Od Zagreba pa do Fruške gore

U Beogradu je od 20. do 27. kolovoza održan XVI. međunarodni kongres slavista uz sudjelovanje oko tisuću slavista iz cijeloga svijeta. U istom je gradu još 1939. trebao biti održan III. kongres, ali je njegov rad zbog izbijanja Drugoga svjetskog rata bio onemogućen. Stoga je 1955. u Beogradu bio organiziran i prvi poslijeratni, IV. međunarodni kongres slavista. U Zagrebu (i Ljubljani) 1978. priređen je VIII. Kongres, a kongresi se uobičajeno organiziraju svakih pet godina. Sljedeći će se održati 2023. u Francuskoj. Beogradski domaćini ovaj su put poseban naglasak stavili na neodržani kongres iz 1939, odnosno na glavnog organizatora, srpskoga jezikoslovca Aleksandra Belića (1876–1960) i na 200. obljetnicu Srpskog rječnika (1818) Vuka Karadžića. I Belić i Srpski rječnik trebali su, barem prema najavi, dobiti spomenike u parku u središtu Beograda. U ovom se kratkom prilogu želim osvrnuti na nekoliko – široj javnosti uglavnom nepoznatih – povijesnih i jezikoslovnih detalja oko nastanka Srpskoga rječnika, a tiču se starije hrvatske leksikografije i zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca (1752–1827).

Vrhovac i Kopitar

Biskup je Vrhovac upoznao Jerneja Kopitara (1780–1844) u Beču 21. travnja 1810. u povodu vjenčanja svoje nećakinje i Franza Antona pl. Bonazza, nećaka baruna Zoisa. Kopitar je ranije bio mladoženjin korepetitor (privatni učitelj), pa ga je bivši učenik pozvao na vjenčanje i upoznao s biskupom Vrhovcem, koji je vodio crkveni obred. Oni su se nakon toga nekoliko puta susreli, a i dopisivali sve do 1827, kada je zagrebački biskup umro. Kopitar se inače smatra pionirom tzv. austroslavizma i jednim od suosnivača znanstvene, usporedne slavistike, koju su utemeljili Josef Dobrovský (1753–1829) i Pavel Jozef Šafárik (1795–1861). Njegova je teza o panonskom, dakle ne solunskom, podrijetlu glagoljice i starocrkvenoslavenskoga jezika, a autor je i dviju gramatika kranjskoga, odnosno slovenskoga jezika (1808. i 1809). U našem je kontekstu važno spomenuti da se dopisivao i s Franjom Marijom Appendinijem (1768–1837), koji je u Dubrovniku već bio objavio prvo izdanje svoje Grammatica della lingua Illirica (1808).

Maksimilijan Vrhovac

Već od početka Vrhovac i Kopitar raspravljali su o jeziku, pri čemu je bilo riječi i o reformi pravopisa u Zagrebačkoj biskupiji i o hrvatskim knjigama koje su zanimale Kopitara. Međutim, kada je Kopitar imenovan cenzorom za slavenske knjige (7. rujna 1810) i pisarom Dvorske knjižnice (10. prosinca 1810), naglo mu je porastao interes za hrvatskom narodnom poezijom i svim knjigama koje su bile tiskane na hrvatskom jeziku, što se može pratiti u njegovoj korespondenciji ne samo s Vrhovcem nego i s Dobrovskim, Zupanom i Zoisom. Tako je od Vrhovca pismom od 8. ožujka 1811. zatražio „jedes Duplikat“ tiskanih knjiga na „ilirskom dijalektu“. Neke mu je Vrhovac poslao iste godine, a druge je očito potražio i po napoleonskim „Ilirskim provincijama“, kamo on, kao protivnik francuske uprave, osobno nije putovao. U travnju 1813. Vrhovac je Kopitaru u Beč spremio velik broj hrvatskih knjiga tiskanih tijekom stoljeća, prije svega svu dotad objavljenu hrvatsku leksikografiju, a u lipnju 1814. iznova su se susreli u Beču te opet razgovarali o jeziku. Tom je prigodom Vrhovac, rođeni štokavac, najvjerojatnije izvijestio Kopitara o prijedlogu reforme pravopisa (ratio scribendi) koju je već bio izradio njegov kanonik Mahanović sa svrhom ujedinjenja hrvatskih dijalekata (unio dialectorum). Usput, Ljudevit Gaj (1809–1872) tada je imao tek pet godina. Mahanović i Vrhovac nisu se složili s Kopitarovim stavom da bi hrvatski dijalekt (kajkavski) bio dio „kranjskoga“, tj. slovenskoga jezika, nego su bili mišljenja da je hrvatski (kajkavski) dijalekt dio zajedničkog „ilirskog“, odnosno slovinskog, tj. zajedničkoga hrvatskog jezika.

