različite poetike, više pisaca i razgovor o tome, a on samo jednog uz prezir i uvrede umjesto razgovora. Što je još bolje, proglasio me nasljednicom komunističkih ideologa jer tražim „optimističnu sliku svijeta s nadnaravnom dimenzijom“! Nema smisla. Osim što su komunisti tvrdili da nema nadnaravne dimenzije, komunistički kulturni ideolozi odbacivali su pisce i žanrove koje ja zagovaram na isti način kako je to Krleža napravio nekad – a Nemec danas –otpisivanjem bez puno rasprave, ali s podcjenjivanjem i zvučnim političkim uvredama. Na isti su se način borili protiv onih koji su u njihovo vrijeme drukčije mislili o književnosti – tadašnjim političkim objedama (klerofašisti, reakcionarni elementi) koje su mogle biti i opasne po život.

Pa si mislim: ako je akademik prema meni (koja sam redovna profesorica s jedanaest autorskih knjiga) ovako preziran i uvredljiv (stalno nešto insinuira kako ja to „sigurno ne znam“, broji tipfelere i ružno me – iako nelogično – politički vrijeđa) samo zato što sam se usudila javno reći da u Hrvata ima još nekog pisca osim Krleže, kako mogu njegovi studenti III. godine kojima predaje suvremenu hrvatsku književnost „konstruktivno raspravljati“ na predavanjima na koje je mene tako svisoka pozvao da tamo „naučim kriterije uspostave kanona“. Čisto sumnjam da akademikovi studenti mogu i čitati druge pisce osim Krleže, a ako slučajno naiđu na nekog tko im se svidi, nakon susreta s prezirnim odmahivanjem ruke uglednog profesora, vrlo će brzo početi čitati sve pisce profesorovim očima. A na njegovim su očima krležodulske naočale, s izrezanim okvirom kroz koji se vidi samo ono što u okvir paše. Krleža. Ako želimo imati jednog i jedinog, naravno da nikakva ozbiljna rasprava ni usporedba ne dolazi u obzir – samo političke uvrede, podcjenjivanje i otpisivanje.

Pitanje je zašto je akademik i dalje, nakon pada politike koja je Krležu uspostavila kao jednog i jedinog, ostao na istim stajalištima. Osim činjenice da se Krleža tako agresivno nameće već desetljećima, postoji još jedan razlog – naša pripadnost europskom kulturnom krugu i utjecaj svjetonazora na književnost. Svjetonazor je stav prema onome iznad nas (nadnaravnoj dimenziji svijeta), onome oko nas (društvu) i onome u nama (nama samima). Koliko god su politike, ekonomije, poetike i privatni odnosi vidljiviji jer nas emotivno više pogađaju – upravo je svjetonazor ono što određuje neki kulturni krug. Svjetonazor je njegov najmanji zajednički nazivnik, on određuje hijerarhiju vrijednosti u društvu, kanon vrijednih djela i osnovne postavke obrazovanja.

Nama se sadašnji književni kanon nameće kao vrhunac evolucijskog procesa razvoja imanentnih oblika djela, ali on to nije. On je posljedica velikoga svjetonazorskog reza. Naime, u Europi je srednjeg vijeka vladao kršćanski svjetonazor, a s krajem Drugoga svjetskog rata zavladao je novi, sekularistički svjetonazor. On je kao osnovnu vrijednost književnog djela postavio hrabru kritiku društva, ali iz sekularističke pozicije, pa su tada realizam i modernizam (Ibsen i Krleža kao njegov sljednik) postali propisana norma. Budući da taj svjetonazor vlada i danas, kazališna glavna struja u Europi ga i dalje slijedi, dovevši osnovnu premisu sekularističke kritike društva do kraja.

Afirmativno kao
automatski loše

Svako djelo u sebi nosi svjetonazorski i politički stav koji je vidljiv u poruci djela, ali to nije kvaliteta djela, nego objektivna kategorija (kao mjesto i vrijeme radnje). No novi je svjetonazor izbacio sebi protivne poruke iz kanona, proglasivši ih književno nevrijednima ili podilaženjem publici. Tako su odbačena kao nevrijedna sva djela i žanrovi koji afirmiraju svijet oko sebe, smatraju ga smislenim mjestom, afirmiraju postojanje temeljnih ljudskih vrijednosti i izazivaju katarzu iliti pročišćenje emocija u publici. I zato se akademik zgraža nad mojim zahtjevom za „optimističnom slikom svijeta“, iako ja ne zagovaram optimizam u djelima, nego prikaz smisla svijeta koji može imati vrlo tragične priče (npr. Freudenreichovi Graničari, koji su bili izniman europski kazališni hit). No afirmativno je automatski loše (i u sadašnjosti i u prošlosti i odatle akademikovo zgražanje nad samom mogućnosti igranja prikazanja danas iako je Festival kršćanskog kazališta pokazao u četiri godine preko 40 odličnih predstava) iako nitko ne zna zapravo zašto. Kad god je nešto u književnosti posljedica vanjskih uzroka (bilo politike, bilo svjetonazora), o tome se ne može javno raspravljati. To se mora ili mora ili prezreti ili odrezati bez razgovora. Zato me akademik tako silno želi ušutkati. Uzalud, mene se ne može stjerati u kut jer mi književnost nije mala soba u kojoj je samo Krleža, nego veliko i zanimljivo područje proučavanja.

Ovo što govorim je logično ali novo, ne dolazi od političkog autoriteta nego jedne „obične profesorice dramske književnosti“ od koje se, eto, „ni ne može puno očekivati“, kako kaže akademik. Znam ja da ne mogu promijeniti mišljenje ni akademika Nemeca, ni ostalih krležodula. Uzalud dokazi u knjizi Mit o Krleži. Nije dovoljno ni što se promijenila politika, mora se promijeniti svjetonazor u Europi pa će se onda prevrednovati i kanon. Za time postoji velika potreba i u Europi, i u našoj znanosti, pa je ova polemika zbog svih onih, naročito mladih znanstvenika (a i kazalištaraca), koji imaju potrebu za proučavanjem drukčije slike svijeta, drugih poetika, drugih pisaca: da se ohrabre, da shvate da imaju pravo na istraživanje, na vlastiti ukus i stav te da ne moraju nositi krležodulske naočale ako su im uske. Nije to lako, osim ovog pritiska krležodula, koji tako agresivno napadaju svaki pokušaj rasprave. Nakon Drugoga svjetskog rata u cijeloj Europi doslovno je izbrisan cijeli jedan svijet. Ne samo pisci afirmativnih žarova (u repertoarima se nakon Drugoga svjetskog rata dogodio ozbiljan rez) nego su i teoretičari i filozofi kršćanskog svjetonazora ili nedostupni ili otpuhani s prezirnim pokretima ruke nekog profesora. Zato pokrećem novu izdavačku kuću – Citadela libri – koja će objavljivati knjige iz kazališta, autore koji afirmiraju temeljne ljudske vrijednosti, a nepravedno se nalaze na rubovima, protjerani su iz kanona ili zaboravljeni. Upravo zato da budu dostupni, da se može o njima raspravljati, da ih se može postaviti na scenu. Jer moj odgovor na Nemecovo prezirno: „Pa nećemo valjda igrati Freudenreicha i Mesarića“ jest: „Mislim da je krajnje vrijeme“.