Vuk Karadžić

Vuk Karadžić
i hrvatska leksikografija

Kopitar je već bio upoznao Vuka Karadžića (1787–1864) pa je imao ideju kako bi se preko njega u turskoj Srbiji, ali i kod austrijskih Srba, „slaveno-serbski“ jezik mogao kao jezik pismenosti zamijeniti narodnim književnim jezikom, što je bio i dugoročni interes monarhije. Ali bez osnovnih jezičnih priručnika, rječnika i gramatike, djela na narodnom jeziku, to je bilo nemoguće organizirati. Karadžić je stoga već boravio u manastiru Šišatovac na Fruškoj gori, dakle na austrijskoj strani, gdje je slušao guslarske pjesme Filipa Višnjića i pokušavao ih zapisivati. Iz prepiske s Kopitarom razvidno je da je planirani rad na rječniku slabo napredovao. No kada je Kopitar od Vrhovca dobio hrvatske rječnike i gramatike, brzo je zaključio da bi ta brojna djela mogla pomoći Karadžiću u njegovu radu na Srpskom rječniku. Kopitar stoga šalje rječnike Karadžiću na Frušku goru, a Karadžić je za otprilike četiri mjeseca 1816. ispisao sve srpske riječi za planirani rječnik. Kopitar se potom oko dvije godine trudio uz srpski stupac dodati njemački i latinski, uključujući tu i malu gramatiku srpskoga jezika. Naravno, prije toga je valjalo reformirati i slaveno-serbsku ćirilicu, što je Vuk Karadžić uz brojne konzultacije i učinio.

Jernej Kopitar

Karadžić sam opisuje kako je sastavio svoj rječnik u tzv. prvom Objavljenju o srpskom rječniku (Обявленie о сербскоме Рѣчнику, 1816) – tada se još koristio starim pravopisom da ne bi odvratio potencijalne kupce koji su pretplatom trebali omogućiti tisak – tj. odakle je preuzeo dvije trećine svojih srpskih riječi:

„Я самъ таковый Рѣчникъ предузео, и већ скупїо [...]. Содержаваће све Сербске рѣчи, кое се налазе у Рѣчницима: Курцбековомъ (кои е само именомъ Сербскїй), Деллабелли, Белостенцу, Ямбрешићу, Стуллїю, Болтичжїю, Хайму; а имаће їошт’ едну третину правыхъ Србскихъ рѣчїй, кое се ни у едноме, отъ реченых Рѣчника, не налазе.“

A ta „еднa третинa правыхъ Србскихъ рѣчїй“ najvjerojatnije su srpska onomastika i brojni turcizmi, koji u hrvatskoj leksikografiji nisu bili česti te, naravno, i određeni broj riječi koje je sam skupio iz narodnih pjesama različitih krajeva i dvije godine prije objavio (Mala prostonarodna slaveno-serbska pesnarica, Beč, 1814), iako su i te riječi uglavnom već bile otisnute u rječnicima.

I Pavle Ivić opisuje u svome komentaru pretiska kako je Vuk Karadžić od Božića do Uskrsa 1816. u Šišatovcu na Fruškoj gori, vjerojatno mu je pomagao i Lukijan Mušicki, složio najvažniji (srpski) stupac svojega rječnika:

„Али да не би што пропустио, Bук се послужио и некима од приморских и кајкавских лексикографа. Ту му је идеју свакако дао Копитар, а он му је уосталом и послао речнике. По преписци између њих двојице и по првом Објавленију о Рјечнику изгледа да су то били Микаља, Дела Бела, Јамбрешић, Белостенец, Волтиџи и Стули. [...] Копитар је стога на Вукову молбу несебично, на свој ризик послао драгоцене томове из своје личне библиотеке несигурном делижанцом из Беча преко Новог Сада у Шишатовац. Bук је ишао кроз ове речнике [...] од једне речи до друге и исписивао је оне које је и сам знао из сопственог језичног искуства, а изостављао оне које су му биле туђе.“

Ivić je, dakako, vrlo dobro znao da „primorski leksikografi“ pišu štokavsko-ijekavski, ali je izbjegao izraz „štokavski leksikografi“, jer bi ga to sililo da traži objašnjenje: po čemu se zapravo razlikuje štokavsko-ijekavski fond riječi Karadžićeva rječnika od onoga u rječnicima Mikalje, Della Belle i Stullija? Samo po latinskom pismu i pravopisu? Za neko buduće istraživanje ostaje, dakle, još jedna važna zadaća: istražiti koje riječi uopće sadržava Srpski rječnik (1818), a da nisu već bile otisnute u ta tri „primorska“ i u „kajkavskim“ rječnicima.

Doista, Karadžić je, Ivić je tu u pravu, hrvatsku leksikografiju koristio „да не би што пропустио“. Brojne natuknice iz tih rječnika on ipak nije preuzeo iako ih je razumio („варошке ријечи“), ali je većina njegovih štokavsko-ijekavskih riječi već jednom u spomenutim rječnicima (Mikalja, 1649, Della Bella, 1728, Belostenec, 1740, Jambrešić, 1742, Stulli, u šest svezaka na 4721 stranica, 1801–1810, Voltiggi, 1803) bila otisnuta i inače književno potvrđena. Usprkos toj odavno poznatoj činjenici još i danas se u relevantnoj literaturi može čitati stari mit o jeziku (iz pamćenja) Vuka Karadžića, odnosno o njegovu navodnom – dotada, međutim, nigdje zapisanu – „istočnohercegovačkom dijalektu“ u Srpskom rječniku.

Karadžićeve riječi potječu u stvarnosti najvećim dijelom iz tiskanih rječnika i u njima već recipirane – riječ po riječ – štokavske pučkojezične i lijepe hrvatske književnosti, a stoljećima su bile skupljane u leksikografiji hrvatsko-iliričkoj, što je on onda marljivo i brzo ekscerpirao. Njegov je rad ponajprije bio, što se poklapalo s idejama narodnog leksika i književnosti (Herder, Grimm, Goethe), napraviti selekciju, a ne kompilaciju rječnika. Hrvatski rječnici na koje se oslanjao bili su koncipirani kao uporabni i univerzalistički, tj. oni doista jesu većinom donosili i propisivali štokavski svakidašnji i književni leksik, ali su i izvan toga bilježili, često kao sinonime, u interesu stranih i domaćih korisnika, tradicionalno, dijelom čakavsko-talijansko pojmovlje iz Dalmacije (pomorstvo, poljodjelstvo, trgovina…). Karadžić je jednostavno za sebe relevantne riječi preuzeo, a druge je, primjerice pomorski i trgovački rječnik iz Dalmacije, jednostavno eliminirao.

Rječnici toga opsega nikada ne nastaju samo iz sjećanja, odnosno bez popisivanja riječi iz knjiga već postojeće književnosti i(li) rječnika. I knjige i rječnike Karadžić je imao pri ruci. Samo se time može objasniti da je Srpski rječnik (1818) štokavsko-ijekavske narodnojezične osnove nastao prije negoli ijedna rečenica srpske književnosti na narodnom jeziku i reformiranoj ćirilici. Međutim, zbog pjevanja napamet naučenih narodnih pjesama popularnih guslara, za koje su se bili zainteresirali Jakob Grimm i Johann Wolfgang von Goethe, pomislilo se očito da je Vuk Karadžić i svoj rječnik sastavio iz pamćenja, dakle bez ikakvih knjiga. To je u stvarnosti do danas, istina njegovan, ali ipak samo žilav romantičarski mit o Srpskom rječniku.

Jakob Grimm i Kleine serbische Grammatik (1824)

Zapravo je već Jakob Grimm (1785–1863), veliki njemački jezikoslovac koji je pokrenuo Deutsches Wörterbuch (izlazi do danas), u predgovoru za Kleine serbische Grammatik (1824) spoznao i formulirao što je onda i danas trebalo znati. I nakon gotovo dvjesto godina njegove rečenice (ovdje ih prevodim na hrvatski) mogu biti vrlo poticajne za proširenje spoznaja u znanstvenoj argumentaciji glede izvora Srpskoga rječnika: „Nepristrani promatrači mogu nestrpljenju, koje zemlja Srba oko svoga vlastitog srpskog jezika pokazuje, suprotstaviti jednu jedinu, neoborivu činjenicu (unschlag­bare Thatsache): Latinski južni Slaveni u Iliriji njeguju već tristo godina isto narječje i izgrađuju ga vrlo brižno. U Dubrovniku [...] i Mlecima [...] je tiskom objavljen značajan broj duhovnih i građanskih djela kao i izvrsno pjesništvo. Međutim, i na istraživanju samoga jezika i skupljanju rječničkoga blaga tamo se radilo vrlo marljivo. [...] Te uzore trebali su već odavno oponašati austrijski i turski Srbi [...].“ Potom Grimm nabraja te uzore: Kašićeve Institutiones linguae Illyricae (1604) i cijelu dotadašnju gore navedenu štokavsku leksikografiju u Hrvata, a uz svako djelo bilježi i format tiskovine. Kopitar, naime, nije samo Vuka Karadžića opskrbljivao djelima koje je dobivao iz Zagreba (od Maksimilijana Vrhovca) i Dubrovnika (od F. M. Appendinija) nego i samoga Jakoba Grimma. Zbog toga je Grimm bio tako dobro upućen u pismenost „latinskih južnih Slavena u Iliriji”.

Srpski rječnik (1818)

Štokavsko-ijekavski „narodni“ leksik iz Srpskoga rječnika (1818) Vuka Karadžića nije uopće mogao biti problem u Hrvatskoj 19. stoljeća, ali ni danas, naravno, da je bio tiskan latinicom. Taj rječnik nisu izmislili ni Vuk ni hrvatski vukovci, nastajao je i zapisivan stoljećima prije. Slično je bilo i s ijekavskim refleksom jata u Karadžićevu rječniku, većina ga je Hrvata već poznavala iz crkvene prestižne uporabe, iako su oni govorili uglavnom ikavskim narječjem. Osim različitih pisama, kasnije izmjene u srpskom (civilizacijski rječnik, određene posudbe iz crkvenoslavenskoga, napuštanje ijekavice, brojne tuđice…), uvedene 1868. u Srbiji „protivu prvotne nakane“ Vuka Karadžića, bile su i ostale glavni kamen spoticanja u hrvatsko-srpskoj jezičnoj polemici u objema Jugoslavijama. U to doba politički se željelo uvesti zajednički srpskohrvatski jezik, a tom je konceptu na putu stajao, kako su to tvrdili pobornici ponajprije jugounitarističke ideje, književni i narodni hrvatski „separatistički“ rječnik. Hrvati su, međutim, taj rječnik odavno zapisivali i koristili u književnosti, ugledajući se izvorno i na model Accademia della Crusca i njezina Vocabolario (1612), dakle već nekoliko stoljeća u kontinuitetu, pa se nisu bili spremni odreći te svoje starije književnosti, leksikografije i kulturne tradicije uopće. Najzanimljivije je pak to da su brojne hrvatske, dugo proskribirane, tzv. „separatističke“ riječi, već bile objavljene i u Srpskom rječniku Vuka Karadžića.